Ljudi s karizmom

Ljudi s karizmom

(Sir Harold Walter Kroto govori u na godišnjem skupu nobelovaca u njemačkom gradu Lindau / Foto: Ch. Flemming / www.lindau-nobel.org)

U Britaniji su ga smatrali najvećim popularizatorom znanosti, jer je doista bio izuzetan u prezentaciji. No osim sudionika skupa o matematičkoj kemiji nitko u Dubrovniku nije znao da je došao u Grad. Čovjek bez karizme, to je to…

Nenad Raos

kroto-lopta

Veliki popularizator znanosti u “akciji”

Svake se godine u Dubrovniku održava znanstveni skup o matematičkoj kemiji, no jedne je godine po nečemu bio poseban. Bio je poseban po tome što je došao i Harry Kroto. Za toga, sada već pokojnog kemičara mnogi nisu čuli, pa za takve treba reći da je Kroto bio čovjek koji je dobio Nobelovu nagradu za najveće otkriće u kemiji druge polovice dvadesetog stoljeća: upravo je Harry Kroto otkrio molekulu nalik na nogometnu loptu, buckminsterfulleren, formule C60.

I ne samo to! U Britaniji su ga smatrali najvećim popularizatorom znanosti, jer je doista bio izuzetan u prezentaciji – u što smo se mogli uvjeriti svi koji smo bili na kongresu. No osim sudionika skupa o matematičkoj kemiji nitko u Dubrovniku nije znao da je došao u Grad. Čovjek bez karizme, to je to.

A tko su ljudi koji je imaju? Jedan od takvih ljudi s karizmom sigurno je bio kancelar (treće) njemačke države (Reichkanzler) Adolf Hitler. (To mnogi naši novinari i političari ne znaju kada ne mogu dokučiti na što cilja sintagma „kalncelarska diktatura“.) Po čemu je Hitler karizmatik? O njegovom liku i djelu napisane su mnoge knjige, raspravljalo se koliko je bio i u kojem smislu psihički poremećen, je li imao jedan ili dva testisa, no sve to bez veze jer je njegov psihički profil od prve jasan svakome tko se bavi liječenjem psihičkih bolesti i poremećaja, no takvi – psihoterapeuti – ne iznose svoje mišljenje u javnost zbog dva razloga.

Prvi je razlog da ne daju dijagnozu bez rada s pacijentom, a drugi je što se dijagnoza može, po liječničkoj etici, dati samo pacijentu. No kako nisam te struke, pa me ne veže Hipokratova zakletva, mogu dati sasvim jednostavnu dijagnozu Hitlerova „ludila“: narcisoidni poremećaj osobnosti. Takvi ljudi, narcisoidi, imaju osjećaj svemoći (omnipotencija) pa misle kako sve mogu i sve znaju, kako im nitko ni po čemu nije ravan. Usto su potpuno nepristupačni kritici, te su uvjereni kako ni u čemu ne mogu pogriješiti. Kad im se štogod loše u životu dogodi uvijek će kriviti druge, nikad sebe. Na kraju rata Hitler je htio uništiti Njemačku i zatrti njemački narod, jer je narod, a ne njegov vođa, bio kriv za poraz.

mussolini&hitler

Vođe “Sila Osovine”: Benito Mussolini i Adolf Hitler

Utjecaj Hitlera na svjetsku povijest sigurno je bio veći od recimo utjecaja Alberta Einsteina, pa ih, Hitlera i Einsteina, nekako instinktivno stavljamo u isti koš. Posve promašeno. Hitler nije bio nikakav veliki političar, veliki vojskovođa, iza njegova lika i djela ne stoji velika, a ponajmanje genijalna misao. Veliko je samo zlo koje je počinio. A zlo je banalno. No to, banalnost zla teško prihvaćamo, pa onda oko zlih čina pletemo bajke i gradimo mitove. Što si radio u ratu, tata? Ubijao ljude, eh…

No vratimo se našem vremenu, našoj svakodnevnici. Takve ljude poput Hitlera, narcisoide, svatko susreće u svojoj obitelji, na svom radnom mjestu. Koliko nas mora – avaj! – živjeti s punicom kojoj se ništa ne može reći jer „ona sve zna“. Ili koliko nas mora izvršavati naloge šefa koji nemaju veze s mozgom. Takvi ljudi svoje mišljenje o sebi samima lako prenose na druge, pa se okružuju onima koji im u svemu povlađuju i u njihovu „izuzetnost“ slijepo vjeruju. Malo pomalo oko njih se gradi karizma, pa u očima uže i šire javnosti postaju „face“, ljudi na kojima maltene leži čitav svijet.

Neurotični sindrom svemoći

Imamo jednog gospodina na dosta visokoj političkoj funkciji (neću ga imenovati) koji se hvali kako radi od jutra do sutra. Na prvi pogled čovjek bi rekao da je to dobro jer državni dužnosnik (ili kako lijepo Englezi kažu civil servant) treba služiti narodu, opravdati naše povjerenje i na kraju zaraditi svoju plaću. No kad se stvar pogleda iz drugog ugla dolazi se do toga da je čovjek predan svome poslu zbog već spomenutog neurotičnog sindroma svemoći – jer ne može priznati da bi bilo tko od njemu potčinjenih mogao znati nešto više od njega. Za razliku od tog gospodina dobar poslovođa ne radi ništa. Njegov je posao izabrati dobre i pouzdane suradnike. Raditi pak treba samo ako iskrsne nešto iznenadno. No ako je rad u poduzeću dobro organizirao, ako je na ključna mjesta postavio prave ljude, onda nema ni izvanrednih situacija. Nije posao šefa da radi posao svojih nesposobnih suradnika.

Ima takvih „karizmatika“ i među saborskim zastupnicima. Dođe još sasvim mlad čovjek, bez ikakvog političkog iskustva pa i adekvatne naobrazbe (ekonomija, pravo, političke znanosti) te stane dijeliti lekcije svojim starijim i daleko iskusnijim kolegama. I to se narodu sviđa. Zašto? Zato što „njihov“ zastupnik govori „ono što svi misle“. Tipično. Liječnika cijenimo jer je potvrdio dijagnozu koju smo si sami postavili.

U Njemačkoj je u 19. stoljeću bio vrlo popularan neki glazbeni kritičar koji je bio – gle sad! – potpuno gluh (ne znam da li od rođenja). Pa kako sad to? Lijepo: vrli je kritičar gledao malo izvođače, malo publiku (pri tome mu glazba nije odvraćala pozornost), pa je onda mogao lako napisati „ono što svi misle“. Kad je vidio da se publika veseli napisao bi da je glazba bila milozvučna i dinamična, a kad je na koncertu publika spavala napisao bi kako je izvedba bila bez prave inspiracije, krivoga tempa i loše intonacije. Eto, tako se radi demagogija. I gradi karizma.