Ljubomir Kerekeš: Ljudi su u ovom recesijskom i teškom vremenu željni smijeha i komedije

Ljubomir Kerekeš: Ljudi su u ovom recesijskom i teškom vremenu željni smijeha i komedije

»Izazvati osmjeh kod ljudi jest teška zadaća. No ne doživljavam sebe kao teškog dramskog glumca ili komedijaša. Stvari se nekad poklope – na smiješnu ili neku drugu stranu, svejedno. Glumačka je profesija prokleta, javni smo mi djelatnici, stvaratelji, stvaramo iluzije, a javnost je kadija koji sudi. Smatram se čovjekom iz naroda i stalo mi je saživjeti se s ljudima«

Razgovarala: Snježana Kratz

Filmski, kazališni i televizijski glumac Ljubomir Kerekeš kaže kako njegovu ljubav prema Zagrebu dokazuje i više od 20 godina profesionalnog rada u tom gradu. Rođeni Varaždinac u razgovoru za ZG-magazin objašnjava zašto je »bil kak pesek na cesti« i kako je zaradio četiri napuknuta rebra. Govori kako su mu Britanac i „Špicica“ bili dobri zagrebački prizori odnosno zašto je iz zagrebačkog HNK otišao u grad anđela i što to radi „Kerekesh teatar“.

Zašto volite Zagreb?

Volim taj Zagreb, jer da nije tak ne bih mu poklonio 20 i više godina rada. Bio sam nakon varaždinskog HNK , član Satiričkog kazališta „Kerempuh“ pa Hrvatskog narodnog kazališta…

kerekes-glava-povezDo Zagreba ste putovali svaki dan?

Jesam, kroz tu žrtvu volana također se događao moj profesionalni život ali i drugi njegovi segmenti. Svakodnevno me je bilo na cesti a imao sam „ni kriv ni dužan“ četiri prometne nesreće uglavnom s materijalnom štetom no i s četiri napuknuta rebra. Bil sam kak pesek na cesti. Ali sve je to dio života o kojem pričamo. Rodom sam iz Varaždina koji zapravo nikada nisam napustio, kao ni Zagreb koji ima svoje mjesto u mom životu. Moji počeci u njemu nisu istodobno rezultirali i noćenjem, izuzev u nekim situacijama kada bih ostao s kolegama ili iz nekog drugog razloga, ali uglavnom je to bilo dođeš, odradiš i zaputiš se doma u Varaždin.

U kojim ste zagrebačkim gradskim prizorima uživali?

Kada bi se prošetal do Britanca, „Špicice“ i tak…

Svakodnevno putujući imali ste priliku promatrati život – gradski, seoski i sve kraj čega ste prolazili?

O, da! Ispratio sam puno toga, i kompletnu obnovu stare magistralne ceste Varaždin – Zagreb kao i izgradnju autoceste.

Jeste li za njihovu monetizaciju?

Potpisal sam protiv! To su floskule da ju „nebu niko odnesel“! Pa naravno da nitko ne bu uzel i ponio komad asfalta! Mene zanima hoće li se i kak meni vratiti ono sve kaj sam ja dal za to. Kak će se to učiniti ? Tak da se monetiziraju autoceste? Problem je kod nas da su zapravo najeksplozivniji ljudi oni orijentirani na punjenje vlastitog džepa.

Nećete više morati osjećati „teret“ autoceste jer ste se vratili u varaždinski HNK?

Da, 15. listopada otišao sam iz zagrebačkog HNK i vratio se u Varaždin. Da vam iskreno kažem umoran sam od volana, vožnje… A i godinice su tu.

Koja je razlika života u gradu anđela u odnosu na Zagreb?

Varaždin ima neki svoj mir, a opet ima i onu potrebnu „gustoću“ života. Razlika je u puno toga jer život u Zagrebu nosi neko svoje iskustvo, kreativnost što je za glumca itekako dobro. Za službenog boravka u Zagrebu imao sam dvadesetak premijera.

Ali niste se bili odrekli ni varaždinskog HNK?

Ne, kak se kaže nisam zaboravio ni svoje doma. Ipak sam prve „kapi krvi“ ostavil na varaždinskoj pozornici.

Hoćete li posao bazirati u Varaždinu i sa Zagrebom biti „Zauvijek susjed“ ?

Nisam prerezao sve vrpce. U HNK-u imam za odraditi još neke „repove“. Schillerove „Razbojnike“, Čehovljev „Višnjik“…

Iza vas su brojne dramske, televizijske i kazališne uloge, a mnogi vas k tomu hvale i kao glumca koji ljudima daruje prirodni i neusiljeni humor. To nije lako?

Izazvati osmjeh kod ljudi jest teška zadaća. No ne doživljavam sebe kao teškog dramskog glumca ili komedijaša. Stvari se nekad poklope – na smiješnu ili neku drugu stranu, svejedno. Takva je očigledno percepcija ljudi. Glumačka je profesija prokleta, javni smo mi djelatnici, stvaratelji, stvaramo iluzije, a javnost je kadija koji sudi. Smatram se čovjekom iz naroda i stalo mi je saživjeti se s ljudima, društvenim marginalcima ali u onom pozitivnom smislu.

Inicirali ste i „Kerekesh teatar“?

Sa sinom Janom vodim taj naš nezavisni teatar koji službeno postoji od veljače ove godine.

kerekes-dimnjacarImate već zavidan repertoar „kerekesh“ predstava koje nasmijavaju do suza?

Radili smo „Skupštinu“, „Ufuraj se i pukni“, „Povratak ratnika“, „Dimnjačar“ , „Debitanti“, a 16. prosinca u zagrebačkom kazalištu „Vidra“ uprizorujemo predstavu „Ljubaf“ s Anom Begić, Hanom Hegedušić, Adamom Končićem, Janom Kerekešom i mojom malenkošću.

Putujuće ste kazalište, gdje vas sve ima?

Trudimo se doći u sredine gdje nema kazališta jer ljudi su, pokazalo se, željni kazališne umjetnosti. Ima nas po Domovima kulture, vatrogasnim domovima… Ljudi su u cijelom ovom recesijskom i teškom vremenu željni smijeha, komedije i takve im glumačke uratke darujemo. Mene kao autora potonjih zanima građanska komedija u celofanu pučkog kazališta. Puno gostujemo.

I opet putujete?

Izgleda da je tako. Svojedobno sam iz Kerempuha u zagrebački HNK došao na nagovor redatelja Georgija Para, a ispada da sam se s njim vratio i u Varaždin, među ostalim i u predstavu „Svoga tela gospodar“ Slavka Kolara.

Odradili ste i „Jederman iliti Vsakovič“ austrijskog pisca Huga von Hofmannstala?

Da, u kajkavskoj varijanti.To se djelo nemalo izvodi u Austriji gdje ga igra i Klaus Maria Brandauer.

Vašim je stopama krenuo i sin Jan?

Nedavno je održana premjera filma „Broj 55“ Kristijana Milića u kojem i on ima filmsku rolu. Osim što igra u filmu, Jan je to lijepo i organizirao. To je težak film koji će ostati kao dokument budućim generacijama.

Što ubuduće spremate publici?

Dosta toga. U pripremi za realizaciju je tekst „Pokopaj me nježno“ za ožujak 2015. za Festival smijeha u Kotoribi u sklopu kojeg se u pravilu dogodi i po jedna premijera. Za predstojeći festival to će biti moja monodrama „Krtice“ u režiji Icice Boban.