(Foto: www.facebook.com/ZagrebFacts)
Sjedim pokraj zadnjih vrata, dva koraka od kondukterke, kad uđe nova putnica. „Što ste radili noćas?“, pita ona kondukterku. „Radila sam noćnu smjenu“, odgovori ona prostodušno, zatečeno. „A što ste radili s mojim mužem?“, slijedilo je drugo, nimalo bezazleno pitanje…
dr. sc. Nenad Raos
Tramvaj je tamo sve do osamdesetih godina (prošloga stoljeća, naravno) imao – kao i tenk – tročlanu posadu. Prvi je član posade bio, kao u tenku, vozač, no druga su dvojica, ne kao u tenku, bili kondukteri. Oni su sjedili pokraj zadnjih, ulaznih vrata i prodavali karte. Karte su bile, koliko se sjećam, listići tankog papira pet na sedam centimetara (format A8) na kojima je bila otisnuta tramvajska mreža Zagreba. Kondukter je osim bloka s kartama imao i kemijsku olovku koja je s jedne strane, razumije se, pisala, no na drugoj je bio pečat. To mu je bilo sredstvo za rad kojim je označavao u kojem je smjeru putnik krenuo i na koju se liniju ukrcao. I još nešto. Bile su dvije vrste karata. Prve su bile za „ravno“, a druge za „prijelaz“. Prve su bile za jednu vožnju, a druge su putniku omogućavale da prijeđe u drugi tramvaj, na drugu liniju.
Kondukter je dakle sjedio u svojoj kućici, ograđenom prostoru na malo povišenom mjestu, izdavao karte, s obaveznim „molim sitno“ i „sredina malo naprijed“ – jer ljudi imaju, da prostite, poput stoke nagon krda pa čim se maknu s vrata stanu u prolazu između stolica i ne miču se dalje. No putovanje tramvajem podrazumijeva kontinuirano gibanje putnika od ulaznih do izlaznih vrata.
A onda su se vremena stala mijenjati. Pojavile su se pokazne karte, pa se moglo voziti i bez konduktera. Ipak, ostavljen je u zadnjim kolima, prikolici, da bude na usluzi putnicima koji takvih karata nemaju. I tu naša priča počinje.
Budim se rano, u cik zore, imam klizno radno vrijeme, radim više-manje sam svoj posao… I što ima ljepše nego pustiti ukućane da spavaju i dok još sunce nije granulo otići na posao – te se vratiti kući nešto poslije podneva. I tako se odmoran i čio, dok svi drugi u tramvaju dremuckaju, vozim na posao. Sjedim pokraj zadnjih vrata, dva koraka od kondukterke, kad uđe nova putnica. „Što ste radili noćas?“, pita ona kondukterku.
„Radila sam noćnu smjenu“, odgovori ona prostodušno, zatečeno. „A što ste radili s mojim mužem?“, slijedilo je drugo, nimalo bezazleno pitanje. Kondukterka se odmah uhvati za zvonce, pozvoni vozaču u prvim kolima, a ovaj smjesta zaustavi tramvaj. I tramvaj stane, nasred ulice, tamo negdje oko Ribnjaka. Vozač iziđe da vidi što se dogodilo, zašto je morao stati, uđe u prikolicu i, naravno, odmah prepozna putnicu koja je postavila ona dva pitanja. Iziđoše na ulicu. Ona je lamatala rukama, on slijegao ramenima. Što su rekli jedno drugom nisam mogao čuti.
Vozač se vrati na svoje mjesto te tramvaj krene. „Samo da o ovome ne čuje moj muž“, zavapi kondukterka. Solus cum sola in loco remoto non cogiebantur orare pater noster. Sam sa samom na skrivenom mjestu nije naumio moliti očenaše. S tim su riječima u srednjem vijeku vodili preljubnike na šibanje.
No možda ipak… Možda ipak jesu? Onda je tramvaj morao malo dulje stajati.
Iako se redovito vozim tramvajem, dijelim Vaše mišljenje. Više nema tolikih gužvi, tramvaji stižu redovito, a i putnici su se navikli na presjedanje, tj. da je najbolje sjesti na prvi tramvaj u svome smjeru. Problem zakrčenosti ulica u središtu grada bolje je i lakše riještiti dobrom organizacijom javnog prijevoza nego izgradnjom garaža. Na kraju treba ljude naučiti hodati. Živim kod Trešnjevačkog placa. Do Trga Republike Hrvatske treba mi pješke 20, a do Trga bana Jelačića 35 minuta. Prije ne bih stigao ni tramvajem. Zagreb je mali grad.
Nema veze sa ljubavlju ali je pogodno ovdje reći (iako to baš ne zanima sve i nije tako jako važno) kako sam ovaj mjesec ponovno aktivirao svoj status “putnika” u tramvaju. To ne bi bilo ništa posebno da vremensko razdoblje apstinencije nije trajalo punih 38 godina (trideset i osam godina). Točno 1980.g. sam se zadnji puta vozio tramvajem a sve ostalo autom, biciklom i pješice. Vrlo sam se UGODNO IZNENADIO promjenama u cjelokupnoj organizaciji koja je danas puuuunooooo bolja nego prije. Ovakvo DOBRO današnje stanje kompletnog TRAM prijevoza mi omogućava laganiju odluku o potpunom prelasku na gradski prijevoz. Evo, da malo i hvalim a ne samo “špotam”.