Lijepa i opasna jadranska magistrala

Lijepa i opasna jadranska magistrala

U tekstu članka o hrvatskoj cesti smrti, koji su u ono vrijeme prenijeli svi svjetski mediji, pisalo je sljedeće: “Uske i vijugave, bez prometnih oznaka, branika i stajališta za kratki odmor, ceste na hrvatskoj obali primjer su opasnosti za vozače. Situacija postaje strašnija kada u kombinaciju s ovakvom cestom dodate još lude, jureće Hrvate”

Marko Sladić

cesta_D8Prije nekoliko godina, američka udruga za sigurnost na cestama, složila je i objavila popis 10 najopasnijih cesta svijeta. Upravo hrvatsku cestu D8, svima nama znanu jadransku magistralu, stavila je na 5. mjesto, odmah poslije bolivijskih, brazilskih i kineskih kozjih staza. U tekstu članka o hrvatskoj cesti smrti, koji su u ono vrijeme prenijeli svi svjetski mediji, pisalo je sljedeće: “Uske i vijugave, bez prometnih oznaka, branika i stajališta za kratki odmor, ceste na hrvatskoj obali primjer su opasnosti za vozače. Situacija postaje strašnija kada u kombinaciju s ovakvom cestom dodate još lude, jureće Hrvate. Iako je panorama koja vas prati putem zaista spektakularna, kada vozite najbolje je ipak dobro gledati cestu ispred sebe i držati palčeve da oni koji vam dolaze u susret također gledaju.”

Čitajući i razmišljajući o tekstu kojeg je autor objavio javnosti, zaključio sam kako ima pravo. I osobno sam ovu cestu, prepunu rupa, izgrađenu 50-tih i 60-tih godina 20. stoljeća za potrebe jugoslavenskog turizma, a koja prolazi kroz Hrvatsku, Bosnu i Crnu Goru, prošao stotinu puta i doživio sve i svašta – od orkanskih bura, sudara, odrona kamenja pa sve do eksplozija, stoga ću vas podsjetiti kako je to bilo nekada, točnije 80-tih godina prošlog stoljeća, kada su fićeki i stojadini gospodarili cestama ili pak ju tekstom približiti onima koji se njome nikada nisu kotrljali. Ovako je izgledao moj prvi put koji ujedno i najviše pamtim.

Stari autobus nekog Jugo-prijevoznika, koji se vukao poput puža, pokupio me u Kraljevici, malenom primorskom mjestu pokraj Rijeke, otkud smo krenuli prema Šibeniku. Bilo je ljeto, a u busu nekih 40 stupnjeva. Babe zavijene u crno i djedovi sa štakama sjedili su na škripavim sjedalicama. Netko je jeo parizer s crnim kruhom, a netko mazao paštetu po kojoj smo svi vonjali. Mi mlađi smo stajali pošto je tada bilo normalno bus napuniti do kraja kako zraka ne bi ostalo nikome. Tablete protiv mučnine i jeftine plastične vrećice u koje se povraćalo, unatoč prethodno popijenim tabletama, bile su pribor za prvu pomoć svima pa tako i meni. Mišo Kovač i ostali dalmatinski slavuji pjevušili su iz ofucanog zvučnika, vozač je dimio cigarete jednu za drugom i svi smo se bezbrižno njihali magistralom s provalijom u podnožju za koju nitko previše nije mario. Vozilo se sporo. Tu i tamo neki gastrabajter pretekao bi nas svojim Mercedesom za kojim bi tada svi gledali i zavidili mu kako uživa na lijepom Jadranu.

Nakon Senja, Živih bunara, Dušikrave i ostalih sela smiješnih imena, koja su se nalazila uklesana u primorski krš i kamen prepun raznih zmijurina i sličnih beštija, stigli smo do Karlobaga, malenog mjesta uz more. Tu je odmor bio obavezan kako bi putnici protegnuli svoje noge i kako bi se autobus prozračio od dima i mirisa ukiseljene salame.

Konobarica kao od Velebita odvaljena

Foto: Slobodna Dalmacija

Foto: Slobodna Dalmacija

Vozač bi uglavnom boravio u birtiji, ponovno pušeći i gledajući konobaricu u kratkoj suknji koja je bila kao od Velebita odvaljena dok bi putnici čekali red za toalet. Oni, kojima se nije dalo ući, sjedili bi na rivi na užarenom suncu te bi gledali more i otok Pag koji se nalazi točno preko puta. Nakon pola sata odmora krenuli smo dalje prema Starigradu i Masleničkom mostu.

To je bio najgori dio puta! Zavoj na zavoju. Rupa na rupi, a baš je svaka bila naša. U tišini, gledajući od bure ogoljeni otok Pag, pažnju su mi zaokupljale olupine u provalijama. Bilo je tu svega, od kamp kućica, automobila, motora, kamiona pa sve do autobusa. Promatrajući to groblje metalnog otpada izazvao sam i našu sudbinu. Nakon sljedećeg zavoja naletjeli smo i jedva se zaustavili pred prevrnutim zelenim kamionom marke TAM  koji je visio iznad provalije i čekao spas. Na njegovu nesreću naletjeli smo mi jer se tada dogodio prizor koji se viđao valjda samo na cesti D8 – autobus pun znojnih i žednih putnika, a oni, umjesto u pomoć, poput gladnih vukova krenuli su u sakupljanje svega što je iz kamiona ispalo po cesti. Omiljene su bile jabuke i naranče dok do lubenica nisu mogli doći. Sve su popadale u more i tako postale hrana ribama. Ubrzo nakon ove invazije stigla je ljutita milicija koja je putnike potjerala, cestu zatvorila i upisala jednu više u crnu knjigu nesreća ceste D8. (crckarije.com)