Leteći Marijo u lovu na Olimpijske igre

Leteći Marijo u lovu na Olimpijske igre

Drago mi je da sam postigao dobre rezultate i da dobivam medijsku pažnju kako bih među ostalim mogao ukazati na uvjete u kojima treniraju zagrebački gimnastičari. Trenutačno u dvorani nemam preču nad jamom sa spužvama, a to je nužno za izvođenje najzahtjevnijih elemenata na preči. Zato putujem u Nedelišće. Tamo je Nacionalni gimnastičarski centar i on je sat vremena vožnje udaljen od Zagreba.

Razgovarala: Valentina Vukoje

Hrvatski sportaši najbolji su ambasadori Hrvatske u svijetu. Ta se rečenica vrlo često izgovara kada se govori o uspjesima hrvatskog sporta. No ipak ostaje pitanje koliko smo uistinu toga svjesni. Kada govorimo o sportu i sportašima onda se najviše spominje nogomet, ta kako se kaže „druga najvažnija stvar na svijetu“ najčešće je u fokusu domaće javnosti. Ipak puno su nas više zadužili neki drugi sportaši i sportašice, koji se ne bave nogometom. Janica i Ivica Kostelić, rukometaši i rukometašice, tenisači, atletičari i brojni drugi. Oni nezasluženo ostaju u sjeni nogometa. Jedan od sportova, koji u posljednje vrijeme doživljava sve veću popularnost u Hrvatskoj je gimnastika. Razlog tome su odlični rezultati koje su ostvarili Filip Ude, Marijo Možnik, Tomislav Marković i Robert Seligman. Razgovarali smo s Marijom Možnikom, zagrebačkim gimnastičarem, čija sportska priča pokazuje kako ne postoje prepreke koje sportaš ne može savladati, čak i kada nema kvalitetne uvjete za treninranje.

“Svima bih preporučio bavljenje gimnastikom, posebno djeci. Mi u klubu imamo programe i za bebe od 18 mjeseci. Gimnastika je bazični sport i pomaže u razvoju djece. Često roditelji strahuju da će im djeca ostati niska ako se budu bavila gimnastikom. To mi je smješno, kao i ono da će se izdužiti od košarke. Ljudi misle da su gimnastičari mali zbog gimnastike. Treba znati da se tu radi o selekciji i o tome da niže osobe imaju bolje predispozicije da postignu bolje rezulate”

Na Svjetskom prvenstvu u Stuttgartu 2007. godine na preči je izveo novi element visoke vrijednosti, koji je 2009. godine ušao u Svjetski gimnastički pravilnik pod njegovim prezimenom. Tako je Možnik postao za sada prvi i jedini hrvatski gimnastičar s vlastitim elementom u pravilniku Svjetske gimnastičke federacije. Element spada u najatraktivniju skupinu elemenata na preči, tzv. “Leteći elementi”.

Kada ste počeli trenirati gimnastiku?

Marijo_Moznik_2014_Nanning_1Već u vrtiću sam pokazivao „znakove viška energije“. Često sam tetama u vrtiću zadavao glavobolje. Znao sam hodati po balkonu s druge strane ograde, penjati se po drvećima, bacati se, raditi kolute. Roditelji su vidjeli da imam viška energije i odlučili su upisati me na neki sport. Čuli su za gimnastiku, no kako tih godina nije bio razvijen internet, nisu uspjeli doznati koji klubovi u Zagrebu upisuju djecu. Mama je onda preko jedne kolegice doznala za Zagrebačko tjelovježbeno društvo „Hrvatski sokol“. Tamo sam počeo trenirati sa šest godina. Ispočetka je to bilo rekreativno dva do tri puta tjedno. No nakon dvije-tri godine treneri su me stavili u selekcijsku grupu, koja je trenirala svakodnevno po četiri sata. Trenirao sam svaki dan osim nedjelje. S 12 godina sam išao u Moskvu na pripreme s klubom. To je bilo prvo odvajanje od roditelje. Od moje sedme do 17 godine trenirao me Željko Jambrović.

Poznato je da gimnastičari moraju uložiti puno truda i napora tijekom treninga, ako žele postići dobre rezultate. Je li vam to bilo teško u razdoblju puberteta kada su vaši vršnjaci izlazili vani?

Mislim da nisam puno toga propustio u odnosu na svoje vršnjake, nego naprotiv mislim da sam puno toga dobio. Bio sam na maturalcu, na maturalnoj večeri, bio sam na mnogim izletima. Znao sam i izaći s društvom. Sve ovisi o tome kako se posloži vrijeme, a ja mislim da imam dobre sposobnosti za organizaciju vremena. U osnovonoj školi sam pohađao glazbenu školu, tako da nisam imao vremena za ljenčarenje. No ništa mi nije predstavljalo problem. Puno prijatelja sam stekao i preko gimnastike, a mislim da mi je gimnastika omogućila da proputujem svijet. Na sreću kod nas u Hrvatskoj gimnastika je puno „humanija“ od nekadašnjih ruskih i kineskih gimnastičkih škola u kojima su bili strogi režimi i gdje su gimnastičari samo trenirali.

Kada se dogodila prelomnica, kada ste shvatili da gimnastika više nije samo vaš hobij, već da to ide prema profesionalizmu? Ispočetka ste trenirali višeboj. Kada ste se odlučili za promjenu, za preču?

Od kada sam ušao u selekciju, bio sam na kraju po pitanju očekivanja trenera i talentiranosti. Bilo je puno više dečkiju, koji su bili talentiraniji od mene i imali su više potencijala za uspjeh. Nisu bili visoki kao ja. Ali za vrijeme puberteta mnogi su počeli odustajati. Tada sam shvatio da nemam potencijal u višeboju i da je možda vrijeme da prestanem s treniranjem gimnastike. No tada je došao trener Tigran Gorički, koji je sugerirao Marku Brezu i meni da se orijentiramo na preču. To mi je bilo čudno jer nakon višeboja, trebao sam se orijentirati za samo jednu spravu. Odlučio sam pokušati. Prvi rezultati su došli kada sam imao 19 godina kad sam na Svjetskom prvenstvu zauzeo 15. mjesto. Tada je na preči nastupilo preko 200 gimnastičara. Nakon toga uslijedili su brojni dobri rezultati. Ukupni pobjednik u Svjetskom kupu bio sam 2010. godine, a 2011. godine sam ušao u prvo finale na Europskom prvenstvu. Uslijedila je prva srebrna medalja na Europskom prvenstvu, ponovno osvajanje Svjetskog kupa. Vrhunac moje karijere je ovogodišnja bronca sa Svjetskog prevenstva u Nanningu i ponovno osvajanje Svjetskog kupa.

moznik_nanning_proglasenje_2

Vaš uspjeh još je veći ako se pogledaju uvjeti u kojima trenirate. Riječ je Domu Hrvatskog sokola, najstarijoj dvorani za tjelovježbu u Zagrebu.

Drago mi je da sam postigao dobre rezultate i da dobivam medijsku pažnju kako bih među ostalim mogao ukazati na uvjete u kojima treniraju zagrebački gimnastičari. Trenutačno u dvorani nemam preču nad jamom sa spužvama, a to je nužno za izvođenje najzahtjevnijih elemenata na preči. Zato putujem u Nedelišće. Tamo je Nacionalni gimnastičarski centar, udaljen sat vremena vožnje od Zagreba. To mi puno znači jer tamo mogu otići trenirati teške elemente. Osijek će isto dobiti novu gimnastičarsku dvoranu. Nažalost, Zagreb kao milijunski grad još uvijek nema pravu dvoranu. To je po meni tužno i žalosno. Ja treniram u Domu, koji je izgrađen krajem 19. stoljeća. Volim tu dvoranu premda ona ne dozvoljava treniranje gimnastičarima koji žele postići vrhunske rezultate. Kada bi Zagreb dobio pravu dvoranu, mislim da bi hrvatska gimnastika bila bogatija za još mnogo medalja s europskih i svjetskih natjecanja. To bi mogli koristiti ne samo gimnastičari, već i ostali rekreativci. Od nje bi koristi imalo cijelo društvo.

Marijo-Moznik-preckaKako izgleda vaš uobičajeni dan?

Evo, na primjer danas sam ujutro imao trening, a poslije sam otišao na posao. Radim kao znanstveni novak na Kineziološkom fakultetu na smjeru gimnastike. Tako da svoje obveze moram prilagođavati Fakultetu i moram priznati kako mi kolege izlaze u susret. Tjedno imam oko devet treninga. Trenutačno radim na doktoratu. Popodne, ako nemam obveze na Fakultetu odmaram ili spavam kako bih bio odmoran za večernji trening. Nakon treninga često odem s prijateljima na piće ili se prošetam gradom.

Do kada planirate trenirati gimnastiku?

Prije kada su se gimnastičari isključivo bavili višebojem, onda su puno kraće trenirali jer višeboj troši organizam gimnastičara. No u posljednje vrijeme gimnastičari, koji se specijaliziraju za određene sprave mogu puno duže trenirati. Vjerujem kako bih mogao trenirati do Olimpijskih igara u Tokiju, koje će biti 2020. godine. Svima bih preporučio bavljenje gimnastikom, posebno djeci. Mi u klubu imamo programe i za bebe od 18 mjeseci. Gimnastika je bazični sport i pomaže u razvoju djece. Često roditelji strahuju da će im djeca ostati niska ako se budu bavila gimnastikom. To mi je smješno, kao i ono da će se izdužiti od košarke. Ljudi misle da su gimnastičari mali zbog gimnastike. Treba znati da se tu radi o selekciji i o tome da niže osobe imaju bolje predispozicije da postignu bolje rezulate. Makar to nije pravilo, jer recimo ja sam visok 183 centimetara i odskačem od prosjeka. Moja visina nije bila obećavajuća u gimnastici, no pokazalo se da ipak nema pravila.

Jeste li osigurali nastup na Olimpijskim igrama u Rio de Janeirou?

Još uvijek nisam. Sljedeće godine se počinjem pripremati jer će biti Svjetsko prvenstvo u Glasgowu. To su ujedno kvalifikacije za Olimpijske igre u Riju, na koje ide 12 ekipa s pet gimnastičara. Hrvatska nema ekipu jer nemamo toliko gimnastičara po jednoj spravi. Ostala mjesta se popunjavaju s višebojcima, a mali dio je rezerviran za nas koji smo se specijalizirali za određene sprave. Mi možemo ići jedino ako osvojimo jednu od medalja na Svjetskom prvenstvu u Glasgowu.

Marijo u "akciji" (Foto: Boris Kretonić)

Marijo u “akciji” (Foto: Boris Kretonić)

Osjećate li pritisak zbog te činjenice?

Uvijek postoji pritisak, posebno pred velika natjecanja. Prije sam osjećao puno veći pritisak, ali radio sam s psihologicom Renatom Barić s Kineziološkog fakulteta. Tu sam naučio kako se nositi s pritiskom i očekivanjima. Danas puno više mislim samo na pozitivne stvari, na to kako sam spreman i kako mogu odraditi ono što je dogovoreno. Pokušavam na nastupima zanemariti suce i publiku i tada mi je puno lakše. Mi imamo samo jedan pokušaj da odradimo vježbu, koju smo možda radili godinama. Tako da sve ovisi o spremnosti i psihološkoj stabilnosti gimnastičara.

Tko vam daje potporu u vašem treniranju?

Od početka su to bili roditelji. Mama i tata koji su me vozili na treninge, pratili me i bodrili. Osim njih tu je trener Gorički koji mi je oslonac, ali i prijatelji. Posljednjih godina od kada mi je iznenada preminuo brat, odlučio sam da ću sve što radim posvetiti njemu. Vjerujem da bi on htio da radim ovo što radim i to mi daje snagu.