Mare Croaticum

Mare Croaticum

Mostova principjelnost proglašava se političkom diverzijom, a iza odluke Tomislava Sauche da iskaže povjerenje ministru Mariću traži se politička trgovina, mito ili ucjena. Mi Hrvati jedni drugima ne vjerujemo, a i zašto bi? Zar gusar vjeruje gusaru kada s njime dijeli plijen?

dr. sc. Nenad Raos

Nenad Raos

Nedavno sam bio na jednom lijepom predavanju što ga je za najširu publiku održao akademik Mladen Juračić. Iako je geolog po struci, pa se u predavanju bavio geološkom prošlošću Jadranskoga mora (koje je još u neolitiku bilo močvara), profesor Juračić je za uvod rekao nešto i o odnosu Hrvata prema njihovom moru.

Iako imamo »najljepše more na svijetu«, iako je površina Hrvatske velika iznad gotovo koliko i izvan mora, iako je »sinje more« (očito Jadransko) ušlo i u novu verziju hrvatske himne (kad imamo novokomponirane narodne pjesme zašto ne bismo imali i novokomponiranu himnu) Hrvati nisu – gle čuda! – pomorska nacija.

Profesor Juračić je to obrazložio primjerima iz jezika. Iako imamo hrvatsku riječ »val« glagol od nje, talasati, ipak izvodimo iz grčkog jezika. Nemamo ni izvornu riječ za plovila: slavenska riječ »korablja« već se odavno izgubila, a umjesto nje su nam došle tuđice iz talijanskog (nava, barka) i turskog (čamac). Riječ »brod« izvorno znači »prijelaz preko rijeke« (usp. Slavonski Brod), što nas upućuje na to da Hrvat u moru vidi samo veliku rijeku, veliku vodu, a u korablji neku vrstu skele.

Živimo uz more, a nismo pomorska nacija

Ima toga još, ne samo vezano za jezik. Ribarstvo je u nas bilo i još je uvijek slabo razvijena privredna grana, Dalmacija je sve do pojave turizma bila najnerazvijeniji dio Hrvatske odakle se išlo trbuhom za kruhom, ponajviše preko oceana (»Oj, vapore, pukla ti propela…«). Pa kako sad to – živimo pokraj mora, a nismo pomorska nacija?

Odgovor na to pitanje mi se otvorio kad sam stao čitati jednu knjigu o pomorskom ratovanju što ju je kod nas između dva rata napisao Aleksandar Bubnov, bivši kontaadmiral Ruske mornarice i profesor na petrogradskoj vojno-pomorskoj akademiji, koji je očito pred komunistima pobjegao iz Rusije. Slaveni (pretežno Hrvati) nisu došli do mora, zaključak je koji se nameće, zato da bi ribarili nego da bi gusarili. Oni su »došli u dodir s kulturnim i vrijednim pomorcima – Liburnima i Rimljanima – koji su u to doba obitavali duž cijele obale Jadrana od Istre do Albanije«.

Te su starosjedioce »Slaveni podjarmili, pa su se od njih naučili moreplovstvu i pomorskoj ratnoj vještini«. Jadransko more je još od grčkih vremena bilo žila kucavica pomorskog prometa i trgovine, a u doba dolaska Hrvata tu se odvijao živ promet između Venecije i Srednjega istoka. I tko bi onda bio lud da lovi ribu kad može loviti brodove! »Slaveni su vješto iskoristili sigurna zakloništa na svojoj obali i dali se na gusarenje i pljačku«, kaže ruski profesor.

Snađi se, druže

I to, eto, obilježava hrvatski narod od njegova dolaska na ove prostore, od stoljeća sedmog. Kao što Nijemac ne može odustati od obrtničke, majstorske pedantnosti, Amerikanac od seljačke, farmerske pragmatičnosti, tako ni Hrvat ne može odustati od gusarskog oportunizma. Najvažnije je znati iskoristiti priliku – »snađi se, druže« – bez obzira na sve ostalo. Jer »krasti državu nije grijeh«, a država je ionako tuđinska, turska ili mletačka – za čije se galije ipak isplati otimati »tusku« raju iz Bosne o čemu svjedoči i »Razgovor ugodni naroda slovinskoga« fra Andrije Kačića Miošića, tiskan u Veneciji 1756. godine (»junačke je glave odsicao, u Senj tursko robje dovodio«).

I tako nas naša gusarska prošlost slijedi kroz stoljeća. Sretnem susjeda kako šeće psa, a on meni kako je kupio nekakvu nekretninu. Koštalo me toliko i toliko, on će meni, i još dvije tisuće eura za činovnika da mi smanji porez. I to tako, nevezano, niti sam ga što pitao niti me to na kraju krajeva zanima, kao najprirodniju stvar na svijetu. Sjedim kod prijatelja za stolom kad jedan njegov rođak poče da se žali kako malo zarađuje. »A što je s onim novcem što ga primaš na ruke?«, na to će njegova supruga, čvrsto braneći čast svoga muža i uravnoteženost svoga kućnog proračuna, uopće se ne obazirući na to što odmah do nje sjedi porezna inspektorica. (Ona je uostalom domaćinova prijateljica, pa je opasnost od njezina postupanja po dužnosti jednaka nuli.)

Ili što reći na čovjeka koji mi se pohvalio (kažem »pohvalio« jer ga ništa o tome nisam pitao) kako je nakon prometne nesreće dobio punu odštetu i indvalidsku mirovinu iako je nesreću sam izazvao (pretjecao je na punoj crti, nije bio vezan i još je bio »pod gasom«) te pritom teško ozlijedio putnike u drugom vozilu s kojim se frontalno sudario. Očito je nekoga dobro podmazao. Ili što reći o stanaru koji je »preko advokata« uspio dobiti sve vlasničke papire za svoj stan dok drugima, u istoj pravnoj poziciji, to već godinama ne uspijeva. I tako to ide. Zakon se ne poštuje, a kada se ipak čudom dogodi da netko inzistira na zakonitosti, onda mu se pripisuju skrivene namjere.

To smo nedavno vidjeli i u Hrvatskom saboru. Mostova principjelnost proglašava se političkom diverzijom, a iza odluke Tomislava Sauche da iskaže povjerenje ministru Mariću traži se politička trgovina, mito ili ucjena. Mi Hrvati jedni drugima ne vjerujemo, a i zašto bi? Zar gusar vjeruje gusaru kada s njime dijeli plijen?

Komentari su zatvoreni