Laka konjica za sigurnost građana

Laka konjica za sigurnost građana

Druga postaja prometne policije u Lučkom, ima oko 30 obučenih motorista. Na cesti je stalno njih pet, šest, a broj se povećava zavisno o situacijama – prometnim poteškoćama, utakmicama ili kad treba pratiti strane delegacije i štićene osobe

Mnogi dječaci sanjaju da će jednoga dana, kad odrastu, postati piloti. Nerijetko im je druga želja da budu policajci i to oni na motorima. No, volja za to zanimanje možda bi splasnula kada bi znali o koliko se teškom i odgovornom poslu radi, o čemu smo se uvjerili i sami posjetom Drugoj postaji prometne policije u Lučkom koja je, podsjetimo, bila angažirana prilikom posjeta turskog predsjednika Ahmeta Necdeta Sezera.

Od ukupno 50 motocikala na razini Policijske uprave zagrebačke, njih 17 pripada Drugoj postaji prometne policije pa ona tako ima više motorkotača od bilo koje druge takve postaje u Hrvatskoj. Načelnik Ivica Tolušić informirao nas je kako postaja pokriva uglavnom zapadni i južni dio Zagreba i obilazne prometnice prema Krapini i Karlovcu. Postaja ima 30 osposobljenih policajaca-motorista. U stalnom je pogonu njih desetak u dvije smjene, a broj se povećava zavisno o situacijama – prometnim poteškoćama, utakmicama ili kad treba pratiti strane delegacije i štićene osobe.

Velike potjere nemoguće jer odgovaraju za štetu

Takve pratnje spadaju među najzahtjevnije i najodgovornije zadaće policajaca, iako se tako ne čini. Na terenu se, naime, moraju provesti temeljito pripremljeni planovi osiguranja i blokirati prometnice koje sijeku trasu povorke ili se spajaju na nju.

»Motoristi su brzi, zahvaljujući iznimnoj okretnosti probijaju se kroz gužve i naprave čudo posla, tako da ih u šali zovemo ‘laka konjica’«, kaže Tolušić. Na motor, objašnjava, mogu sjesti samo policajci s položenim tečajem prometne policije. Za taj posao odabiru se na kraju najpogodniji.

Među njima je Anto Martić koji je još u bivšoj vojsci vozio motor i sada ga već 10 godina vozi u policiji. »Previše je posla za motoriste, odgovornost je velika i nismo dovoljno zaštićeni. Nama su, recimo, nezamislive potjere kakve poduzima njemačka policija jer moramo odgovarati za svako eventualno oštećenje vozila ili za nesreću. Da se tako nešto dogodi, uslijedile bi teške sankcije«, ističe Martić, dodajući kako se upravo zato potjere u načelu izbjegavaju.

»Najzadrtiji« od svih »plavaca«

Vozači pamte »moto-policajce« po tome što se oni pojavljuju »niotkuda« i primjećuju »nevidljive« prekršaje. Uz to doživljavaju ih kao »najzadrtije« od svih »plavaca« jer ih prati glas da baš nisu skloni »gledanju kroz prste«. »To je zato što smo najbolje obučeni i najprofesionalniji. Recimo i to da je naša postaja bila prošle godine najuspješnija u Hrvatskoj«, napominje Martić, što zapravo znači da su policajci te postaje ispisali najveći broj kazni. Nije li tome možda uzrok veliki broj vozača koji ne poštuje propise, a ne učinkovitost policajaca?

»Svašta može biti, ali statistika govori svoje«, odvraća policajac. Ali, ako već napišu mnogo kazni zbog čega nekim vozačima i nisu omiljeni,većina se građana, hoćeš – nećeš, uglavnom ipak osjeća nekako sigurnijom kad ih vidi na cesti.

Martićv kolega Jakov Kokotović dodao je kako on sa svojom »yamahom« od 250 »kubika« i ne može prekoračiti ograničenje, a potjera, kažu, nisu imali jer njima »ljudi stanu i ne bježe«.

 Kiša prolazi i kroz odjeću

»Dosad, za vrijeme turističke sezone, imali smo puno posla jer moramo brinuti za protočnost prometa, provjeravati poštivanje zabrane prometa za teretna vozila i izvještavati o stanju prometa i eventualnim nesrećama. Sve to moraš raditi sâm, a pomoć kolega traži se jedino u izvanrednim situacijama. Zanimljivo je kada moraš pisati izvještaj ili fotografirati nesreću, a puše vjetar i pada kiša… Kiša je najgora strana ovoga posla jer prolazi kroz odjeću. Ali kad je baš veliko nevrijeme, povlačimo se u stanicu«, opisuje Kokotović.

On je, inače, čovjek koji nakon posla sjeda na vlastiti motocikl, tako da je jedini posao koji bi, kaže, unutar policije želio raditi više od sadašnjega, da obnaša dužnost šefa smjene …

 »Naravno da nisam vozio brže od 130…«

BMW kakav vozi Martić svojim dimenzijama ne djeluje spretno no, ipak postiže brzinu između 190 i 200 kilometara na sat. Pitali smo Martića je li se kad vozio toliko brzo. »E sad vi mene pitate novinarski… Naravno da nisam jer se to ne smije. Krajnje ograničenje brzine je 130 km na sat«, odgovara nam savjesni policajac.

(Boris Jagačić / Vjesnik, X 2003.)