Ljubav u tramvaju

Ljubav u tramvaju

(Foto: www.facebook.com/ZagrebFacts)

Sjedim pokraj zadnjih vrata, dva koraka od kondukterke, kad uđe nova putnica. „Što ste radili noćas?“, pita ona kondukterku. „Radila sam noćnu smjenu“, odgovori ona prostodušno, zatečeno. „A što ste radili s mojim mužem?“, slijedilo je drugo, nimalo bezazleno pitanje…

dr. sc. Nenad Raos

Tramvaj je tamo sve do osamdesetih godina (prošloga stoljeća, naravno) imao – kao i tenk – tročlanu posadu. Prvi je član posade bio, kao u tenku, vozač, no druga su dvojica, ne kao u tenku, bili kondukteri. Oni su sjedili pokraj zadnjih, ulaznih vrata i prodavali karte. Karte su bile, koliko se sjećam, listići tankog papira pet na sedam centimetara (format A8) na kojima je bila otisnuta tramvajska mreža Zagreba. Kondukter je osim bloka s kartama imao i kemijsku olovku koja je s jedne strane, razumije se, pisala, no na drugoj je bio pečat. To mu je bilo sredstvo za rad kojim je označavao u kojem je smjeru putnik krenuo i na koju se liniju ukrcao. I još nešto. Bile su dvije vrste karata. Prve su bile za „ravno“, a druge za „prijelaz“. Prve su bile za jednu vožnju, a druge su putniku omogućavale da prijeđe u drugi tramvaj, na drugu liniju.

Kondukter je dakle sjedio u svojoj kućici, ograđenom prostoru na malo povišenom mjestu, izdavao karte, s obaveznim „molim sitno“ i „sredina malo naprijed“ – jer ljudi imaju, da prostite, poput stoke nagon krda pa čim se maknu s vrata stanu u prolazu između stolica i ne miču se dalje. No putovanje tramvajem podrazumijeva kontinuirano gibanje putnika od ulaznih do izlaznih vrata.

A onda su se vremena stala mijenjati. Pojavile su se pokazne karte, pa se moglo voziti i bez konduktera. Ipak, ostavljen je u zadnjim kolima, prikolici, da bude na usluzi putnicima koji takvih karata nemaju. I tu naša priča počinje.

Budim se rano, u cik zore, imam klizno radno vrijeme, radim više-manje sam svoj posao… I što ima ljepše nego pustiti ukućane da spavaju i dok još sunce nije granulo otići na posao – te se vratiti kući nešto poslije podneva. I tako se odmoran i čio, dok svi drugi u tramvaju dremuckaju, vozim na posao. Sjedim pokraj zadnjih vrata, dva koraka od kondukterke, kad uđe nova putnica. „Što ste radili noćas?“, pita ona kondukterku.

„Radila sam noćnu smjenu“, odgovori ona prostodušno, zatečeno. „A što ste radili s mojim mužem?“, slijedilo je drugo, nimalo bezazleno pitanje. Kondukterka se odmah uhvati za zvonce, pozvoni vozaču u prvim kolima, a ovaj smjesta zaustavi tramvaj. I tramvaj stane, nasred ulice, tamo negdje oko Ribnjaka. Vozač iziđe da vidi što se dogodilo, zašto je morao stati, uđe u prikolicu i, naravno, odmah prepozna putnicu koja je postavila ona dva pitanja. Iziđoše na ulicu. Ona je lamatala rukama, on slijegao ramenima. Što su rekli jedno drugom nisam mogao čuti.

Vozač se vrati na svoje mjesto te tramvaj krene. „Samo da o ovome ne čuje moj muž“, zavapi kondukterka. Solus cum sola in loco remoto non cogiebantur orare pater noster. Sam sa samom na skrivenom mjestu nije naumio moliti očenaše. S tim su riječima u srednjem vijeku vodili preljubnike na šibanje.

No možda ipak… Možda ipak jesu? Onda je tramvaj morao malo dulje stajati.

Ostavi komentar

*

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.