Leonardo Patrlj: Hrvatskoj nedostaju tisuće liječnika

Leonardo Patrlj: Hrvatskoj nedostaju tisuće liječnika

(Naslovna fotografija: radiochirurgiazagreb.com)

U rezultatima liječenja malignih bolesti nismo na zavidnoj razini, jer nam nisu zaživjeli preventivni programi. Neke zemlje ovog zemljopisnog dijela u tom smislu prednjače, s čak 70 % odaziva, dok se kod nas na preventivne preglede odazove samo 18 % pozvanih građana, govori u razgovoru za ZG-magazin, prof. dr. Leonardo Patrlj

Razgovarala: Snježana Kratz

O tome gdje je odrastao i u kakvom je okružju danas ZG-magazinu govori prof. dr. Leonardo Patrlj, istaknuti kirurg, pročelnik poliklinike Klinike za tumore Centra za maligne bolesti KBC-a Sestre milosrdnice. Otkriva nam kakvog to ima fitness trenera, od koje su životinje organi najsličniji čovjeku i zašto je odlučio otići »na zapad«.

Zašto volite Zagreb?

Prof. dr. Leonardo Patrlj

Zašto volim Zagreb? Odmah ću vam reći da sam odrastao na Knežiji, koja je u vrijeme moje mladosti bila baš takav, mlad kvart. Vodio se tamo, kada se prisjetim, lijep, bajkovit život, a i odrastalo se u prekrasnom okruženju. Uključivalo je ono svakako i križanje Horvaćanske i Selske ulice, gdje smo se kao djeca igrali. Bio mi je lijep taj život na Knežiji. Sjećam se kako nam je kao djeci u igranju i tamošnjim dječjim radostima dobro (po)služila čak i hrpa šljunka, s koje smo se u zimskim danima spuštali sanjkama. Lijepo smo se družili i igrali raznih igara, bilo nam je sve blizu… Ozaljska, odnosno nekadašnja Končareva, Remiza, tramvaji s kojima bismo se zaputili u grad. Često smo odlazili i na bazene Mladosti, jer znalo se kod nas što slijedi poslije škole.

Što?

Odlazak na sportske aktivnosti! Nije se tada trebalo posebno dogovarati gdje ćemo se naći. Ja sam se u to doba bavio košarkom jer visinom sam gotovo dosegnuo dva metra, pa ne čudi. Za razliku od ovoga danas, mi smo za odrastanja stalno bili na zraku i vodili, rekao bih „pitoreskni” život. Danas se djeca druže virtualno i nisu na istom mjestu u isto vrijeme. I strahovi nas svakojaki prate, posebice roditelje. Rekao bih da su to ipak oni iracionalni, poput straha da će vam ne daj Bože netko oteti dijete i sl. U vrijeme mojeg odrastanja normalno je bilo da odemo u grad sa dvanaest, trinaest godina, a da roditelje ne muče takve bojazni. Mnogo se toga do danas promijenilo, uključujući i pojavu interneta, mobilnu telefoniju i druge tehnološke inovacije. Danas više nema slobode kakvu smo u tom smislu mogli živjeti nekada, jer privatnosti uopće i nema. Ako vas primjerice netko nazove i vi se ne javite, taj drugi će u nekom času znati da ste mogli vidjeti poziv. Danas se sve točno zna, na svojevrstan nas se način kontrolira.

Sve je postalo Big Brother?

Pa tako nekako, da. Te nove tehnologije, koje zasigurno imaju i svoje prednosti, nešto starije generacije ipak teže prihvaćaju, tlaka im je. Mlađi naraštaji s tim problema nemaju jer one su im naprosto prirođene. Komuniciranje binarnim sustavom odnosno s pritiskom na tipku i odgovorom yes or no, njima nije problem.

Gdje danas živite, u starom kvartu?

Na Črnomercu, točnije u Šestinskom dolu, zelenoj oazi nedaleko Ilice. Okružje je kao da sam negdje na selu ili na odmoru u vikendici. Stambena mi je zgrada oplemenjena zelenilom i prirodom, a jednom kada nju „okusite”, bez prirode ne možete. Problem ljudi danas i jest upravo to, što ne odlaze u prirodu koliko bi trebalo. Barem bi se dva sata svakoga dana trebalo provesti u njoj, kako bi se opustili i ubirali blagodati. Nažalost, odmakli smo se od prirode, a okružili se betonom. Da se svaki dan izađe na sunce bili bismo manje bolesni, jer kada tom nekretanju, nemalo življenju u zatvorenom, pridružimo lošu (pre)hranu i životni stil dobijemo sve što nas danas s tim u vezi muči. Kada svog psa izvedem u šetnju…

Imate ljubimca?

O, da i to najboljeg fitness trenera na svijetu! Moj Čarli, patuljasti šnaucer ima svoje potrebe koje se moraju poštivati i zna se kada se s njim odlazi u šetnju.

A kada dođete doma s posla?

Veselju nema kraja! To je radost gotovo do infarkta! Pseća je ljubav bezuvjetna i znam reći – jedina koju možete platit. Oni su kao i djeca, božanska bića.

Je li i Zagreb »božanski« grad?

Ma Zagreb je čudesan! Pa pogledajte samo što nam pruža – Maksimir, Bundek, Jarun, Sljeme pa Grad mladih. Šumu usred grada malo koja metropola ima, pa i ta njegova Sava za koju se iskreno nadam da će se njezine mogućnosti iskoristiti, kao što su rijeke iskoristili neki podunavski gradovi. Čini mi se da mi Savu još uvijek samo želimo premostiti, a ona bi trebala biti bilo grada, kao što je to primjerice londonska Temza, a u Americi rijeka Hudson. Ali što zapravo znači biti uz rijeku? To znači život, vodu koja protiče i koja je u naravi poput naše Save poveznica ovoga Grada. Pa pogledajte Veneciju koja se utapa u vodi, a bez nje ne bi bila glasovita Venecija! Mi smo od naše Save, nakon što smo stvorili nasip poslije poplave sedamdesetih godina, čini se počeli bježati! Ali kakogod bilo, Zagreb je čudesan grad. Pa pogledajte samo i to naše Sljeme na koje možete doći iz centra grada, pravac na planinu na kojoj možete i skijati. Pa gdje to ima?

Planinarite?

Ne mogu to nazvati planinarenjem, ali sa obitelji vikendom, prošećem do Medvednice, jer u prirodu volimo odlaziti. Spletom okolnosti me i supruga nagovorila na takve „penjačke” ture jer ona tako hvata kondiciju za hodočašća na koja odlazi. Tako se mi od Šestinskog Lagvića nerijetko zaputimo gore na Medvedgrad ili krenemo ka Grafičaru, Kraljičinom zdencu…

U dobrom društvu?

U dobrom društvu uvijek treba biti. Pa sjetite se samo negdašnjeg Samoborčeka, legendarnog vlaka kojim se odlazilo do Samobora na izlet, i to u dobrom društvu popraćenom uživanjem, smijehom. Svaki se dan treba okružiti dobrim društvom i smijati se treba kakogod (nam) bilo jer to jest lijek, i puno bolja vježba od mnogih. Loše društvo svakako treba izbjegavati.

Mislite, bolje biti sam nego u lošem društvu?

Gledajte, čovjek je društveno biće i bez ljudi ne bi mogao egzistirati. Pa zamislite da imate svega, a da ste potpuno sami, biste li mogli tako živjeti? Ali bez dobrog društva ni život zasigurno nije dobar.

A posao?

Svaki je posao bitan, to je kotačić u cjelokupnom nam mehanizmu. Svaki se posao stoga valja i poštivati jer nijedan nije manje vrijedan.

Poput čistačica koje nerijetko manje vrednuju?

Gdje bismo bili bez ljudi koji obavljaju i taj posao? Kako bi to izgledalo? Svako i ono po rangu, rekli bismo, najniže zanimanje jest vrijedno, svakog je Bog stvorio, svak ima svoju funkciju i zadaću. U skladu s tim se valja i odgovarajuće honorirati.

Kad smo kod posla, vaš je „svet” jer spašavate živote? Kako ste odabrali medicinu?

Prije bih rekao da je medicina odabrala mene. Htio sam, naime prvotno studirati tehničke znanosti, ali sam spletom okolnosti završio sam u medicini.

Iz liječničke ste obitelji?

Ne, inženjersko – nastavničke. Naime, u brucoško sam doba bio siguran kako ću otići na elektrotehniku, ali kada sam, među ostalim, uvidio da sam od nas 1600 na medicini (a primalo se 300 studenata) prošao i to među prvima. Drugdje više nisam niti išao, ostao sam na medicini.

I odlučili se za kirurgiju?

Pa onaj tehnički duh nekako me tjerao da u medicini radim manualno. A gledajte, u kirurgiji nema da tako kažem tablete kojom ćete liječiti čovjeka, već to slikovito rečeno radite „nožem”, ali su rezultati promptni pa i dramatični. Također, tu je i svaka komplikacija vezana uz vas, operaciju, način kako je izvedena.

Znači za kirurgiju je…

Za kirurgiju, odnosno kirurga jest najvažnija glava, odnosno znati što, kako i kada (ne) operirati. Spoj je to glave koju slijede ruke, reklo bi se tako.

Poznato je da ste bili dio transplantološkog tima?

Dok sam svojedobno radio u KBC-u Merkur, 1998. godine obavljena je u Hrvatskoj prva transplantacija jetre, a sudjelovali su u tom zahvatu dr. Jadrijević, dr. Vladić, dr. Hoffman, dr. Kocman i moja malenkost. Bili smo, rekao bih, jezgra koja je pokrenula taj kotač pa smo se s transplantacijama danas vinuli visoko.

Kažu da su po pitanju organa, ljudskima najsličniji svinjski?

Da, svinja je u svakom pogledu slična čovjeku. Šalim se, naravno! To više jer čovjek je jedno divno biće i to ga izdvaja iznad svega. Samo on piše pjesme, slika, stvara glazbu…

Volite glazbu?

Ma ona je čudo, sva osjetila dotiče. Glazba je kažu „zvonka radost”, pa u svijetu je sve više nezamislivo provoditi terapije bez glazbe. Muzikoterapija nam ulazi na velika vrata u zdravstvo i to kao relaksirajuća i ljekovita priča.

Sva glazba?

Ne sva, naravno. Samo odgovarajuća, odnosno ona koja je istodobno ljubav.

A ljubav je?

Reći ću to riječima svoje supruge: jedina ljubav koja nam ostaje jest ona koju dajemo drugima.

Čovjek je dosta zakazao u ljubavi i onoj šire naravi. Priroda recimo?

Jest, pogledajte što radimo prirodi sječom šuma i njenim sveopćim uništavanjem. Živimo u izobilju a loše se odnosimo prema okolišu, životinjama…

Toliko da konzumiramo otruljeno i tumorsko meso, poput onoga napaćenih i bolesnih krava iz Poljske?

To je strašno. Gledajte, da bi i hrana bila zdrava odnosno meso koje ljudi konzumiraju, i životinje moraju imati da tako kažem, lijep život, bez obzira koliko on dugo ili kratko trajao. Krave ili neke druge vrste koje otkad su se „rodile” nisu nikada izašle iz staje ili pak koke iz kaveza, ne mogu nam davati – zdravlje!

Kako danas u sveopćem stresu biti „zdrav” i vedar u glavi?

Morate se potruditi da vam i pored svega bude lijepo u glavi, odnosno važno je ono što mislite tj. što ste si zamislili. Ako ste zamislili da ćete zaratiti to ćete i učiniti, ako ste zamislili da će vam usprkos svemu biti lijepo, i bit će.

Kako je vama u Klinici za tumore, prešli ste u nju ne tako davno iz KBC-a Dubrava?

Moram priznati da mi je ovdje jako lijepo, svaki dan započinjemo sa smijehom i u opuštajućoj atmosferi. Toliko da jedva čekam doći na posao, poradi ljudi koji me tamo okružuju spreman sam žrtvovati i svoje vrijeme jer zaslužuju to.

Što kažete na ovo najavljeno produljenje radnoga vijeka do 67. godine?

Znate što, život je u naravi stalno učenje i što si stariji trebao bi biti i mudriji. Danas se na starije ljude gleda kao na nešto nevrijedno, nekog tko primjerice ne može donositi odluke, odnosno dobar je samo dok privređuje. Ne broji im se nažalost ta mudrost. Recite, jeste li sada mudriji nego prije dvadesetak godina? Ne govorim o inteligenciji, ona je ostala ista, već o mudrosti? Ssmisao života treba biti suživot starog i novog. Danas svatko želi biti sam, na neki način odvojen, što mislim da u konačnici nije pravovaljan put. A rad do 67. godine života? Ne treba biti zakonom određen, jer netko je do te dobi na žalost ruina, a netko može još raditi. Ali, vidjet ćete, koliko nama nedostaje liječnika u zdravstvu, radit će se još.

Pa koliko ih nedostaje?

Na tisuće. Kolege koje su ostale u Hrvatskoj su stariji, s prosjekom od 55 godina. Kada oni odu u mirovinu, bojim se što će i kako biti. Nije vam u medicini situacija kao nekada kada se ona puno studirala. Danas taj obrazovni segment nije odgovarajuće plaćen, puno se studira i naravno uči, a mladi ljudi svakako žele više od toga, a ne da se zakopaju u kakav kredit i poslije žive od crkavice.

Tko će nas onda liječiti? Liječnici iz trećih zemalja?

Da, samo mi recite koje su to treće zemlje? Nama zaista puno liječnika odlazi u Irsku, Njemačku. Ako se pri tom nastavi i trend malih plaća, lošeg nam nataliteta i međusobnih odnosa ne znam kako će to sve kod nas izgledati.

Vi ste zbog međuljudskih odnosa iz KBC-a Dubrava otišli, kako ste rekli na zapad, odnosno do Črnomerca?

Otkad sam od tamo otišao prodisao sam punim plućima! Naišao sam ovdje na prekrasne ljude, mala je sredina u kojoj radim, a posao je takav da se ništa ne može izbjegavati, jer se odmah vidi.

Još ste u transplantacijama?

Ne, bavim se tumorskim patologijama svih vrsta.

Koje su pri vrhu?

Karcinomi debelog crijeva, u obje populacije. U njihovom liječenju najvažnija je stavka preventiva, gdje su ljudi istodobno obuhvaćeni i nacionalnim programom. Samo nam je odaziv slab, tek oko 18 posto ih dođe na pregled. Ma u zdravstvenom segmentu, Hrvatska kada je riječ o znanju i kvaliteti ima potencijala, samo su ljudi problem.

Kakva je situacija sa organima, koji su ponajviše traženi?

Bubrezi, potom jetra, srce pa pluća.

Obavili smo u Hrvatskoj i transplantaciju pluća?

Jesmo prvu, no nije bila uspješna. Ne znam kakvo je stanje točno sada, ali poznato mi je da se taj program pokreće. Mi zasigurno u Hrvatskoj znanja imamo, no uvijek je aktualna i priča kako smo organizirani.

Kakvi su vam daljnji planovi?

Što više mladima prenijeti znanja, iskustva… Zadaća je i ovu ustanovu učiniti prepoznatljivom, odnosno valja joj zaživjeti kao stožerna kuća kada je o tumorskim pitanjima riječ, a to znači da ljudi na jednom mjestu dobiju pravovremenu i pravovaljanu dijagnostiku,kemoterapiju, radiokirurgiju, kirurgiju itd. Posebice, jer su nam maligne bolesti pri vrhu, uz najčešće krvožilne i srčane. Veliki su zahvati pred nama, ako im još i politika bude sklona.

Je li sklona?

Vidjet ćemo. Ali na umu svakako treba imati da u rezultatima liječenja malignih bolesti nismo na zavidnoj razini, jer nam nisu kako treba zaživjeli preventivni programi. Neke zemlje ovoga nam zemljopisnog dijela u tom smislu prednjače, s čak 70 % odaziva, a naš je na žalost tek slabašan.

Komentari su zatvoreni