Ludost procedure

Ludost procedure

(Foto: Zgrada Ministarstva znanosti i obrazovanja / Izvor: www.skolskiportal.hr)

Nije realno da će neki činovnik u Ministarstvu propitivati »stručno mišljenje« redovnog sveučilišnog profesora

dr. sc. Nenad Raos

Nenad Raos

Prvo ću vam ispričati svoju priču. Želeći se odvojiti od svoje istraživačke grupe (jer su mi – kao voditelju! – otkazali suradnju) prijavio sam zaseban projekt. Pa kad me nećete, mislio sam, evo prilike (pozitivni pristup problemu) da pokušam iskušati neke svoje stare ideje (svako zlo za neko dobro). Napisao sam projekt, proslijedio ga Ministarstvu – i dobio odbijenicu: projekt se ne odobrava. Zašto se ne odobrava? Pročitah recenziju. U njoj nema ni govora je li projekt dobro fundiran, jesu li ciljevi jasno postavljeni i jesu li vrijedni državne potpore. Umjesto toga, recenzija se bavila mojom osobom. Ukratko: Raos je vrlo vrijedan i talentiran znanstvenik, no ne treba mu odobriti projekt jer u tom slučaju ne bi surađivao sa svojim kolegama!

Ja ne znam što da mislim, a ponajmanje što da radim. Kakva je to stručna recenzija koja se strukom ne bavi? Odnesoh dopis našoj pravnici. Rješenje nema pravnu valjanost, veli, jer u njemu nema upute o pravnom lijeku. U to sam se i sam uvjerio kad sam se počeo žaliti nižim i višim službenicima Ministarstva: »I ustaški pokretni prijeki sud dozvoljavao je pravo na žalbu (iako žalba nije odgađala izvršenje!) da bi se održao barem privid pravne države«. Ni to ih nije navelo da mi na bilo koji način odgovore. Na kraju sam se poslužio balkanskom metodom. Otišao sam do starijeg kolege, svog bivšeg profesora, i otvoreno mu rekao: »Uopće me ne zanima tko je to i zašto napisao, zanima me jedino možete li srediti da dobijem projekt?« I sredio je. Naravno.

Primjer slabosti demokracije

Ovaj moj sasvim benigni primjer pokazuje ne samo slabost naših državnih institucija nego i slabost demokracije uopće. (Kažem »benigni« jer mi o odobrenju projekta nije ovisila plaća.) Sve je bilo demokratski, sve je bilo po zakonu, po proceduri, ništa nije bilo prepuštano samovolji pojedinaca – a opet ništa od toga! Jer ako se stvar sagleda u korijenu, sve je ovisilo o mišljenju meni nepoznatog kolege bez obzira zašto je i zbog čega to mišljenje napisao. Nije, naime realno da će neki činovnik u Ministarstvu propitivati »stručno mišljenje« redovnog sveučilišnog profesora.

Moj je slučaj bio, kao što rekoh, benigan. Propatio nisam drugačije nego moralno. Morao sam se naime suočiti sa slikom o samome sebi, sa svojim »lažnim ja«, kako to psiholozi vole reći. No što reći na one naše jadnike u Haagu koji provode duge godine u istražnom zatvoru pokušavajući »dokazati svoju nevinost«. Pred kime?

Pred nikime, dragi moj čitatelju, pred nikime. Jer svaki čovjek ima svoju savjest. Isto kao što svaki rat i ratna operacija ima svoju logiku. Nitko Hrvate u Bosni i Hercegovini neće uvjeriti da se nisu branili, a još manje da su ljudi koji su za njih ginuli bili razbojnici, zločinci udruženi u zločinački pothvat. Japance ni dan danas nitko ne može uvjeriti kako je rat koji su vodili bio nepravedan. Zašto bi Nizozemska i Ujedinjeno Kraljevstvo imali pravo na svoje kolonije u Aziji, a Japan ne?

To je logika rata. Sukob interesa i pravo jačega. Ništa više. I onda se u takvu trogloditsku logiku hoće ugurati logiku građanskog prava. Saslušali smo sve svjedoke, pročitali sve podneske i donijeli pravorijek – ali kakav?

Društvo nevladavine naroda

Jedan sudac kaže da su krivi, drugi da nisu. Onda ide na žalbeno vijeće, a ovdje opet svaki sudac ima svoje mišljenje. I o tom mišljenju, u kojem može biti presudan glas jednoga čovjeka, ovisi je li netko posve nevin ili posve kriv, pušten kući ili osuđen da u tamnici dočeka kraj svojih zemaljskih dana. A da apsurd bude još i veći, sve se to prihvaća kao znak kulture, civiliziranosti, demokracije i dugo očekivane vladavine prava u međunarodnim odnosima (umjesto Hobbesovog bellum omnium in omnes). Bože moj, u kakvom mi to svijetu živimo!

Živimo, dragi moj čitatelju, ne u društvu vladavine naroda (of the people, by the people, for the people) nego u društvu hipokrizije, dvoličnosti (off the people, buy the people, fool the people). Srbi su de facto stvorili svoju državu na tlu Bosne i Hercegovine. Hrvati u tome nisu uspjeli – i stoga su zločinci. Dapače, svoje »zločinačke« namjere ne smiju ni priznati.

Farsa od suđenja, farsa od pravosuđa, bijeg od stvarnosti i svoje savjeti. Jer rat je rat, a mir je mir. U ratu vrijede neki drugi zakoni, neke druge vrijednosti. Neki ljudi to, nažalost, ne razumiju – da bi sudili onima koji razumiju.