Kupujmo novo znanje!

Kupujmo novo znanje!

Hrvatska može određeno vrijeme živjeti od trgovačkog poduzetništva koje se temelji na kupovini jeftine robe u svijetu, a ovdje se zatim skupo preprodaje. Ali to ne stvara novu vrijednost. Hrvatska će morati naučiti kvalitetno i pravodobno proizvoditi

 Igor Čatić

U subotu 13. listopada 2012. obilježena je jedna lijepa obljetnica, 20. regata osmeraca. Godine 1993. skupina nastavnika Fakulteta strojarstva i brodogradnje predložila je organiziranje susreta studenata koji se bave veslanjem na strojarskim fakultetima u tada ratom okupiranoj Hrvatske. Tijekom vremena izraslo je to natjecanje u međunarodnu regatu. Kao što je to običaj u ovakvim slučajevima, središnji događaj je natjecanje osmeraca, ali uvijek bilo je i više utrka, studenata, pa i seniora iz redova nastavnika.

U svijetu je sve jači informatički trend, pa to i u Hrvatskoj treba slijediti, ali isto tako ne bismo smjeli napuštati proizvodnju hrane i roba

Tom događaju među ostalim prisustvovao je u svojstvu predstavnika trajnog pokrovitelja i predsjednik Skupštine grada Zagreba, gospodin Davor Bernardić. U svojem izlaganju naglasio je važnost strojarskih fakulteta u proizvodnji, posljedično u reindustrijalizaciji, pridodavši da to treba trajno naglašavati. Taj iskaz je iskra koja je potakla pisanje ovog teksta.

Tijekom samostalne Hrvatske trajno se promišlja njezina budućnost. Postoje ključne riječi koje se trajno ponavljaju, jedna od njih je pamet. Riječ pamet je vrlo visoke razine apstrakcije i valja ponuditi neke od njenih mogućih konkretizacija. Pokušat ću to načiniti na temelju iskustva stečenih tijekom koordiniranja najvećeg projekta s područja strojarstva, „Razvoj proizvoda i proizvodnje“ i vođenjem projekta „Optimiranje integrirane proizvodnje tvorevina“. Pokušaj konkretizacije glasi: »U budućnosti Hrvatska mora, među ostalim, pametnije i bolje proizvoditi.«

Ispunjenje ovog prijedloga pretpostavlja da se preispitaju dva temeljna područja djelovanja: znanost i obrazovanje.

Američki ili japanski model

Tijekom svog postojanja, optimistički, Hrvatske stvara 0,1 % svjetskog znanja. Znači 99,9 posto novog znanja trebat će na neki način kupiti.

Zato trebamo potražiti odgovor na temeljno pitanje. Hoće li naša znanost u sljedećem razdoblju biti usmjerena na zadatke tipa: ‘Moj je rezultat prvi u svijetu’ (uvjetno američki model) ili ‘To što želim raditi, rade svi, ali ja ću načiniti bolje’ (uvjetno japanski model). Također treba odgovoriti na pitanje hoće li se pod znanošću razumijevati, kao što to neki i razumijevaju, ono što se na anglosaksonskom području zove science. Pritom je riječ o skraćenici za natural science, dakle prirodoznanstvu. Odnosno hoćemo li podupirati razvoj znanosti u njenoj cjelokupnosti, od matematike do teologije i tehnologije. Treće pitanje u sklopu znanosti je omjer ulaganja između temeljnih, primijenjenih i akcijskih znanosti, kakve su primjerice biotehničke i tehničke znanosti. Mudar će taj omjer optimirati, jer su temeljna istraživanja nužnost. Ali sredstva za njih moguće je stvoriti samo pretvaranjem rezultata akcijskih istraživanja u konkretnu proizvodnju hrane i stvari.

Iz odgovora na ova pitanja proizlazi i kakav nam treba sustav obrazovanja za izazove 21. stoljeća.

Sustav našeg obrazovanja treba evolucijski usavršavati, temeljeno ponajprije na spoznajama onog područja kojem stoljećima i pripadamo, a to je Europa.

Znanje i pamet pomažu ostvarenju postavljenih ciljeva. Trebalo bi tako postaviti ciljeve razvoja da pridonose blagostanju, zdravlju, sigurnosti, kvaliteti okoline, kvaliteti društva, a posebno razvoju ličnosti. Međutim društveno-humanističkim ciljevima moraju biti podređeni tehnički i gospodarski ciljevi.

Kibernetika kaže da je sve fenomene svijeta moguće objasniti pomoću materije, energije i informacija. Informacija daje moć, ali informaciju nije moguće jesti, niti se u nju odjenuti. Nije sporno da u svjetskim razmjerima trajno raste udio informatičkih poslova, a time i broj zaposlenih koji rade na njima. Taj trend valja i u nas slijediti.

Trajno rastu u svijetu aktivnosti koje su povezane s najrazličitijim uslugama, a posebno s korištenjem slobodnog vremena. Tako je sport u mnogim zemljama trenutačno najveća industrija. Bilo bi dobro da je to i u nas slučaj. Ali mi ćemo morati određeno vrijeme zadovoljavati znatno prizemnije potrebe. Obnoviti ono što je srušeno, među ostalim i djelomično zastarjelu industriju, osigurati prehranu te se bolje prometno povezati unutar Hrvatske i sa svijetom.

Zdrava hrana

Stoga je suvremena proizvodnja sirovina za proizvodnju hrane i roba, te proizvodnja hrane i stvari jest ne samo privremena nužnost, već bi morala biti trajno opredjeljenje.

Kuće i prometnice obnovit će i izgraditi naši stručnjaci bez većih teškoća, jer su to naučili tijekom trajne provjere na svjetskom tržištu. Ako se iskoristi raspoložive poljoprivredne površine i to u odgovarajućem omjeru za proizvodnju zdrave hrane, mogao bi to biti jedan od stupova razvoja obnovljene Hrvatske.

Bilo je razdoblja kada se mislilo da Hrvatska treba ukinuti tekstilnu i obućarsku industriju. Međutim, ta je industrija preživjela. Ponajprije zato što je pod pritiskom nužde bila trajno prisutna na svjetskom tržištu i modernizirala svoje kapacitete. Stoga je sada na vrhu primjene najnovijih dostignuća u proizvodnji, kao što je to razvoj proizvoda pomoću računala ili lasersko rezanje tkanina.

Barem u dogledno vrijeme Hrvatska se neće moći odreći proizvodnje hrane i stvari poput radnih strojeva ili robe široke proizvodnje. Štoviše, ona to ne bi niti smjela. To uči iskustvo uspješnih zemalja i onih koje su se odrekle proizvodnje stvari. U prvoj skupini su Japan, Nje-mačka i zemlje jugoistočne Azije. Druga zemlja su SAD. Koja sada teži da ponovno postane prvom svjetskom silom u proizvodnji.

Hrvatska ima nadarene kadrove

Hrvatska nema mogućnosti da živi od špekuliranja na burzama i posuđivanja kapitala drugima. Hrvatska može određeno vrijeme živjeti od trgovačkog poduzetništva koje se temelji na kupovini jeftine robe u svijetu, a ovdje se zatim skupo preprodaje. Ali to ne stvara novu vrijednost. Hrvatska će morati naučiti kvalitetno i pravodobno proizvoditi. Pritom često i na temelju tuđeg crteža ili recepture. Hrvatska ima za to određene i to dovoljno obrazovane kadrove. Štoviše, ima nadarene kadrove za proizvodnju. Ali nema dovoljno onih koji znaju to oplemeniti uvođenjem vrhunskih postupaka, vrhunskim rukovođenjem i posebno onih koji znaju procijeniti, na temelju društvenog marketinga, što treba proizvoditi. Treba, uz trgovačke, i proizvodne poduzetnike. Istodobno morat će svoje radnike naučiti da rade na radnom mjestu puno radno vrijeme i punim kapacitetom.

To zahtijeva mnogo promišljanja. Ponajprije da se shvati, pa i u redovima onih u proizvodnji, da se suvremena proizvodnja temelji na razvoju proizvodnih znanosti (sve one koje unapređuju proizvodnju) i njihovoj svakodnevnoj primjeni. Pritom su oni koji to trebaju omogućiti suočeni s dvjema skupinama problema.

Prvo, proizvodit će se i dalje statistički zanemariv udio svjetskog znanja. Dakle, trebat će prenijeti svjetsko znanje u naše tvornice. Uspješno je to moguće samo ako se ono oplemeni i prilagodi sredini. Drugo, bez vlastitih istraživanja nema ni onih koji su to u stanju učiniti. A ta istraživanja su najskuplja i zahtijevaju relativno velike istraživačke i multidisciplinarne skupine. S postojećom politikom potpore takvim istraživanjima, pa i u neovisnoj Hrvatskoj nismo, a posebno ne bismo smjeli biti zadovoljni.

Ne valja se odreći proizvodnje

Ako se netko želi odreći proizvodnje u planovima za razvoj Hrvatske u sljedećem razdoblju, može to učiniti. To su, primjerice, učinili u SAD na mnogim propulzivnim područjima poput dijela elektronike, raznih aparata, alatnih strojeva itd. Pa sada za njihovog predsjednika kažu da je (samo) dobar diplomat. Diplomat koji suočen s teškoćama domaćeg gospodarstva mora putovati svijetom i dokazivati da je potrebno da drugi od SAD kupuju industrijsku robu. Jer, oni su od vodeće industrijske zemlje svijeta postali zemlja u kojoj se i po sedam od deset radnih strojeva kupuje u Njemačkoj, Japanu ili zemljama koje su tek nedavno postale proizvođači, poput onih u jugoistočnoj Aziji. Tko se odrekao proizvodnje, kao SAD, ne treba se čuditi da mu je u zemlji 40 posto danas djelujućih strojarskih inženjera rođeno u inozemstvu, a čak 60 onih koji se bave znanstvenim radom na području proizvodnje.

Obrazlažući spajanje stručnjaka s područja proizvodnje keramike, metala i polimera u jedinstveno britansko društvo za tehnologiju materijala, na jednom mjestu je napisano: »Ljudi kupuju stvari, a ne materijale«. Hrvatska je posebno kadrovski i proizvodnim kapacitetima osposobljena za proizvodnju prirodnih organskih polimera poput drva ili sintetskih kakvi su polietilen, poli(vinil-klorid), smole na osnovi formaldehida ili nezasićeni poliesteri, kao i proizvodnju stvari od tih materijala.

Zato bi u promišljanjima o razvoju Hrvatske ozbiljno trebalo proučiti jednu od mogućih alternativa: »proizvoditi pametnije, bolje i društveno opravdano«.

Samo vrlo pozoran čitatelj uočit će u ovom tekstu neke nedosljednosti, kao da se miješaju sadašnjost i daleka prošlost. Točno, ovaj tekst je u osnovi objavljen 30. siječnja 1992. Pronašao sam ga slučajno, rješavajući se nagomilanih arhiva.

Pa što se promijenilo u tih sada već više od dva desetljeća. Malo i puno. Hrvatska je bez ozbiljne strategije, ostvarivanje osnovnog strateškog cilja, ulazak u EU je sve neizvjesniji. U međuvremenu nestale su mnoge industrije. Ali i sada tekst sadrži brojne korisne savjete. Jedan je, znanost nije samo prirodoznanstvo i znanosti o čovjeku i dok će se tako shvaćati znanost, može Hrvatska uložiti u nju, i to uzalud milijarde kuna ili eura, svejedno je.