Mali doprinos gospodarenju otpadom

Mali doprinos gospodarenju otpadom

Niti jedan plan, niti jedna mjera ne bi se smjela donijeti bez odgovora koliko košta, tko će to i od kuda platiti. Kada bi si postavljali i pitanje koliko neka mjera, ne samo u otpadu, već od zdravstva do školstva i kulture, doprinosi nacionalnoj ekonomiji, a ne pojedincu i uhljejbljivačkoj eliti, vjerujem da bi brzo napustili (pred)zadnje mjesto u EU-u

dr. sc. Viktor Simončič

Inteligencija nije u tome da ne pravimo greške, već da što prije uvidimo kako da ih pretvorimo u nešto dobro. (Bertolt Brecht)

Viktor Simončič

Krajnje je vrijeme preispitati gospodarenje s otpadom. Sadašnji način vodi u neprihvatljivo visoke troškove i gotovo sigurne sankcije Europske unije. Na ovaj način potrošit ćemo, dijelom već i jesmo, silan novac, maltretiramo građane, a nećemo ispuniti cilj od 50 % recikliranog otpada. U EU-u se reciklira nekih 45 % otpada. U nekoliko država i 80 %, dok u mnogima i manje od 5 % (Bruxelles, 2.12.2015. COM 2015). U razvijenoj Finskoj ne mogu financijski i okolišno prihvatljivo postići više od 35 %. Na štetu građana i prekomjernog onečišćenja okoliša kod nas je sve moguće!

Odvajanjem na izvoru ne mogu se dobiti čiste frakcije. To znaju oni koji su već uspostavili sistem odvojenih posuda (Krk) ili nekoliko vreća za odvajanje u domaćinstvima (Čakovec). Znaju i u Njemačkoj, gdje u posudi za bio otpad završi i 20 % drugog otpada, u posudi s ostatkom otpada i 30 % otpada koji je trebalo odložiti u druge posude, a u žutoj vreći za otpadnu ambalažu čak i više od 50 % otpada koji tamo ne spada.

Koliko su (be)smislena reciklažna dvorišta

Kakogod sakupljali otpad se mora sortirati. Kod nas je razvijena tehnologija kojom se omogućuje izdvajanje korisnih sirovina iz mješovitog otpada iste čistoće kao da je otpad izdvojen na izvoru. Radi se o tehnologiji MBO-T firme Tehnix, koje uspješno radi u nekoliko država: http://zg-magazin.com.hr/spagetima-protiv-tehnoloskog-napretka/. Zašto se onda kod nas insistira (samo) na odvojenom izdvajanju na izvoru (neka vrsta manufakture) kada se i prema Odluci komisije (C(2011) 8165) (2011/753/EU) i otpad izdvojen na sekundarnom mjestu (industrijski način) smatra recikliranim? Kako klasične sortirnice ne omogućuju dobivanje čistih frakcija kada se u posudama nalazi i odbačeni biološki otpad, kao mjera ublažavanja krivog koncepta, kod nabavke sortirnica treba zahtijevati tehnološko rješenje kao što je MBO-T, pa neke se izabere najbolji proizvođač.

Obaveze za velika i mala naselja, od kojih dvije trećine ima populaciju do 4.000 stanovnika, su jednake, pa planovi za male sredine izgledaju skoro groteskno. Princip copy /paste. Nigdje informacija o troškovima. Nasumce dva takva primjera: Za Hrvatsku Dubicu s nekih 2.000 stanovnika predviđeno je reciklažno dvorište, 5 zelenih otoka, nekoliko kontejnera za prikupljanje stare odjeće, 3 mobilna postrojenje za prikupljanje glomaznog otpada. Za potrebe Grada Drniša te općina Ružić i Promina odobreno je  3,2 milijuna kuna za izgradnju reciklažnog dvorišta. U Promini je 2016. prikupljeno samo 190 tona mješovitog otpada! Mislim da se na postojeće reciklažne centre ne doveze više od 1 % frakcija iz komunalnoga otpada određene sredine? Imaju li oni (ovakvi) onda uopće smisla?

Pametnima (bi bilo) dosta

Nefunkcionalnost izgrađenih centara Kaštjuna i Marišćine s tehnologijom koja omogućuje izdvajanje samo biološke i gorive frakcije donosi financijske i tehnološke (problem dobivanja kvalitetne gorive frakcije i povremeno širenje neugodnih mirisa) probleme. Mogu nekako razumjeti one prije, kada su planirali regionalne centre ignorirajući upozorenja malog broja onih koji se razumijemo u tu problematiku. No zabrinjava da netko danas nekritički zastupa regionalne centre, uz očiti promašaj Marišćine i Kaštjuna. Jesu li u Fondu i Ministarstvu učinjene analize rada Kaštjuna i Marišćine? Zna li se konačno koliki će trošak snositi građani u Čabru i Loparima na Rabu? Zašto na Marišćini još uvijek smrdi i zašto se ne može proizvesti željena goriva komponenta? Ako ijedna od tih stvari odstupa od projektirane, je li netko pozvao na odgovornost projektanta i izvođače, uključujući i nadzor?

Županijski centar za gospodarenje otpadom Marišćina središnji je dio integralnog sustava gospodarenja otpadom u Primorsko-goranskoj županiji

 Predlažem da se napravi i analiza (sličnih) regionalnih koncepata u Sloveniji (nije sjajno koliko se priča, dapače) i Bosni i Hercegovini (promašaj započet prije nekih 20 godina, bogato kreditiran i koji vapi do neba!). Kako narod kaže – pametnima bi to bilo dosta. Nama izgleda nije dovoljno pa se i dalje nastavlja kao da su Marišćina i Kaštjun nešto najbolje na svijetu (Biljane Donje, Lečevica, Piškornica…).

Neke vrsta regionalnih centara bi mogla imati smisla, ali samo uz bitnu promjenu tehnologije. Kada bi se centri bazirali na tehnologiji MBO-T, oni bi mogli biti i centri reciklaže. Omogućilo bi se izdvajanje svih sirovina za koje na tržištu postoji mogućnost plasmana, pa bi s lakoćom ispunili obaveze recikliranja od 50 % i postali po postignutom prvi u EU-u.

Brigu o izdvojenim sirovinama mora preuzeti država

Brigu oko plasmana izdvojenih sirovina i zamjenskoga goriva mora preuzeti država. Ne može svaka mala sredina to raditi sama. Ovo je posebno važno u svjetlu novonastalog problema plasmana otpadne plastike (Kina) i plasmana zamjenskog goriva u cementare. Logično bi bilo da gorivu frakciju zbog kapaciteta i mogućnosti plasmana toplinske energije preuzme TE – TO Zagreb. Uz upotrebu MBO-T tehnologije riješio bi se problem recikliranja, građani bi imali jeftiniju naknadu za zbrinjavanje otpada i dobili bi i jeftinije grijanje.

Odluku o tome treba donijet brzo, jer je Zagreb dobio 25,5 milijuna kuna za projekt izrade studijsko-projektne dokumentacije za Centar za gospodarenje otpadom Zagreb. Nisam upoznat s projektnim zadatkom, ali ne vidim što se to na postojećem konceptu u Zagrebu može napraviti. Novim projektom se dobiva ponovno samo na vremenu. Svaki ministar novom studijom izgleda daje svoj doprinos produženju i produbljenju agonije. Sreća da su Zagrepčani strpljivi. Bojim se samo da će otrežnjenje, ako se stvarno ne dogodi zaokret u konceptu za 180 stupnjeva, biti jako bolno. Još bolnije od probleme 500 000 m3 mulja sa uređaja za pročišćavanje otpadnih voda. Einstein je rekao da problem ne mogu rješavati oni koji su ga prouzrokovali. Ministre i Gradonačelniče mijenjajte ekipu!

Besmisleno odvajanje na izvoru vodi ka povećanju emisije stakleničkih plinova

Jesu li predlagači ocijenili utjecaj Plana gospodarenja na okoliš? Ono što je pisalo u strateškoj procjeni utjecaja na okoliš je literarni uradak bez brojeva i proračuna. Nema ničega ozbiljnog pa na primjer niti procjene doprinos raznih scenarija emisijama stakleničkih plinova? Prema Prijedlogu Strategije niskougljičnog razvoja republike hrvatske za razdoblje do 2030. s pogledom na 2050. godinu doprinos gospodarenja otpadom emisijama stakleničkih plinova iznosi oko 9 % – 1 486 kt CO2 eq (tisuće tona emisija preračunati na ekvivalentne količine CO2). Nastavi li se s inzistiranjem na odvojenom izdavanju na izvoru gdje ima i nema smisla, prema mom izračunu, primjenom sofisticiranog algoritma π x palac, emisije iz gospodarenja otpadom bi se do 2050. godine mogle učetverostručiti i dostići dobrih 6 000 kt. To je više od ambiciozno planiranog smanjenja emisije do 2050. godine od čak 90 % u odnosu na 1990. godinu (tada su ukupne emisije bile nekih 25 000 kt) na manje od 5 000 kt za sve izvore (industrija, promet, …)

Niti jedan plan, niti jedna mjera ne bi se smjela donijeti bez odgovora koliko košta, tko će to i od kuda platiti. Kada bi si postavljali i pitanje koliko neka mjera, ne samo u otpadu, već od zdravstva do školstva i kulture, doprinosi nacionalnoj ekonomiji, a ne pojedincu i uhljejbljivačkoj eliti, vjerujem da bi brzo napustili (pred)zadnje mjesto u EU-u.

Komentari su zatvoreni