Ljubi bližnjega svoga kao svoga psa

Ljubi bližnjega svoga kao svoga psa

Lakše nam je voljeti životinju nego čovjeka. Moraš puno manje uložiti, nešto ipak dobiješ, iako mnogo manje no što bi mogao dobiti od drugog čovjeka

Boris Jagačić

Boris Jagačić

Svatko ima svoj način rekreacija i opuštanja nakon napornog radnog dana. Netko se voli izvaliti ispred TV-a, drugi trče, bicikliraju, igraju kompjuter, odlaze na piće i druženje s prijateljima i sl. Autor ovih redaka pak voli prošetati stazama Park šume Jelenovac. Čovjek s vremenom dođe do zaključka kako je šetnja vrlo dobar način opuštanja i rekreacije, a za razliku od fizički intenzivnijih aktivnosti kao što je npr. igranje nogometa s ekipom, ovdje ne prijete nekakve nepredviđene ozlijede od nesavjesnih ili prenadobudnih suigrača, nema ni nepovoljnih učinaka na zglobove.

Jelenovac je inače pravo mjesto za privremeni bijeg od telefona, mailova, računala, sveopće užurbanosti i naizgled pravo odredište za udahnuti »friški« zrak. Ali avaj, ova dugogodišnja oaza mira omeđena je sa sve više gradilišta s bučnom građevinskom mehanizacijom, a s većim brojem stambenih objekata prerasta u sve prometnije šetalište.

Na stazici uz Jelenovački potok više nema ni »f« od friškog zraka, a počesto nedostaje i autoru toliko potrebnog mira. Naime, stazica je postala veliki zahod za peseke te u velikom dijelu zaudara na mokraću. Vlasnici svoje ljubimce ne vode na povodcima, dok bi ugledati brnjicu bilo ravno svjetskom čudu.

Betonizacija Jelenovca je u punom zamahu

No da odmah preduhitrim čitatelje koji bi me po principu tko ne voli životinje ne voli ni ljude (a obratno?) okarakterizirali »mrziteljem životinja« – moram im poručiti da nisam to ni približno.

Znam što je to imati psa, ali isto tako i kakva je to odgovornost prema životinji, ali i drugim ljudima, sugrađanima našega grada.

No zanimljivo je kako se mnogi vlasnici pasa koji sebe smatraju humanima (što bi u biti značilo čovjekoljubivima i onima koji imaju razumijevanja za drugoga čovjeka) ponašaju upravo suprotno te su mnogi od njih toliko okrenuti samima sebi da ponašaju kao da nitko drugi ne postoji. Potvrdila je to jedna od nedavnih šetnji kada mi je stvarno prekipjelo. U 30-ak minuta na Jelenovcu psi su me napali tri puta, a u dva slučaja vlasnici uopće nisu reagirali, a kamoli ispričali se. Prvi se dogodio kada sam krenuo Jelenovačkim potokom sjeverno kadli su na mene režući krenula dva pit bull križanca. Srećom zadržali su se na jednoj crti i nekako sam ih polako zaobišao. Nakon odrađene ture, na povratku, reklo bi se: ista meta – isto rastojanje. Vlasniku sam poručio neka zaveže te pse, kad ih već ne može obuzdati, a nisu baš bezazleni, što je ovaj shvatio valjda kao osobnu uvredu pa je ne odgovorivši ništa počeo mijenjati boje kao semafor. Da nije bio u društvu obitelji i svoje male djece i da ne brojim 1,94 m u visinu, možda bih riskirao i da dobijem po glavi. Djeca će očigledno slijediti njegov primjer.

»Ma neće ništa, blesave su!«

Ni 200 metara niže, nova situacija. Dva psa veličine labradora stoje nasred puta, laju i približavaju mi se. Vlasnik razgovara na mobitel kao da ništa ne primjećuje, na što mu počinjem mahati, a on lakonski dobacuje: »Ma neće ništa, blesave su!«. Koliko puta se to »neće ništa« pokazalo netočnim?

A to sve se dogodilo samo u jednoj šetnji. Je li to onda relaksacija ili se ta šetnja pretvara u (još jedan) stres? Sve su rjeđe šetnje da se onuda može proći bez »bliskog susreta« s nabrušenim psima i jednakim takvim vlasnicima. Doduše, možda mi nije milo ni da mi umiljati, ali nepoznati četveronožac s blatnjavim šapama skače na novu trenirku. I to je moje pravo.

Čekanje na slijedećeg prolaznika…

Često se upravo na Jelenovcu sjetim Johna Stuarta Milla i njegovog poimanja slobode djelovanja pojedinaca koja prestaje čim počinje narušavati tuđu slobodu. I dok ja tako ničim ne ograničavam slobodu šetača pasa svojom šetnjom, oni ograničavaju moju ovakvim maltretiranjem u kojem bi netko mogao i stradati. Znam o čemu govorim jer me nije jednom pas ugrizao, niti sam jednom bio u prilici  (prisilno) provjeravati stanje njegovog zubala.

Vraćam se kući, kadli me opet poprati slika tih neodgovornih vlasnika koji ne čiste za svojim ljubimcima. I pomislim si i to mi je zagrebačka ulica neka, sve drek do … Pomislim i štošta drugog, ali to nije za objavu na ovako finom, uglađenom portalu.

Za stolom s njemačkim ovčarom

Posjedovanje psa danas je očito trend koji pomalo izmiče kontroli. Nedavno spazih dva mladića kako Jelenovcem šeću najmanje 6-7 pasa. Možete zamisliti što ti za sobom ostave. U pamćenju mi je i slika jedne privlačne mlade dame koja je sjedila na klupi i dopustila da joj pas srčano liže obraze i usne. I kad čovjek samo razmisli gdje je ta njuška do malolprije sve bila, djevojka mi je odmah izgubila na atraktivnosti. Poljubac od mene ne bi dobila.

Osobno mi je poznat slučaj gdje je jedan gospodin dopuštao svom njemačkom ovčaru da ruča s njim za istim stolom iz jednakih tanjura. U Gajnicama vlasnik drži ogromnog psa zatvorenog u stanu, a životinja zavija po cijele dane dok se ovaj ne vrati s posla. Je li to normalno? Je li to ljubav prema životinji ili gola sebičnost.

Lakše nam je voljeti životinju nego čovjeka. Moraš puno manje uložiti, nešto ipak dobiješ, iako mnogo manje no što bi mogao dobiti od drugog čovjeka. Onako, rekreativno, koliko i kako ti se da, dok je najsavršenija ili još bolje rečeno najmanje nesavršena ovozemaljska Božja kreacija počesto (pre)zahtjevna »životinja«. Zbog svojeg najvećeg intelekta među živim bićima teško je za njega naći suosjećanja. Prevladava razmišljanje da ako je netko od pripadnika naše rase u nevolji da si je onda sam za to kriv. S druge strane, životinje je nemoćna i treba joj pomoći. Na tom planu treba pohvaliti udrugu Prijatelji životinja na silnom zauzimanju za prava simpatičnih krznenih, pernatih i drugih stvorova. Dobro bi nam, izgleda došla i udruga Prijatelji ljudi. Da se izbori za to da se djeca mogu sigurno i mirno igrati na igralištima koja nisu zagađena životinjskim izmetom.

Zanimljivo je da se velika većina stanovnika ove zemlje izdaje za vjernike, dok u praksi ni približno tako ne žive. Pokazuje to već i ovako banalan primjer. Kršćanstvo je u praksi teško provedivo, ali ideali su nam itekako potrebni jer nas stremljenje ka njima čini boljim ljudima. A zašto oni koji nisu vjernici nisu »drugovi« ili oni »nesvrstani« koji se ne daju strpati u niti jednu kategoriju jednostavno »ljudi«. Budi čovjeku čovjek i uvaži ga!

Sjećam se jedne svete mise tijekom koje je biskup (čije ime nećemo imenovati) predložio okupljenima teškim na oprostu da iz Očenaša izbace dio »otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim« da i njih ne stigne težak sud.

Staza na Jelenovcu (u idealnim uvjetima)

Ja ću svejedno ovim neodgovornim vlasnicima oprostiti (čast iznimkama i odgovornim vlasnicima koji vežu pse i odgovorno postupaju s njima – vi ste zakon!), ali ipak ne bih da se takve situacije ponovno događaju. A iako nisam biskup, ni približno, ponudio bih tim istim – neodgovornima jedan manje nedostižan kršćanski ideal u obliku preinačene biblijske poruke: Ljubi bližnjega svoga (barem) kao svoga psa.

Mirnu šetnju ne priječim drugima i tražim ju za sebe.

Ostavi komentar

*