Krajnje je vrijeme da se probudimo iz letargije

Krajnje je vrijeme da se probudimo iz letargije

Jedna mama je napisala kako joj dijete još nema godinu dana, ali možda dobije već treću Vladu. Mene brine što nam se još gore može dogoditi. Nedajbože, da nije u pitanju rat? U poplavi katastrofičnih vijesti, izjava prvog čovjeka INA-e, Z.  Aldotta, da za Rijeku možda postoje šanse, a za Sisak baš i ne, prošla je, naravno – neopaženo

dr. sc. Viktor Simončič

“Dugotrajno robovanje i rđava uprava mogu toliko zbuniti i unakaziti shvaćanje jednog naroda da zdrav razum i prav sud njemu otančaju i oslabe, da se potpuno izvitopere. Takav poremećen narod ne može više da razlikuje ne samo dobro od zla, nego i svoju vlastitu korist od očigledne štete”. (Ivo Andrić)

Viktor Simončič

Nekada smo za 1. maj kitili balkone i ograde zelenilom. Kako su svi radili, Praznik rada je bio svečan. Zastave na svakoj kući. U siromaštvu jednakih, svjetske brige nas nisu morile. Živjeli smo puno bezbrižnije nego danas. Internetom kruži nešto nalik na vic, kako su uoči 1. maja (nikako mi ne paše svibanj kada se radi o međunarodnom Prazniku rada) građani Makedonije brinuli o sastavu vlade Srbije oko odnosa s Kosovom, a Crne Gore o NATO-u.

U Hrvatskoj je teško naći samo jednu temu o kojoj treba brinuti, jer vješta Vlada na tjednoj bazi lijepo dozira probleme po principu »zlo na gore«. Pa se presuda protiv nas u slučaju INA-e smatra sitnicom kada premijer izjavi kako ćemo kupiti INA-u, a INA je sitnica u primjeru s Agrokorom, a ni Agrokor nije baš nešto kada se eto opet raspala koalicija.

Jedna mama je napisala kako joj dijete još nema godinu dana, ali možda dobije već treću Vladu. Mene brine što nam se još gore može dogoditi. Nedajbože, da nije u pitanju rat? A u Bosni, u kojoj je i stanje i život puno, puno teži nego kod nas, glavna briga prema spomenutom vicu je bila kakvo će vrijeme biti za 1. maj. Može li kiša pokvariti roštilj i teferič? I u Njemačkoj, nakon obaveznih parada i govora, 1. maj završava u prirodi i roštilju. Valjda zato jer tamo većina (još) radi.

Prije više od 40 godina, za vrijeme studiranja u Njemačkoj, a i u kasnijim druženjima, od mene neusporedivo bogatiji, ne samo za naše već čak i za njihove razmjere bogati prijatelji brinuli su o političkim kretanjima, mirovinama, cijeni zlata na svjetskom tržištu. Nisu ni izdaleka bili tako spokojni kao ja, koji je živio da prvog do prvog.

Negdje na prijelazu u ovo stoljeće, viđeniji i uspješniji poznanici iz Austrije počeli su osjećati nesigurnost pritiskom globalizacije i neoliberalne doktrine. Nije bio problem u novcu, već u nelagodi naslućujući da dolazi neko čudno vrijeme, u kojem i ljudi postaju samo strojevi za bogaćenje bogatih i još bogatijih.

Strah od jednostavnog preživljavanja

Znao sam da će to doći i kod nas, ali mi nije jasno kako su nam to uspjeli uvaliti tako brzo, tako grubo i nadasve primitivno. Mogu reći samo: bravo majstori! Narod ste doveli u stanje letargije i sljepila. Kada bi se napravila povijest bolesti vidjelo bi se da je glavni uzrok stanja strah. Strah ne od sutra, kao kod drugih, već strah od danas. Strah od jednostavnog preživljavanja, koje, u nestanku realnog sektora sve više ovisi samo od nekog lokalnog, regionalnog ili nacionalnog šerifa.

Ovisnost je dovedena gotovo do perfekcije. Ovisnost je tako velika da se pojedinci čak ustručavaju javno dati potpis nekome da bi mogao ići na izbore. Iako se potpisom ne daje glas određenoj listi, iako se može dati potpis na više lista, to čine samo hrabri i oni koji nemaju nikoga tko je na bilo kakav način vezan s političkim elitama. Političke elite koje sve više liče na »njihovu stvar«.

Svaka sličnost s »našom stvari« (Cosa nostra) i (možda) nije tako slučajna. Veza s takvima znači da će radno mjesto čistača u komunalnom poduzeću, domara u školi, odgajateljice u vrtiću, učiteljice ili vozača u hitnoj biti dovedeno u pitanje ako se samo da podrška nekom tko do sada nije bio na vlasti. Oni koji su bili na vlasti ili su na njoj, vladavinu provode po istoj matrici stvaranja ovisnika o trenutno vladajućima, pa se međusobno ne ugrožavaju. U Sisku se ide tako daleko da se čak i lajkanje nekog teksta, koji nije po volji trenutne garniture, smatra ugrozom radnog mjesta. Slijede upozorenja i prijetnje. U četiri oka ili telefonskim pozivom.

Vijest o propasti Rafinerije Sisak prošla neopaženo

U poplavi katastrofičnih vijesti, izjava prvog čovjeka INA-e, Zoltana Aldotta, od prije 2 – 3 dana, kako za Rijeku možda postoje šanse, a za Sisak gotovo da i ne, prošla je, naravno – neopaženo. A morala bi biti glavna tema za cijelu političku scenu, a posebno za gradonačelnicu Siska, gospođu Kristinu Ikić Baniček. Hvali se uspjesima svoje vlade, a siromaštvo sve veće. Obojane su biciklističke staze. Rekonstruiran je otvoreni bazen, koji godišnje radi nekih 45 dana iako postoji i zatvoreni. Gradit će se hokejaška dvorana, koja bi trebala raditi cijelu godinu i imati 2 000 mjesta za gledaoce. Prvotna cijena, a tek se počelo s iskopima, već utrostručena. Popločena je glavna ulica s kamenom koji strši, pun je lokvica kada padne kiša. Normalno hodanje nije lako čak niti za zdrave i mlade, a kamoli za starije i one s problemima u hodanju. Majkama s dječjim kolicima se šetnja novo popločenom ulicom preporuča, ako žele da djeca od drndanja ne zaspu.

Kako su u Sisku ulice prema Fistrovićevom planu pravilno raspoređene još prije skoro dvjesto godina, a izgradnja kružnih tokova je moderna, u Sisku se može doći vidjeti kružni »jajotok«. Na njemu imaju problem savladati zavoj čak i biciklisti, a kamo li automobili. Veća vozila gotovo ne mogu proći. Vjerujem da će to postati uskoro turistička atrakcija, iz rubrike »vidjela žaba da se konj potkiva….«, pod nazivom »dometi prometno – urbanističke struke u Sisčana«!

Većinu poslova gradonačelnica je dala obrtnicima i tvrtkama izvan Siska. Domaći obrtnici su zadnja rupa na svirali, grad je poluprazan. Iseljavaju cijele obitelji pa i četvrti. Nije djelovala kada je mogla, pa će Sisčani imati najskuplju pitku vodu, a otpad odvoziti u nepoznato. Činila je sve, ali nije uspjela zatvoriti najstariji nogometni klub Balkana – »Segestu«, ne daje niti kune za nogometni pogon s više od 300 djece uzrasta od 7 – 18 godina, ….. Sve radi na kredit koji navodno dolazi na naplatu tek nakon njenog, kako očekuje i zbog toga gradi »jajotoke« i kule u oblacima, još jednog mandata. U obavljanju poslova u Sisku izgleda da su posebno sposobne tvrtke, čak i tek osnovane, iz Karlovca? Jesu li Karlovčani i drugi sposobniji od Sisčana?

Dobra vijest: Odlazi »samo 350 radnika«

Nije gradonačelnica Siska jedina koja se tako ponaša. To rade svi koji su na ili pri vlasti. Način rada političkih elita, koje se pred izbore hvale uspjesima, kojih uglavnom nema, pokazuje snagu agencija za rad s javnošću – »PR«. Pada mi na pamet učinkovitost PR-a, na primjeru Rafinerije u Sisku.

Sjećam se kada je bila lansirana vijest oko zatvaranja Rafinerije u Sisku. Onda je šaptom prošla informacija da se otpušta samo nekih 350 radnika. Poslije najavljenog zatvaranja to više nije bila loša vijest, jer eto odlazi samo njih 350, a Rafinerija ostaje. Odlazi njih 350, pa tko njih šiša. Još »nisam na redu«, iako se zna da je samo pitanje vremena kada će i ostali na cestu. U kvotama po 350, u manjim skupinama ili svi odjednom. Odjednom vjerojatno ne. Znaju PR-agencije svoj posao. Kada su prije desetak godina štrajkali radnici bivše Željezare Sisak pisalo je: »Danas mi, sutra vi«. Takve poruke se ne prepoznaju na vrijeme. Polako nema »željezaraca«, neće uskoro biti ni »inaša«, pa već nema »okijevaca«, uskoro »plivaša«, »imunolovaca«, pa …….

Oko Rafinerije sam kao Sisčanin i emotivno vezan, a i studirao sam »naftu i petrokemiju«. Nažalost, volio bih da sam u krivu, ali mislim da Rafinerija nema šanse (nažalost, propušteni su mnogi vlakovi!) ako se nešto stvarno najhitnije ne poduzme. Može li se? Možemo li? Želim biti optimist. Nešto sigurno možemo. Čak niti ne malo. Prvi korak je kolektivni izlazak iz letargije. Treba se prestati bojati. Strah koči i ne dozvoljava naprijed.

Za Ovršni zakon nemaju vremena, a »lex Agrokor« sastave u pet dana

I zato svi koji vidite nekoga da traži potpis kako bi mogao na izbore, peticiju protiv Ovršnog zakona za kojeg političke elite godinama nemaju vremena, a za spas »Todorića« su u 5 dana napisali i usvojili zakon. Protiv ili za nešto … potpišite. Potpišite da se ukine zakonom omogućena pljačka najsiromašnijih, i da na izbore ima šansu izaći i netko s čijim se stavovima možda ne slažete. Možda i u vašem gradu vlada strah. Odagnajte strah, dignite glavu dok ima vremena … To je najbolji lijek protiv letargije. A kakav li je tek osjećaj kada (ih) se prestanete bojati … Veličanstven! Ponovno osjećate ljepotu ljudskosti i svaki dan postaje još vrjedniji. Tada prestajete biti sami …

Pada mi na pamet pjesma koju je navodno napisao pastor Martin Niemöller (1892.-1984.) o nereagiranju njemačkih intelektualaca nakon dolaska nacista na vlast te politike »čišćenja« pojedinih društvenih skupina. O mogućoj sličnosti s nekim događajima prosudite sami. Poruka pjesme u Njemačkoj nije pomogla. Ali uvjeren sam da može ……

Kada su nacisti došli po komuniste,
ja sam šutio;
jer nisam bio komunist.
Kada su zatvorili socijaldemokrate,
ja sam šutio;
jer nisam bio socijaldemokrat.
Kada su došli po sindikaliste,
ja se nisam pobunio;
jer nisam bio sindikalist.
Kada su došli po mene,
više nije bilo nikog
da se pobuni.

Komentari su zatvoreni