Ledeno & prekarno

Ledeno & prekarno

Međunarodni interdisciplinarni znanstveni simpozij Filozofija medija (2014.): BUDUĆNOST MEDIJA

Granica između novinarstva i “nenovinarstva” sasvim je propusna, a sadržaj medija time roba na tržištu kao i bilo koja druga. Istraživanje pokušava odgovoriti na pitanje: pridonosi li pojačana participacija čitatelja-amatera daljnjoj deprofesionalizaciji novinarstva, odnosno – možemo li takvu “ubudućenu” sadašnjost smatrati postnovinarskim vremenom?

dr. sc. Lidija Dujić

(Odjel Novinarstvo, Sveučilište Sjever)

U odnosu na temu ovogodišnjeg simpozija koja možda više inklinira nekome tehnicističkome miljeu, naslov ovog rada/izlaganja samo je uvjetno apokaliptičan. Budućnost kojom operira filologija oblik je likvidne sadašnjosti sa živim krajevima – tako relativ prezenta sintaktički može izreći i onu (još) nekonzumiranu sadašnjost koju smatramo budućnošću. Komunikolog Thomas A. Bauer pojam budućnosti određuje kao “komunikacijski oblik, kojim pregovaramo o promjenama” pri čemu je virtualna okolina u kojoj već odavno obitavamo upravo ona koja “ubudućuje naše koncepcije o životu”.1 Na tragu Bauerove teze o tome da komunikacija “nema prirodni dizajn”, nego je “uvijek izvođena kao kultura i kroz kulturu”2, ovaj rad namjerava istražiti dva aspekta takve “ubudućene” medijske sadašnjosti: prvo – imperativ stalnog porasta participacije primatelja/recipijenata medijskih sadržaja, i drugo – trend dekvalifikacije zaposlenih u medijima ili tzv. medijski prekarijat. Istraživat ćemo ih na primjeru dvaju novinskih portala – 24 sata i H-Alter – koji su medijski vršnjaci (desetogodišnjaci)3, a u percepciji “prosječnoga” čitatelja sasvim različitih pa i suprotnih profila. Riječ je o prototipnim primjerima koji se upravo kao takvi izručuju i svojoj stvarnoj publici – oglašivačima: 24 sata – deklarira se kao “najposjećeniji portal dnevnih novina” dok se H-Alter [Novine H-rvacke ALTER-native] opisuje kao “nezavisni web portal koji spaja standarde profesionalnog novinarstva s novim senzibilitetom i društvenim angažmanom“.4 S jedne strane dominira dakle sažeta retorika superlativa (“najviše sadržaja, najbrže informacije, najbolje korisničko iskustvo”), nasuprot deskripciji s ključnim socijalnim markerima, na drugoj strani – što u oba slučaja priziva čitatelje određenog profila: ne samo ukusa, obrazovanja nego i broja.

Filološka analiza skriptirane komunikacije kojom se oba portala obraćaju oglašivačima pokazuje, između ostalog, kako je naizgled različita publika zapravo ista (poželjna) publika. Portal 24 sata svoju publiku naziva “posjetiteljima” i opisuje ovako:

Profil posjetitelja 24sata.hr

52 % muškarci, 48 % žene

60 % posjetitelja do 35 godina starosti

65 % posjetitelja srednjeg i visokog obrazovanja

većinom iz urbanih područja5

Za razliku od njih H-Alter se već u glavi teksta ovjerava “čitateljima” koji su u njemu “prepoznali odmak od žutila, estradizacije i crne kronike kojima ih svakodnevno zasipaju komercijalni mediji”, a potom još i definira svoju publiku – “obrazovaniji čitatelji mlađe i srednje generacije koje zanimaju aktualni problemi suvremenog svijeta i položaj Hrvatske u njemu”.6 Manje je pritom važno jesu li u pitanju “posjetitelji” ili “čitatelji”, već i zato što istraživanja (poput onih što ih primjerice provodi Knjižni blok, op.) pokazuju da je kriza čitanja u Hrvatskoj oštro podijelila čitatelje samo na dvije skupine – sve manju skupinu onih koji čitaju i sve veću skupinu onih koji ne čitaju. Što? Bilo što.

Druga vrsta analize koju ovaj rad također namjerava uzeti u obzir jest sociološka analiza, odnosno rezultati istraživanja provedenih posljednjih 20-ak godina u zemljama zapadne demokracije koji ukazuju na visok stupanj homogenosti unutar novinarske profesije – visokoobrazovani kadar koji uglavnom potječe iz srednje klase, sa socioekonomskim zaleđem ukorijenjenim u dominantnoj kulturi, naglašenim rodnim “staklenim stropom”, podzastupljenim manjinama, itd.7

Načinimo li tek provizorij od dobivenih rezultata filološke i sociološke analize, moramo se zapitati kako to da “isti” čitatelji i “isti” novinari proizvode tolike amplitude – prije svega u temama iz civilnog sektora. Naime, rad ide za tim da izabere upravo teme koje nisu dnevnopolitičke i(li) jednokratno potrošive premda se nužno suočava s činjenicom da je omraženi oksimoron politička elita u njima neminovno prisutan. Tri su izabrane teme koje se prate usporedno:

  1. (pro)ljetne poplave
  2. stogodišnjica Prvoga svjetskog rata
  3. novi udžbenici po starom programu.

Ilustrirat ćemo ih jednim pokaznim primjerom s portala 24 sata. U pitanju je temat posvećen stogodišnjici Prvoga svjetskog rata – s nekoliko karakterističnih naslova:

Što bi se dogodilo da je Franjo Ferdinand preživio atentat?

Od Hitlera do Mata Hari: Pisac, žena ratnica, gay špijun i Papa

Prvi svjetski rat: Od plastičnih operacija, kondoma do solarija

Lako je ratovati ako neprijatelj izgleda kao mali, smiješni stvor

kioskPortal (tabloid) 24 sata startao je svojevremeno s marketinškim sloganom “Cijela istina – pola cijene”. Uz tu cijenu čitateljima-posjetiteljima još uvijek/sve češće nudi i novčanu nagradu, najčešće u rasponu od 100 do 1000 kuna za svaku “vijest” koju snime/napišu kao “naši čitatelji reporteri”. Granica između novinarstva i “nenovinarstva” sasvim je propusna, a sadržaj medija time roba na tržištu kao i bilo koja druga. Istraživanje pokušava odgovoriti na pitanje: pridonosi li pojačana participacija čitatelja-amatera daljnjoj deprofesionalizaciji novinarstva, odnosno – možemo li takvu “ubudućenu” sadašnjost smatrati postnovinarskim vremenom? Poseban interes posvećuje se spomenutim amplitudama izvedenim iz temeljne asimetrije slike i teksta/reduciranja stvarnosti na slike te novoj vrsti alfabetizacije, medijskog opismenjavanja što se i ne može zbivati drugačije nego u hodu…

Analizom gramatike recentnih hrvatskih medija koja uzima u obzir kriterij mjerljivosti, skriptiranu komunikaciju, industriju pseudodogađaja te inverziju (što više publike, to manje relevantan proizvod), rad zaključno razmatra vezu između stalnog rasta participacije publike i dekvalificiranih radnih mjesta u medijima.

1 Thomas A. Bauer (2007). Mediji za otvoreno društvo. Medijska odgovornost kao temelj demokratske medijske kulture. Zagreb: ICEJ – Sveučilišna knjižara, 33-36.

2 Ibid., 41.

3 H-Alter postoji od 2005., a 24 sata od 2007. kao web portal, dok tvrtka 24 sata djeluje tkđ. od 2005. godine – što potvrđuje uobičajenu predodžbu o tome da su se “nezavisni” prije okrenuli netiskanim medijima.

5 Ibid.

6 Ibid.

7 Prema: Leopoldina Fortunati i Marc Deuze, “Atipičan medijski rad, atipično upravljanje”. www.kulturpunkt.hr (11. 4. 2014.)

Komentari su zatvoreni