Lokalna zajednica, njen razvoj i eko održiva budućnost

Lokalna zajednica, njen razvoj i eko održiva budućnost

Prostorno vremenski preduvjeti demografske revitalizacije

(Naslovna fotografija: Tomaž Jančar / Wikipedija)

Promjena trendova je moguća stvaranjem prostornih preduvjeta za osnivanje i kontinuitet opstanka doma obitelji, rasadnika i škole eko poduzetništva samozapošljavanjem (eko poduzetnička naselja) – zadovoljavajući načelo koje je omogućilo razvoj i opstanak lokalne zajednice i svih civilizacija – da je bolje smisliti posao neko tražiti zaposlenje. Uz pretpostavku poticajne gospodarske politike, obrazovanja, prostornog planiranja i regulative. A to ne isključuje socijalnu brigu države za – od nje razognjištenu – nezaposlenu i urbanu populaciju

Drago Muvrin (©Drago.Muvrin@zg.t-com.hr)

Prije nekoliko tjedana održana je tribina u Kulturno informativnom centru (KIC) u organizaciji jedne domoljubne udruge posvećena aktualnim temama iz perspektive budućnosti u sljedećih 25 godina. To je velik iskorak od uobičajenih govora koji u mislima još nisu napustili razdoblje drugog svjetskog rata i poraća. Sudionica tribine spomenula je da nekima još nije jasno zašto se u nas dogodila 1991. godina i Domovinski rat. To nije jasno ni stranim autorima koji ratove u bivšoj državi pripisuju međunarodnim zavjerama. (Koje isto tako ne treba podcjenjivati.) Iako bi bilo prikladnije i rat i zavjere promatrati kao sukob ideja i ideologija od početka dvadesetog stoljeća, kao specifični odraz svjetskih događanja. To nas upućuje na pogled sto godina unaprijed, vrijeme kad demografi predviđaju demografsko izumiranje hrvatske populacije.

Očito je da gradovi ostaju bez svoje demografske baze i prehrambenih resursa, u okolnostima kad se neosviješteno nastavlja provedba vizije življenja prema prostornim programima sredine 19. stoljeća na ideji ukidanja vlasništva i obitelji

Promjena je moguća ako se razvoj i opstanak promatraju iz vizure korištenja prostora i zemljišta kao obnovljivih i najvećih resursa eko održive budućnosti, u kontinuitetu naraštaja, na istoj lokaciji u lokalnoj zajednici, koja će njihovim sve boljim korištenjem (zahvaljujući većim znanjima i boljim tehnologijama) osigurati sve kvalitetnije življenje i budućnost potomstva. To je odmak od shvaćanja svijeta iz vizure robovlasnika, nomada ili kapitala bez osjećaja za sedentarnu populaciju i obitelj ili za opstanak lokalne zajednice kao i za moralne i duhovne vrijednosti na kojima se razvijala.

Domovinski rat u Hrvatskoj, pa i Bosni i Hercegovini, nije moguće razumjeti bez shvaćanja završetka Drugog svjetskog rata, a ni to nije moguće bez znanja o početku tog rata na ovim prostorima, niti o motivima koji su ih pokrenuli, kao što su bila politička ubojstva nacionalnih lidera 1928. nakon nastanka prve Jugoslavije 1918. Tako dolazimo u prvo desetljeće dvadesetog stoljeća kada su se oblikovale i počele organizirati osnovne ideje koje će obilježiti XX. stoljeće, a koje su se počele razrješavati nakon sto godina.

Sto godina je vremenska dimenzija razvoja – mjerljiva životom obitelji četiri naraštaja. Kada ta obitelj živi na istoj lokaciji, dolazimo i do prostorne dimenzije eko održiva razvoja. To je životni prostor (iako se tako u javnosti naziva prostor stanovanja nuklearne obitelji) ili obiteljsko stanište razvoja i opstanka – dom, eko – oikos. To je i naziv za stanište živog svijeta. (Iako je taj izraz u korijenu dvije znanstvene discipline, ekologije i ekonomije, ni jedna od njih dom – oikos, kao stanište obitelji i lokalne zajednice ne spominje.) Tome bi trebalo pridodati i izostanak životnog prostora iz etike ili nepostojanje eko etike kao presudne discipline eko održiva razvoja i eko održive budućnosti. (Zapuštanjem ruralnog zemljišta izumire, po procjeni ekologa, preko 70 % biljnih i od njih ovisnih životinjskih vrsta.)

Obitelj i lokalna zajednica zajednički su nazivnik i pojam oko kojeg su sukobile spomenute ideje i ideologije (težnja nacionalnoj suverenosti i identitetu, jugoslavenstvo kao suživot raznih naroda i proleterska ideologija besklasnog društva) – u pozadini sukoba raznih geopolitičkih interesa – zbog čega se može posumnjati i na moguće zavjere, s pretenzijom zavjerenika na nacionalni životni prostor, kojeg će biti lakše osvojiti, ako se raseli. Kako je demografsko izumiranje danas postalo i politički aktualna tema potrebno je znati da je težnja za nacionalnim identitetom, to jest očuvanjem nacionalnog i obiteljskog životnog prostora bila glavni protivnik druge dvije ideje. A i danas se omalovažava terminima ognjištaraca i zavičaja. (Iako je zavičaj, kao mjesto rođenja i odrastanja, neizbrisiv dio identiteta svakog pojedinca za razliku od potrošnog stana za tržište radne snage.)

Podijeli pa vladaj!

Raseljavanje nepodobnih populacija, etničke u kraljevini Jugoslaviji, a klasne u socijalističkoj republici Hrvatskoj, počelo je zapostavljanjem životnog prostora obiteljskog opstanka, a time i opstanka lokalne zajednice – uz namjerno stvaranje kaosa u prostoru, nasljeđivanju i katastru, divljom izgradnjom ili neplaniranjem ruralnog prostora s posljedičnom konfuzijom u glavama i konfliktnim odnosima među raseljenim suvlasnicima, u obitelji i u lokalnoj zajednici, uz nemoć obezvrijeđenih i zanemarenih profesija i uprave.

Nastavlja se i nemarom neovisne države za razvoj u prostoru koji je prepušten interesu tržišta – najteže nadoknadivo nasljeđe napuštenog sustava. (Za razliku od Slovenije, koja je u istom gospodarskom sustavu uspjela unaprijediti korištenje zemljišta i opstojnost lokalne zajednice, zahvaljujući nasljednom pravu nasljeđivanja i državnim poticajima, Hrvatska je posjed i nasljedstvo dijelila do neupotrebljivosti – izvršavajući tuđinske i ideološke političke namjere uz pomoć običajnog prava dioba nasljedstva koje postaje uzrok konfliktima i ishodište mentaliteta podjela. Podijeli pa vladaj!)

Trend ubrzanog raseljavanja nastavlja se i nakon stjecanja neovisnosti, potpomognut privatizacijom urbanističkog planiranja i formalnom izradom generalnih urbanističkih planova (i zabranom uvida u, još uvijek tajne, JNA geodetske karte). To su bili izvršni instrumenti represivnih politika ukidanja obitelji, koji još nisu napušteni; ugrađeni su u planiranje prostora i građevinsku regulativu svih mogućih restrikcija. Iako to ubrzava razognjištavanje i prekida kontinuitet življenja i opstanak obitelji u istoj lokalnoj zajednici. Kao da se nastavlja formalno napuštena dogma deruralizacije, proletarizacije, kolektivizacije, elektrifikacije, industrijalizacije – koja se transformira u kratkovidni potrošački interes – kao motiv i nadahnuće gospodarskih politika, koje zanemaruju opstanak lokalne zajednice i obitelji u demografskom izumiranju u – od države otuđenom – životnom prostoru njihova opstanka.

Održivi razvoj se definira brigom o budućim naraštajima. (razvoj koji zadovoljava današnje potrebe, a da ne umanjuje sposobnost budućih naraštaja u zadovoljavanju vlastitih, Brundtland Report, 1987.) Ovo razmatranje koncentrira se na lokalizaciju razvoja – prema modelu četiri generacije – to jest projekcijom promišljanja i prostornog planiranja sto godina unaprijed (koju je svaki seljak primjenjivao ako je želio osigurati budućnost potomstva i vlastitu starost).

Takav pristup može motivirati današnje naraštaje da koriste napušteni životni prostor svojih predaka, a državu da ga sređuje i planira kao resurs opstanka – kako bi, oplemenjen i obogaćen, na istoj lokaciji življenja, vrtno građevinskoj parceli, stanovanja, rada rekreacije, odgoja i starenja – osigurao kvalitetnije življenje i opstanak lokalne zajednice, koju domaćinstvo četiri naraštaja predstavlja – u svim djelatnostima – kao rasadnik vitalnog gospodarstva. (Vrtno građevinska parcela minimalne bruto površine od 1 ha – danas je to oko 0,05 ha – u okruženju živice i drveća eko parka, može se nazvati životnim prostorom opstanka. Za smještaj pola hrvatske populacije bilo bi potrebo oko 6 % državnog teritorija).

Gradovi ostaju bez demografske baze i prehrambenih resursa

Eko održivi razvoj lokalizira korištenje resursa životnog prostora održivim i sve boljim korištenjem tla i zemljišta u kontinuitetu naraštaja. A to podrazumijeva pomirenje naraštaja (a) i empatiju i suživot sa živim svijetom (b). Misli o malenom, ne velikom (thing small, not big) upozorava uvodnik Time časopisa (April 7/2014), pozivajući se na nova pravila globalizacije, sve skupljeg novca i dugova, udaljavanja nacija, sektora i tržišta, kada regionalizacija i lokalizacija razvoja nadvladava trendove neumjerene globalizacije (i neodržive urbanizacije i konzumerizma). Možemo se samo složiti s time, kad je očito da gradovi ostaju bez svoje demografske baze i prehrambenih resursa svojeg okruženja – napuštenog zemljišta u okolnostima kad se neosviješteno nastavlja provedba vizije življenja prema prostornim programima sredine 19. stoljeća na ideji ukidanja vlasništva i obitelji. (Taj je diktum proistekao iz iluminatskog programa uoči francuske revolucije, …iskorjenjivanja religije i moralnosti, obiteljskog života, preotimanjem odgoja od roditelja.)

Ta je misao motivirala i zagovaranje jake države po Hegelu i njegovoj i dijalektici društvenog razvoja – idejom teze, antiteze i sinteze – koja će spomenuti diktum ukidanja obitelji, stoljeće kasnije, ugraditi u ciljeve prvih revolucija početkom dvadesetog stoljeća. Tada će se tiskati Engelsov intervju, Principi komunizma, koji će postati program prostornog planiranja – stanovanja radnika i seljaka u stambenim palačama, poslovanje samo u poslovnim zonama, odgajanje djece u jaslicama i dječjim vrtićima, starenje u domovima umirovljenika – a sve s ciljem oslobođenja pojedinca i ukidanja obitelji. Prepoznajete li to ? (Zanimljivo je da iste jalove ideje nadahnjuju i današnju potrošačku i tehnološki modernu financijsko korporativnu globalizaciju! Iako je moralni napredak – kome je lokalna zajednica i obitelj glavni nositelj – teže dostižan od destruktivnog tehnološkog razvoja!)

Podcjenjivački odnos prema selu i zavičaju

Naslijedili smo podcjenjivački odnos prema zavičaju i selu s teškim i dugoročnim posljedicama. Poznata parola i ideja, na početku revolucionarnog zanosa, poslije drugog svjetskog rata, selo mora izumrijeti da bi socijalizam živio, devastirala je selo, pa danas više nema ni sela, njegove populacije, niti socijalizma. Dogma proletarizacije, uz održavanje običajnog prava dioba, dovela je do omalovažavanja zemlje i zapostavljanje onih koji je obrađuju, prezir ognjišta i obitelji. Ruralni je prostor u duhu, mislima i namjerama već odavno napušten – ubrzan je planiranim preseljenjem preostale ruralne populacije u rezervate (stanovanja i ovisnosti) uz očekivano zaposlenje u poslovnim zonama i u seoskim općinama bez mlade populacije.

Foto: Davor Rostuhar- "Stonske kamenice i Slavonska žetva"

Foto: Davor Rostuhar- “Stonske kamenice i Slavonska žetva”

Nastavlja se namjera dogmatske indoktrinacije; brisanjem iz rječnika i glava ideje samozapošljavanja iako je ono početak svakog poduzetništva, a možda i zbog njega, jer je motivirano slobodom privatne inicijative i osnivanjem obitelji poradi vlastite reprodukcije. Usađen je virus samoraseljavanja – tako da ciljana žrtva sama provodi ciljeve ucijepljenih ideologija. Mlada populacija, s jedinom vizijom – raseljavanja – ostaje bez nade boljitka u zemlji predaka.

Vizualiziranje budućnosti lokalne zajednice (koja se spominje samo kad se razmatra ukidanje njene lokalne samouprave – pa asocira na prijašnje politike raseljavanja – a danas na zavjereničke primisli, jer će napušteni teritorij biti bolja hipoteka nenaplativih državnih dugova) može biti poticaj i nadahnuće i osvješćivanju našeg naslijeđa, idejnih i mentalnih blokada i barikada, bez čijeg uklanjanja nisu moguće promjene, nije moguće oslobođenje iz paukove mreže konfliktnog suvlasništva oko napuštenog zemljišta. Nije li to i poticaj obrazovanim programima za održivu budućnost prioritetnim nadvladavanjem prostorne nepismenosti.

Zaključak

Zaključak: Održiva budućnost ovisi o opstojnosti i vitalnosti lokalne zajednice i kontinuiteta njene obitelji – pomirenjem naraštaja i korištenjem zemljišta – najvećih i trajnih resursa svakog razvoja – uz pretpostavku da su naseljeni – življenjem na istoj lokaciji. Nije li to i putokaz u održivu budućnost u vremenima stalnih promjena i seoba na nomadskom tržištu – kapitala, roba i radne snage, bez doma i neizvjesne budućnosti – u očuvanju stalnog boravišta mnogih naraštaja, kako bi se bolje koristili i obogaćivali najveći resursi održive budućnosti – zemljište i okoliš – eko, oikos, dom i stanište čovjeka i živog svijeta – životni prostor sedentarnog življenja. S ciljem opstojnosti i kvalitetnijeg življenje lokalne zajednice i njene obitelji – demografske reproduktivne baze koja opskrbljuje gradove svojim proizvodima i obnavlja njihovu populaciju u izumiranju. A ponajviše nade daje privrženost obitelji i zavičaju, promjena običajnog prava dioba smišljenom politikom, koje nadilazi naslijeđene represivne propise i zakone.

Naseljenost i demografska revitalizacija životnog prostora lokalne zajednice i njene obitelji omogućava obnovljivo korištenje zemljišta – najvećeg i trajnog resursa održive budućnosti – oplemenjivanje i održavanje krajolika, suživot čovjeka s prirodom i živim svijetom, koji je evoluirao u međusobnoj suradnji tako da je svaka vrsta stvarala i održavala životni prostor za druge vrste u mreži života, stvarajući živo tlo na kome su izrasle civilizacije boljim korištenjem zemljišta – u čemu dugovječna kineska civilizacija prednjači – za razliku od kratkovidne potrošačke civilizacije današnjice motivirane pohlepom bez mudrosti, koja životni prostor čovjeka i okoliš – zajedničko stanište živog svijeta – uništava i opterećuje kemikalijama i toksinima, a planetu Zemlju pretvara u deponij otpada neumjerene i često nepotrebne proizvodnje i potrošnje da bi održala zaposlenost iskorijenjene populacije u potrošačkim urbanim rezervatima nesigurnosti, izumiranja i ovisnosti, stresa i bolesti.

Iz gornjeg razmatranja proizašao je prostorni program i načela demografske revitalizacije – lokalizacijom razvoja. Prostorni program demografske revitalizacije životnog prostora lokalne zajednice ukazuje na velike potencijale životnog prostora lokalne zajednice i obitelji, koja i jalovo zemljište i goli krš može pretvoriti u vrtove radom mnogih naraštaja, kao što je živi svijet odvajkada kamenu pustoš pretvarao u stanište čovjeka. Novi oblik eko poduzetničkog naseljavanja i eko vrtlarstva, turističkih standarda i namjene (u planiranim naseljima uz prometnice i šumske putove), ukazuje na potencijale teritorija lokalne zajednice (ako je zemljište u njenom vlasništvu) za razvoj i opstojnost obitelji u prirodnom staništu, na kvalitetnijem prostoru nedjeljive vrtno građevinske parcele doma – djeliću domovine – lokaciji obitavanja i poduzetništva pojedinca i obitelji – i svake životne zajednice, udruge ili zadruge u dioničkom vlasništvu. Kako bi korisnik vizualizirao i planirao (uz pomoć profesije i države) i izgrađivao svoj životni prostor – sve kvalitetnijeg življenja u postupnom i organskom rastu, planiranoj i faznoj izgradnji – predviđao i osigurao budućnost i zaposlenje nasljednika.

Tako bi se ostvarila briga za potomstvo na lokalnoj razini (misli globalno djeluj lokalno!) – i pomoglo državi blokiranoj vrijednosnim sustavom kolektivističkog ili potrošačkog društva industrijalizma i mehanizacije življenja, koja ne može osigurati ni demografsku održivost populacije, ni lokalne zajednice, niti dostojno starenje razognjištene umirovljeničke populacije – bez zaduživanja – u okruženju napuštenog zemljišta (jeftine hipoteke nenaplativih dugova).

Promjena trendova je moguća stvaranjem prostornih preduvjeta za osnivanje i kontinuitet opstanka doma obitelji, rasadnika i škole eko poduzetništva samozapošljavanjem (eko poduzetnička naselja) – zadovoljavajući načelo koje je omogućilo razvoj i opstanak lokalne zajednice i svih civilizacija – da je bolje smisliti posao neko tražiti zaposlenje. Uz pretpostavku poticajne gospodarske politike, obrazovanja, prostornog planiranja i regulative. A to ne isključuje socijalnu brigu države za – od nje razognjištenu – nezaposlenu i urbanu populaciju, prema jalovim i neodrživim idejama, ideologijama, vizijama življenja, i kolektivističkim utopijama (utopija – idealno mjesto življenja) s kraja 18. stoljeća koje još uvijek nadahnjuju uskoro neodrživu potrošačku globalnu civilizaciju.

Napomena: Autor ovog napisa je 1993. u Otvorenom sveučilištu (danas Pučkom) bio suorganizator savjetovanja s temom Eko usmjereni razvoj – domu usmjereni razvoj na kome je sudjelovalo stotinjak znanstvenika. To je bilo polazište za tematiku eko održive budućnosti koja razmatra uravnoteženu urbanizaciju, čija održivost i vitalnost ovisi o resursima i prehrambenim proizvodima vlastitog ruralnog okruženja i životnog prostora; o njihovim reproduktivnim, ljudskim, poduzetničkim, razvojnim i rekreativnim potencijalima. Lokalizacija razvoja zamišljena je za razmatranje nekog virtualnog foruma! Predstavljena je pod naslovom globalizacija, urbanizacija i lokalizacija razvoja kineskim prijateljima kad su 2002. predložili zajedničko hrvatsko kinesko savjetovanje. Dio je tiskan u publikaciji Društva za sustavsko mišljenje. Vizija življenja za održivu budućnost kao javni i intelektualni interes, bez obzira na tekuće političke i razvojne prioritete. Sažetak je predstavljen na posteru Prostorni program demografske revitalizacije životnog prostora lokalne zajednice koji je virtualno dostupan na zahtjev zainteresiranima na adresi autora drago.muvrin@zg.t-com.hr.