Lažne diplome

Lažne diplome

(Naslovna fotografija: Prvi.tv)

Kako nekvaliteta ne može proizvesti kvalitetu dobivamo »falš« stručnjake, koji »falš« pišu povijest i prodaju je kao istinu, pa onda zbog ispravljanja »falša«, koji nije trebao ispravke, već je jednostavno trebao biti bačen u smeće, počinju dizati neuki narod. A na drugoj strani isti »falš«. I onda se puca, gine, postaje invalid, ruši, krade i otima, a »falšisti« postaju narodni junaci

dr. sc. Viktor Simončič

Državom drmaju pojedinci i skupine, koji su kupili samo diplome i vozački, a sve ostalo su oteli. (parafrazirano sa predstave »Zajedno«, HNK I. P. Zajc, Rijeka, 2014.)

Viktor Simončič

Pogubna događanja danas su posljedica pogrešaka od ranije. Ili drugim riječima – ništa nije slučajno i ne događa se samo od sebe. Da smo u ranijem političkom sistemu njegovali kvalitetu ili kako se to danas naziva izvrsnost, sigurno je da nam na površini ne bi bili ovi koji jesu. http://zg-magazin.com.hr/nije-svatko-s-doktoratom-znanstvenik/

U medijima reportaža o kupnji diplome medicinske srednje škole u Sanskom Mostu. Novinarka sarajevskog Žurnala otkrila je, kako je za samo 17 dana, preko posrednika kupila diplomu srednje medicinske škole koja je priznata i u Europskoj uniji.

Zoran Galić, bivši ravnatelj policije Zapadno-hercegovačke županije i danas ravnatelj Granične policije BiH, ako je vjerovati medijima, priznao je u jednom radijskom programu da je njegova diploma s Fakulteta za uslužne djelatnosti iz Sremske Kamenice lažna. Diplomu Županija nije priznavala, pa ju je nostrificirao u Republici Srpskoj. Na temelju nje je magistrirao, a zatim i doktorirao u Banjoj Luci. Danas je Zoran Galić izvanredni profesor na jednoj privatnoj visokoj školi u Mostaru gdje se, ako je vjerovati medijima, diploma može se kupiti za 18.000 do 22.000 konvertibilnih maraka (do 90.000 kuna). Pretpostavljam da je cijena vezana s ocjenom koju kupac želi.

Ocjene daje vlasnik učilišta

Sjećam se napisa iz Feral Tribuna iz devedesetih. Još vidim faksimil diplome srednje škole nekog tada uvaženog pojedinca, koji je četiri razreda završio u jednom danu i iz svih predmete dobio ocjenu 2 (dovoljan). Tada se pričalo i o tome kako je posebno velik broj diploma dobiven na osnovi dva svjedoka u školama u kojima je u ratu izgorio ili nestao arhiv. Na taj način se do diploma dolazilo i iz škola u susjedstvu. Kao da se sjećam nekog slučaja kako je netko dobio diplomu iz neke škole, da li u Novom Sadu, po principu »majke mi« i »časna riječ« za struku za koju tamo nije nikada postojalo obrazovanje.

Radeći na nekom projektu u Beogradu, osoba koja me vodila u apartman iznajmljen za potrebe projekta bio je profesor na nekoj privatnoj školi ili učilištu. U razgovoru smo došli i do davanja ocjena. Rekao je da on ne daje ocjene. Ocjene daje samo vlasnik.

I kada imamo takve škole, onda ne čudi jedan oglas u lokalnim novinama (ne spominjem grad, jer možda nije jedini, a možda je samo šala koja bi mogla biti istinita), kako se traži inženjer, pri čemu je jedini uvjet da školu nije završio u gradu u kojem se treba zaposliti. Valjda lokalni znaju što im to lokalni obrazuju.

Nemaju problem s diplomama fakulteta, već svjedodžbama osnovnih škola

Prisjetio sam se i jednog razgovora, s uvaženim političarem, od prije 5 – 6 godina, kada smo razgovarali o problemu lažnih diploma. Rekao je kako neki nemaju problem s kupljenim diplomama srednje škole ili nekog fakulteta, već da imaju problem s svjedodžbom osnovne škole. To je izgleda teže kupiti, nego neki »mr-br-dr«.

Imajući u mislima profesore na mom po doktoratu matičnom Sveučilištu u Karlsruheu, Njemačka, koji su provodili svaki dan na svom radnom mjestu, sjećam se napisa kako je jedan naš bivši ministar predavao po semestru 17 predmeta na 4 sveučilišta. Nije bio i vjerujem nije niti jedini koji ide od predavanja do predavanja.

Danas svatko tko na ovim prostorima drži do sebe želi postati »dr« i profesor na nekom sve i sva učilištu. Naravno, usput. Spominjem primjer Predsjednice, jer je njen slučaj doktoriranja prisutniji u medijima. Pitam se kako je istovremeno moguće bavljenje znanošću i obavljanjem funkcije Predsjednice države? Ili je posao vođenja države bezvezan ili je to bavljenje znanošću na naš način. Da nije oboje?

Titulomanija

Kad je pokrenuta titulomanija i otvaranje svakakvih škola isključivo sam za to krivio profesore starog kova. Jer kako su mogli tako dijeliti titule i u svoj stalež (sjeća li se još tko ideje gospodina Canjuge?), pod uvjetom da su sami časno, naporno i teško stekli akademsku znanstvenu titulu, primiti cijelu hrpu ovakvih koji su sada dio znanstvene i visokoškolske zajednice? Kako su na sjednicama znanstvenih vijeća mogli dizati ruke i odobriti tako lako stečene titule?

Danas većinu polako počinju činiti novotitulaši. Proizveli smo nekvalitetu koja će sljedećih desetljeća opterećivati naše društvo i onemogućavati napredak. Kako nekvaliteta ne može proizvesti kvalitetu dobivamo »falš« stručnjake, koji »falš« pišu povijest i prodaju je kao istinu, pa onda zbog ispravljanja »falša«, koji nije trebao ispravke, već je jednostavno trebao biti bačen u smeće, počinju dizati neuki narod. A na drugoj strani isti »falš«. Falš se falšom hrani. I onda se puca, gine, postaje invalid, ruši, krade i otima, a »falšisti« postaju narodni junaci.

Nekvaliteta se na ovim prostorima širi kao alergija, ne poznajući administrativne granice. Za razliku od alergija, pri kojima kišu pojedinci, od ovih »falšova« smo izgleda svi prokihali i dobili osip, a to ni ne primjećujemo. Imam osjećaj da je nekvaliteta postala glavno obilježje društva u kojem živim(o). Čini se da to primjećuju još samo rijetki. Ne mogu to primijetiti niti oni s nelegalno stečenim titulama, niti oni čije ime se nalazi u indeksima studenata koji ih nikada nisu vidjeli,…

Dug put do kvalitete

I nikako da prođe dovoljno vremena da se konačno počne proizvoditi kvaliteta. Do kvalitete treba proći barem pedeset godina mukotrpnog rada. U bivšem mraku smo osamdesetih godina taman počeli ići tragom kvalitete, a onda smo ratom i vatrom obrisali ploču i krenuli ispočetka.

Žao mi je mladih neizbrušenih bisera koji rade doktorate kod onih koji za njih nemaju vremena. Žao mi je onih bisera koji su na teškom poslu, u kojem se najčešće kao prvi u svijetu moraju konfrontirati s nekim novim problemom, prepušteni sami sebi. Što tek reći za one koje vode novotitulaši? Kuda i kamo ih mogu voditi? Kome oni mogu biti mentori, kada su znanstveno slijepi unatoč znanstvenoj tituli?

Seneka kaže da „zlatne uzde ne čine konja boljim“. To me podsjeća i na onu novelicu Vođa Radoja Domanovića, koju smo morali čitati u gimnaziji, s jasnom porukom da se slijepcima ne bi trebali dati voditi. Izgleda da su samo rijetki u regiji to pročitali. Znam da se sada ne trebaju više čitati strani pisci, ali bi valjalo da netko napiše nešto slično na našem jeziku, kako bi svi razumjeli. A zatim neka se to prevede i na jezik slično govorećih susjeda. Preblizu smo da »falš« titule nemaju pogubni prekogranični utjecaj na proizvodnju nekvalitete i društva umanjene vrijednosti. Kupljena diploma iz Sremske Kamenice je samo jedno od upozorenja.

I što reći? Ja tobože falš intelektualce ne volem i nji’ se malko gadim, pravo da ti kažem …, kako pjeva Balašević.

Ostavi komentar

*