Kuda ideš, Hrvatska?

Kuda ideš, Hrvatska?

Osvrt na 2013. i pogled na 2014. (1)

(Pogled iz jednog jako osobnog kuta)

Sve zemlje izlaze iz krize, samo Hrvatska tone sve dublje. Industrijska strategija RH za razdoblje od 2014.-2020. napisana 2008., koja nam je trebala zbog zatvaranja nekih poglavlja u pregovorima s EU, završila je u ladici. Nitko ju nije niti pogledao. Budući da mi „ne znamo napisati” strategiju, jer „nemamo stručnjake”, pomagat će nam Nijemci, stručnjaci iz Frauhofer Instituta.

Jednom sam izazvao šok na konferenciji u Varaždinu, kada sam nakon predavanja simpatičnog mladog profesora koji se hvalio kako on i njegov fakultet surađuju s Norvežanima, rekao: „Dragi mladi kolega, mene uopće ne zanima što vi surađujete s Norvežanima. Mene zanima zašto ne surađujete s Varteksom, pred par dana je tamo dvjesto radnica ostalo bez posla?“

mr. sc. Marijan Ožanić

Marijan_OzanicPoziv urednika ZG-magazina, Borisa Jagačića, da napišem Osvrt na 2013. i Pogled na 2014., kao što sam to učinio prošle godine, malo je uzdrmao sliku uobičajenog odnosa okoline prema penzićima. Naime, za mirovinu se kaže: „To je vrijeme u kojem sve znaš, a nitko te ništa ne pita“.  Zato mi je taj poziv bio pitanje na koje ću rado odgovoriti, naravno iz „svog kuta“. A moj kut gledanja na društvo i gospodarstvo je drugačiji od onih koji su uobičajeni u našim medijima i koji prevladavaju u našoj javnosti. Ja uglavnom pišem na temelju svog iskustva, svojih istraživanja i svojih osobnih promišljanja.

Naša svekolika intelektualna i obična jasnost društvena zbivanja upoznaju samo kroz naslove u novinama koji se pišu na temelju površnih opisa nekih događanja, bez dubljeg razumijevanja, bez da se prouči što se stvarno događa i zašto se to događa. Suština događanja u realnom svijetu su velika nepoznanica i za naše medije i za naše intelektualne „elite“ pa se sve svodi na trivijalne opise trivijalnih manifestacija ozbiljnih događanja  koji se odvijaju ispod površine. Jednom sam napisao da me podsjećaju na japanske turiste na Gornjem gradu, snimaju fasade, a nemaju pojma kako ljudi u tim kućama, iza tih fasada žive.

Svoj život proveo sam u realnom svijetu i pišem iz kuta tog realnog svijeta u kome se ljudi muče da prežive, idu na posao, rade, proizvode za tržište, ne spavaju od briga za svoju egzistenciju, za budućnost svoje djece, ostaju bez posla, gledaju s nevjericom što se to događa, gledaju totalno ludilo koje vlada oko njih, totalno bolesne odnose koji su stvoreni u društvu. I nije im jasno zašto nam se to sve događa.

Paralelno s tom realnom Hrvatskom živi jedna druga Hrvatska, u jednom paralelnom svemiru u kome plaća dolazi na vrijeme ili iz proračuna ili iz nekih drugih izvora,u kome vlada uvjerenje da „novci rastu na drvetu“. Za te novce se ne trebaš uopće potruditi, ne trebaš puno znati, već se trebaš samo ubaciti u pravo društvo, pravu stranku, biti na pravom mjestu u pravo vrijeme i lijepo novce skidati s tog drveta. U tom svemiru živi veliki dio naše intelektualne javnosti, mediji, naše „elite“, političari, bankari, znanstvenici, državna poduzeća i institucije i još mnogi koji su profitirali u ovom novom društvu.  Ova Hrvatska u većini slučajeva ne pozna onu realnu Hrvatsku koja stvara novce i koja ih hrani.

Quo vadis, Hrvatska

Prije nego sam počeo pisati, najprije sam pročitao ono što sam napisao prošle godine. I s tugom zaključio da bih sve komentare koje sam napisao mogao ponoviti i danas ilustrirajući ih još nekim još gorim primjerima. A tih primjera ima mnogo.

Prije ljeta, u lipnju 2013. stručnjaci iz jedne od tri podružnice vodećih njemačkih instituta koji imaju ured u Hrvatskoj pozvali su svoje hrvatske kolege na razgovor uz kavu. Nijemci su pitali: „Što se to događa s Hrvatskom? Sve zemlje izlaze iz krize, samo Hrvatska tone sve dublje. Zašto se u Hrvatskoj ništa ne radi da bi zemlja izašla iz krize?“ Nijemci su zabrinuti za Hrvatsku i pitaju se što se događa, odnosno zašto se ništa ne događa da se negativni trendovi promijene.

Jeste li čuli ili pročitali ijednu ozbiljnu analizu ili prijedlog naših stručnjaka ili komentatora koji bi pokazao što bi trebalo napraviti? Mediji su preplavljeni trivijalnim blebetanjima o trivijalnim stvarima ili površnim reakcijama na ozbiljne događaje koji se odvijaju oko nas. Vrte se uobičajene floskule „o potrebi za stranim investicijama koje će pokrenuti gospodarstvo, o nužnim reformama i restrukturiranjima, o pravnoj državi i Europi koja nas promatra“. Tu i tamo se čuje neki makroekonomist koji daje neku ozbiljniju analizu makroekonomskih kretanja. Ali kada netko pita kako bi to trebalo realizirati u realnom svijetu, obično nastaje muk.

[box] Ono što posebno boli, a posebno našu taštinu, to je podatak koji je objavila Svjetska banka početkom prosinca u svom redovitom polugodišnjem izvješću da je šest zemalja jugoistočne Europe (BiH, Srbija, Crna Gora, Kosovo, Makedonija i Albanija) u prvoj polovini ove godine izašlo iz recesije. To je prije svega rezultat povećanja izvoza koji su ostvarile u tom razdoblju. A naša Hrvatska i dalje tone, izvoz je sve manji, a nezaposlenost sve veća. Ali s tim problemom se, izgleda, nitko smisleno ne bavi. Bilo je važnije postaviti ćirilične ploče u Vukovaru.[/box]

Prije tri godine, u jesen 2010. godine, održao sam predavanje u Novom Sadu i Beogradu s temom „Zašto nam trebaju tehnološki parkovi“. Tamo su se pripremali za osnivanje tehnoloških parkova pa su ih zanimala naša iskustva. Prošle su tri godine, oni su izgradili nove tehnološke parkove, a Grad Zagreb još uvijek ima tehnološki park u „baraki na Drvinju“. I što je još gore, Zagreb pokazuje da ga tehnološki parkovi, poduzetništvo, zapošljavanje, gospodarstvo i razvoj uopće ne zanimaju. To nisu teme na kojima se dobivaju izbori, jer to nisu teme koje Zagrepčane zanimaju. Zagrepčane jako malo zanima zašto su im djeca nezaposlena, ali su jako sretni ako dobiju besplatno dva deci portugisca.

Djelatnici Tehnološkog parka Tagreb

Početkom prosinca  2013. godine, održana je u Zagrebu međunarodna konferencija „Internacionalizacija inovacija i poduzetništva”. Na okruglom stolu na kojem su sudjelovali stručnjaci iz Hrvatske, Srbije, Kosova i Makedonije, opet smo slušali naše mračne tonove koji karakteriziraju odnos Hrvatske prema razvoju, istraživanju i inovacijama. S druge strane Makedonci i Srbi govorili su o vrlo živim aktivnostima na tom području u svojim sredinama. (Mi smo svoju Strategiju inovacija „prešprancali“ od Makedonaca). Na toj konferenciji koju je 1.prosinca 2013., organizirala poslovno inovacijska agencija BICRO, Tania Friederics, moćna koordinatorica Europske komisije za Hrvatsku na području istraživanja i razvoja, frustrirano je ispričala kako su ju šetali od  ministarstva do ministarstva dok je htjela pronaći tu našu Inovacijsku strategiju koja je preduvjet za izvlačenje novca (100.000.000 eura za jačanje inovacijskog potencijala) iz EU fondova nakon 1. siječnja 2014. Možete si samo misliti koliko su nama inovacije važne i koliko će se netko držati smjernica iz Strategije, kada ne znaju u koju su ju ladicu spremili.

Neki kolege koji sudjeluju u međunarodnim projektima što se bave inovacijama u Jugoistočnoj Europi svjedoče o velikoj aktivnosti Srbije koja želi biti „lider regije“ na tom području. Naši su poslali ekipu ljudi koji se nikada stvarno nisu bavili inovacijama, a glavna naša osoba za inovacije u tom timu je jedna profesorica s Filozofije (koja s inovacijama kao temeljem konkurentnosti na svjetskom tržištu stvarno nema veze).

Slijepa ulica alternativnog svemira

Početkom rujna, prisustvovao sam Radionici regionalnih ureda za transfer tehnologije organiziranoj od strane  World Intellectual Property Organization (WIPO), Sveučilišta u Zagrebu i Državnog zavoda za intelektualno vlasništvo, u prostorima Sveučilišta.  Radionica je imala  lijep i obećavajući naziv Working Together for Promoting  Innovation and Knowledge Transfer in the Sub-Region (Meeting of Technology Transfer Offices of the Region). Sve je organizirano „kak’ se spada“ s međunarodnim sudionicima i domjenkom na kraju.

Kada sam poslije radionice išao kući, bio sam jako žalostan. Vidio sam još jedan primjer da naša znanost i sveučilište (a to vrijedi i za ostale susjedne zemlje, od Slovenije, Srbije do Makedonije i Crne Gore) velikim dijelom živi u „slijepoj ulici alternativnog svemira“, daleko od realnog svijeta, čak bez ikakve želje da svoje znanje pokuša primijeniti u realnom svijetu, odnosno u gospodarstvu.

Transfer tehnologije bi trebao biti važna djelatnost u razvoju i ostvarivanju konkurentnosti proizvoda i povećavanju izvoza. To je  „transfer znanja iz točke A (znanosti) u točku B (gospodarstvo)“, to znači prijenos znanja, rezultata istraživanja iz znanosti u industriju, u proizvod i na tržište. Proces transfera tehnologije vrlo je važan i za Sveučilište i za industriju i treba ga ozbiljno i odgovorno tretirati. I zato je organiziranje Ureda koji bi se s time bavio važno i očekuje se da ostvaruje konkretne rezultate u gospodarstvu.

Međutim, ta radionica je pokazala da su svi ti uredi za transfer tehnologije sami sebi svrha, bave se sami sobom, troše mnogo novaca, putuju po Europama, po simpozijima i konferencijama, objavljuju članke u stranim časopisima i ne odgovaraju nikome. Čak niti ne znaju što bi trebali raditi, a uz to su jako zadovoljni sobom. Na ručku sam  glavnoj moderatorici iz WIPO-a (gospođi iz Beograda) rekao da bih htio vidjeti samo jedan jedini konkretan primjer pravog transfera tehnologije koji se realizirao u praksi. Ona mi je rekla da se oni sad bave organizacijom i da još nema rezultata. (Zagrebački ured se već organizira nekoliko  godina). Na to sam joj rekao da mi je manje važno kako su organizirani, već su mi važni rezultati. Tada je razgovor naprasno prekinut. Takva pitanja mogu razbjesniti društvo koje je jako zadovoljno sobom, svi su dragi i simpatični, svi su dobre volje, predavanja su puna duhovitih opaski i anegdota, život im je jako lijep. I tada se pojavljuje nekakav mutan tip koji ih bezobrazno pita o tome što rade i kome to treba.

Uvijek ista priča. Nije čudno da me više ne pozivaju na takve događaje, već dolazim uglavnom nepozvan.

U realnom svijetu ljudi se muče da prežive, ne spavaju od briga za svoju egzistenciju, za budućnost svoje djece, ostaju bez posla, gledaju totalno ludilo koje vlada oko njih. I nije im jasno zašto nam se to sve događa. Paralelno s tom realnom Hrvatskom živi jedna druga Hrvatska, u jednom paralelnom svemiru u kome plaća dolazi na vrijeme ili iz proračuna ili iz nekih drugih izvora,u kome vlada uvjerenje da „novci rastu na drvetu“

Kasta odvojena od realnog svijeta

mtc_tvorniceTo je simptom jednog fenomena koji ima dublji i širi značaj. Stvorila se jedna kasta posebnih ljudi, odvojenih realnog svijeta koji su popunili mnogobrojne institucije. Možete ih naći svugdje. Kada sam prisustvovao pred par godina raznim skupovima u Bosni i Srbiji, sreo sam mnogo njihovih intelektualaca i državnih službenika (a isto takvi su i naši) koji su „upravo stigli iz Londona, znaju svaki kafić u Parizu i Bruxellesu“. A o zemlji u kojoj živi i koja ih plaća ne znaju ništa, niti ih to ne zanima. Sudjeluju u mnogobrojnim raznim međunarodnim projektima u kojima se troši velika lova, a od kojih njihove zemlje nemaju nikakve koristi. Jednom sam izazvao šok na konferenciji u Varaždinu, kada sam nakon predavanja simpatičnog mladog profesora koji se hvalio kako on i njegov fakultet surađuju s Norvežanima, rekao: „Dragi mladi kolega, mene uopće ne zanima što vi surađujete s Norvežanima. Mene zanima zašto ne surađujete s Varteksom, pred par dana je tamo dvjesto radnica ostalo bez posla?“

Htio bih istaknuti i jedan pozitivan primjer. U rujnu mjesecu sudjelovao sam kao evaluator u timu s još dvojicom kolega na projektu PoC koji provodi BICRO. PoC (Proof of Concept- Provjera inovativnog koncepta) je projekt koji  najboljim inovativnim tvrtkama financira provjeru ideja i istraživačkih rezultata, do 70 % ukupnih troškova projekta. Najboljih 50 projekata na svečanosti 11.prosinca 2013. dobili su ugovor za financiranje svojih projekata, (Ukupan iznos 15 milijuna kuna). Meni je osobno najbolji projekt bio RotoLog – uređaj za terapiju poremećaja izgovora na principu mehaničke rezonante liječnika, logopeda dr. Darka Novosela iz Varaždina koji je na temelju svog dugogodišnjeg iskustva razradio ideju kojom će pomoći djeci u svladavanju govornih teškoća. Mogu reći, na temelju svog iskustva, da je projekt PoC koristan projekt i da ga BICRO provodi na vrlo korektan i transparentan način.

 O industriji, proizvodnji i  lajanju  na Mjesec

Krajem jeseni, u lijepoj dvorani Matice iseljenika kraj Koncertne dvorane Lisinski održana je Konferencija u organizaciji EDZ-a, Elektrotehničkog društva Zagreb. Jedna sekcija na toj Konferenciji bavila se Hrvatskom industrijskom strategijom. Prije početka svog predavanja rekao sam kolegama inženjerima, sudionicima skupa: „Dragi kolege, ako se neće realizirati ono o čemu ćemo sada govoriti, vaše znanje, vaše diplome i vaši certifikati vam neće uopće trebati, jer ćete vi i vaša djeca prodavati hamburgere u McDonald’su, a ja ću na Jelačić placu okretati vergl da si zaradim za penziju“. Govorio sam o Industrijskoj strategiji, o industriji i proizvodnji koja će jedina moći stvarati radna mjesta. Mjesec dana nakon toga na proslavi  60-godišnjice EDZ-a okupljenim inženjerima sam rekao: „Tijekom tih 60 godina inženjeri su gradili našu industriju, naše tvornice i najveće generatore na svijetu. Danas nas nigdje nije za čuti. O gospodarstvu govore politolozi, ekonomisti, pravnici, čak i liječnici. Aktivirajte se. Nemojte izgledati kao glazbenici koji jako paze da dobro odsviraju svaku notu, a ne primjećuju da sviraju u orkestru na Titaniku koji tone.“

Cijelu 2013. sam „potrošio“ hodajući po društvima inženjera, po tehničkim fakultetima, razgovarajući s kolegama i sveučilišnim profesorima da ih mobiliziram, da počnemo govoriti o industriji, zapošljavanju, o razvoju proizvoda, o inovacijama. Prije lokalnih izbora u proljeće 2013. htio sam napraviti seriju tribina na kojima bi smo dali svoje prijedloge kako unaprijediti i pokrenuti gospodarstvo Grada Zagreba. Želja mi je bila da svojim prijedlozima pomognemo kandidatima za gradonačelnika koji su u svojim nastupima pokazivali da malo znaju o gospodarstvu. Nisam ništa uspio. Svi su me gledali kao čudaka koji se bavi bezveznim idejama, kao da nekoga u Zagrebu zanima gospodarstvo i zapošljavanje.

Nakon ljeta htio sam da damo svoj doprinos izradi Strategije hrvatske industrije.  Pročitao sam da se piše Industrijska strategija RH za razdoblje od 2014.-2020. Strategija napisana 2008., koja nam je trebala zbog zatvaranja nekih poglavlja u pregovorima s Eu, završila je u ladici. Nitko ju nije niti pogledao. Budući da mi „ne znamo napisati” strategiju, jer „nemamo stručnjake”,  pomagat će nam Nijemci, stručnjaci iz Frauhofer Instituta.  S time se ne mogu pomiriti pa sam pokušao aktivirati našu tehničku inteligenciju i znanstvenike. Na fakultetima sam govorio: „Tu radi preko dvije stotine doktora, profesora, vrhunskih znanstvenika, možemo li naći jednog ili dvojicu koji će govoriti o industriji i proizvodnji. Zar će nam o tome govoriti politolozi ili pravnici?”. Ni tu nisam mnogo postigao, jer su naši inženjeri uglavnom stručjaci za uska područja, za koroziju, za struju i napon i elektromagnetske pojave, za mehaniku i hidrauliku, ali su izgubili sliku cjeline, sliku gospodarstva kao sustava, „oni poznaju drvo, ali ne vide šumu”. I to je zabrinjavajuće.

mjesec_nasaIpak smo u Elektrotehničkom društvu Zagreb organizirali dvije konferencije, jednu 6.svibnja u Šibeniku, a drugu 8. studenoga u Zagrebu, na kojima smo pored ostalog imali sekcije koje su se bavile industrijom i proizvodnjom.Poslije tih skupova mnogi me ljudi pitaju: „Gospodine Ožanić, budemo konačno nešto napravili?“ Ja im uvijek odgovaram: „Nažalost, ne bumo. Ja samo ‘lajem na Mjesec’  i to nitko ne sluša. To radim samo zato da mogu svojoj djeci, kada me budu pitala što sam radio dok je zemlja propadala, reći – govorio sam, derao sam se, bar da se nešto čuje“.

Zašto stalno govorim o industriji i proizvodnom poduzetništvu

Zašto stalno govorim o industriji i proizvodnji i proizvodnom poduzetništvu? Zato, jer sam uvjeren da ćemo jedino kroz to riješiti dva osnovna problema u Hravtskoj – veliku nezaposlenost i mali izvoz. Cijela Europa i Amerika izlazi iz krize, diže se zahvaljujući ponovnom oslanjanju na industriju. U zadnje vrijeme ja svako svoje predavanje započinjem sa slideom na kojem je broj nezaposlenih (broj se na svakom sljedećem opredavanju povećava) i broj koji pokazuje trgovinski deficit, t.j mali izvoz. I svaki puta istaknem da sve što radimo, sve što govorimo, sve akcije koje provodimo, svi programi i strategiji koje pišemo moraju biti u funkciji smanjivanja nezaposlensoti i povećavanja izvoza.

Nezaposlenost će se smanjiti samo otvaranjem radnih mjesta u realnom sektoru, koji će onda povući i sve prateće sektore. Nećemo izaći iz krize i otvarati nova radna mjesta povećavanjem zapošljavanja u javnoj upravi, državnim poduzećima gubitašima, bankama, trgovinama i kod uvoznika. Vjerojatno bi trebalo konačno biti jasno da je za izlazak iz krize nužno „pokretanje proizvodnje“, odnosno rast i razvoj poduzeća koja mogu proizvoditi proizvode konkurentne na svjetskom tržištu. Kriza će se prevladati u prvom redu restrukturiranjem gospodarstva koje treba razvijati izvozne potencijale. Treba nam uspješna industrija i poduzeća koja će stvarati novu vrijednost, izvoziti svoje proizvode na svjetsko tržište, stvarati dobit i puniti proračun.

zeljezara_sisakMeđutim, danas je kod nas vrlo teško ozbiljno govoriti o industriji i industrijalizaciji, jer se više niti ne zna što je to industrija. Prosječni hrvatski intelektualac industriju shvaća kroz sliku industrije XIX. stoljeća s velikim dimnjacima. Zato možemo čuti glupe komentare – Zagreb  je preskup za industriju. (Vjerojatno ćemo zapošljavanje razvijati na Hreljiću). Ili posprdne komentare – Ne treba nam industrija, valjda nećemo graditi ponovo Željezaru Sisak?

Bože čuvaj Hrvatsku

Pitam se kako se moglo dogoditi da su cijeli javni prostor ispunili takvi prepotentni i priglupi likovi koji govore takve bedastoće. Nama treba industrija XXI. stoljeća, industrija znanja i poduzetništvo temeljeno na znanju koje će proizvoditi inovativne proizvode konkurentne na svjetskom tržištu i otvarati nova radna mjesta. Imamo poduzetnički i kreativni potencijal naših ljudi, industrijsku tradiciju i još (iako ne mnogo)  dobrih poduzeća, dobrih poduzetnika, što treba biti temelj za novi industrijski razvoj. Ponovan razvoj industrije i stvaranje, rast i razvoj velikog broja  novih, privatnih  poduzeća temeljenih na znanju je vrlo složen i dugotrajan proces koji zahtijeva mnogo znanja, iskustva i dosta vremena. Ali to je jedini način da izađemo iz krize.

Na Ekonomskom institutu je 21.sudenoga 2013. održana međunarodna konferencija „The Role of Europe’s Industry in the 21st Century.“ Ta me tema jako zanima i, naravno, da sam došao poslušati što naši znanstvenici (i strani) imaju reći o industriji, a posebno o perspektivama hrvatske industrije. Na kraju sam iznerviran glasno rekao: „Ako je to hrvatska znanost, onda mogu samo reći Bože čuvaj Hrvatsku“.

(Kraj I. dijela, nastavak slijedi)

 

Komentari su zatvoreni