Liječnik nekad nije isto kao liječnik danas

Liječnik nekad nije isto kao liječnik danas

(Foto: www.krenizdravo.rtl.hr)

Rijetko kupujem novine, no jučer to ipak učinih – kad ono na vrhu prve stranice, iznad naslova: „Ivana Ninčević pokrenula val prijava žena za loš tretman liječnika“. Pa zašto? Zato što su radili, kaže, kiretažu bez anestezije. Pa zašto bi to činili, pita se razuman čitatelj. Možda je ponestalo injekcija ili je liječnku bilo lijeno „pikati“ pacijenicu. Možda uživaju u patnjama jer su sadisti…

dr. sc. Nenad Raos

Nenad Raos

Sjećam se kako je bilo nekoć, „u socijalizmu“ (a i prije), kada je liječnik bio otac, spasitelj i brat – a prije svega gospodin: doktor je bio osoba vrijedna i dostojna svakog povjerenja i poštovanja. Nakon uspješnog liječenja, pa čak i onog neuspješnog (kada je pacijent umro) izlazile bi po novinama zahvalnice liječnicima i osoblju te i te bolnice, a u vrlo popularnoj radijskoj emisiji „Po željama slušalaca“ bivši bi pacijenti odabranom pjesmom zahvaljivali onima koji su ih doveli do zdravlja, pa i onom – kako govori vic o pacijentu psihijatrijske bolnice – „Pogledajte što mi fali, kutija cigara…“ A danas?

Rijetko kupujem novine, no jučer to ipak učinih – kad ono na vrhu prve stranice, iznad naslova: „Ivana Ninčević pokrenula val prijava žena za loš tretman liječnika“. Pa zašto? Zato što su radili, kaže, kiretažu bez anestezije. Pa zašto bi to činili, pita se razuman čitatelj. Zbilja zašto? Možda je bolnici ponestalo anestetika. Možda je ponestalo injekcija. Možda je liječnku (ili sestri) lijeno „pikati“ pacijenta. Možda hoće uštedjeti koju kunu zdravstvenom osiguranju. Možda im je lakše raditi ako se pacijentica dere i vrišti. Možda uživaju u patnjama pacijenata jer su sadisti.

Pacijentice se bune, a što kažu liječnici nikoga nije briga

Nabrojao sam šest mogućih razloga (a sedmi više nisam mogao zamisliti), pa sad pitam razboritoga i dobronamjernoga čitatelja da ispita njihovu valjanost. Ako je ponestalo pribora (lijekova, injekcija) onda se to (možebitno) dogodilo jedanput, a nikako ne može biti opća pojava. Ako je riječ o uštedi, nema smisla štedjeti na nečemu čiji je utrošak predviđen terapijom. A što se tiče komocije liječnika, treba reći i to da je uvođenje anestetika u kirurgiju umnogome olakšao posao liječnika jer više nisu morali raditi na brzinu – vještina se kirurga u doba napoleonskih ratova mjerila brzinom kojom su mogli odrezati ranjeni ud.

I što sad? Pacijentice se bune, pune su ih novine, a ono što liječnici kažu nikoga nije briga. Dapače, pacijentica ima pravo optuživati liječnika zbog lošeg zahvata, ali on ne smije radi svoje obrane objaviti njezinu medicinsku dokumentaciju! Optužba bez prava obrane. Linč. Pacijent može pisati o svojoj bolesti koliko hoće, iznositi samo ono što ide njemu u prilog, i izmišljati ako treba. No liječnik se od optužbi ne smije braniti jer bi time narušio privatnost pacijenta (kao da je pacijent već sam nije narušio). Gdje toga ima? Pacijente treba poštivati, treba ih štiti u njihovim pravima i interesima – a što je s liječnicima? Zar i oni nisu ljudi? Zar i njima ne treba štiti ljudsko i profesionalno dostojanstvo?

Bolest nikad nije ugodna

No sagledajmo stvari objektivno. Bolest nikome nije ugodna. Bolest boli. To treba znati prihvatiti, treba znati prihvatiti činjenicu kako je boravak u bolnici uvijek bio i uvijek će biti neugodan za pacijenta. No za to nisu krivi liječnici. Nije bolnica kriva zato što pacijent ne može jesti pečenog odojka ni piti gemište, nego njegova bolest. Nije liječnik kriv zato što pacijenticu boli, nego njezina nesreća, zla kob što joj se dogodio spontani pobačaj. (O tome da se taj nemili događaj mogao izbjeći da se žena prije odlučila biti majkom i brinula se o svojoj kondiciji za vrijeme trudnoće… o tome nitko da kaže ni slova). Objašnjenje liječnika je jasno i logično: zbog krvarenja davanje anestetika moglo bi biti po život opasno. I onda od dva zla biraju manje. Bolje da pacijentica trpi bolove nego da umre.

I kad sve skupa sagledamo, cijela se ta afera oko kiretaža svodi na običan trač. To što se danas ne trača po sijelima i prelima, nego po novinama i za saborskom govornicom, druga je priča. A da se na taj način hoće nešto uloviti u mutnim političkim vodama treća je, mnogo duža priča. Ta živimo u modernim vremenima.

Ostavi komentar

*