“Korizma nije puko odricanje od hrane i poroka, već unutarnja promjena na bolje”

“Korizma nije puko odricanje od hrane i poroka, već unutarnja promjena na bolje”

(Voditelj pučke kuhinje na Svetom Duhu fra Vladimir Vidović / Izvor fotografija: Hrvatska katolička mreža)

»I među onima koji se nazivaju vjernici uočava se otuđenost, zato što smo Boga upakirali u svoj osobni kalup. Služimo Bogu kojeg smo si sami kreirali, i onda slika Boga kao milosrdnog Oca, koji nestrpljivo čeka naše obraćenje, pada u vodu«, govori za ZG-magazin fra Vladimir Vidović

Razgovarala: Snježana Kratz

Kako je Slavoncu »od glave do pete« rasla vjera i ufanje u Gospodina, kakvu akciju provode u župi na Črnomercu, po čijoj recepturi rade posne perece i kako je kazalište i mjuzikl uveo u Crkvu, ZG-magazinu otkriva fra Vladimir Vidović, voditelj pučke kuhinje u župi sv. Antuna Padovanskog na Črnomercu, urednik glasila Veritas i duhovnik Ansambla Kolbe. Govori zašto se bojaju uskršnja jaja, daruju li se mladi Gospodinu i za što se svi moramo moliti.

Zašto volite Zagreb i kada ste se prvi put susreli s njim?

Zagreb je jako lijep grad, ugodan za život, pruža jako puno mogućnosti u svakom smislu. Osobito mi je prirastao srcu zbog divnih ljudi koje mi je Gospodin stavio na životni put, kako kroz službe koje obavljam tako i na privatnom planu.

Kakvim pamtite djetinjstvo, školovanje?

Rođen sam i odrastao u Slavoniji. Kršten u Slakovcima, živio u Starim Jankovcima, veći dio života proveo sam u Vinkovcima. Moja rodna Slavonija zauvijek je u mom srcu. Putujem puno, živio sam na različitim mjestima, ali uspomene koje su vezane za moje odrastanje u Slavoniji, jako su intenzivne. Slavonac sam od glave do pete – kako kazuje popularna pjesma koja se uistinu može primijeniti i na mene. U djetinjstvu sam proživio ratne strahote Domovinskoga rata i bilo je to jako teško razdoblje za mene i moju obitelj. Bili smo prognanici, iskusio sam kao dijete što znači čekati u redu za humanitarnu pomoć. No u svemu tome jačala je i moja vjera i pouzdanje u Gospodina, koji i u takvim situacijama, naizgled nemogućim, čini velike stvari. Nosim u sjećanju i lijepe uspomene na srednjoškolsko razdoblje koje je vezano uz drevnu vinkovačku Gimnaziju, čijim profesorima puno dugujem u obrazovnom i pedagoškom smislu. Isto je i sa brojnim prijateljstvima koja traju i danas. Puno je uspomena i lijepih trenutaka.

Jeste li odmalena gajili ljubav prema duhovnoj punini?

Da, još kao djetetu bilo mi je oduvijek posebno lijepo u mojoj Maloj crkvi sv. Antuna Padovanskoga u Vinkovcima, u kojoj sam se uvijek osjećao ugodno, ispunjeno i lijepo. Značajnu ulogu u mom duhovnom pozivu odigrala je i moja pokojna baka, koja me kriomice vodila u crkvu, pa sam tako kriomice i primio sakrament krštenja. Naime, dolazim iz netipične vjerničke obitelji. S jedne strane, obitelj je bila katolička no 1982. godine, kada sam rođen, osjećao se još jak utjecaj komunizma, a otac zbog svog zaposlenja u prosvjeti i nije išao u crkvu. No ljubav prema Bogu i duhovnosti rasla je kako sam i ja odrastao. Svaka faza života samo je upotpunila životni smisao u toj duhovnoj punini. Bog, koji je ljubav, darovao nam je život i sve što imamo, stoga smo jedino u Njemu potpuni i jedino On može ispuniti duboku čežnju naših srdaca.

Kada ste u sebi spoznali trenutak da želite služiti Bogu, a u tom ozračju i ljudima?

Želja za služenjem Bogu bila je u meni utkana još od djetinjstva. Već nakon osnovne škole sam poželio otići u sjemenište, ali sam na nagovor oca upisao gimnaziju. Polako mi je međutim kroz život, duboka čežnja za služenjem Bogu i ljudima, rasla u srcu. Nekada sam se tome znao i opirati, misleći i krenuvši u drugom smjeru. Ali sa Gospodinom nikada ne znate. Nije se dogodio onaj »vau« trenutak kada sam shvatio da idem u svećenike. Prepustio sam se volji Božjoj i upravo mi je On, predajući mu se u služenju, blagoslovio život predivnim darovima.

Vodite pučku kuhinju u Župi sv. Antuna Padovanskog na Črnomercu. Koliko se obroka svaki dan iznjedri iz vaše kuhinje?

Pored dužnosti glavnog urednika Veritasa – glasnika sv. Antuna Padovanskoga, duhovnika Ansambla Kolbe, voditelj sam Pučke kuhinje na sv. Duhu. Svakodnevno u pučkoj se kuhinji pripremi do tristotinjak obroka za korisnike kojih bilježimo oko 250. Svakodnevno, osim nedjelje, spremaju im se raznoliki obroci i dijele. Veliki je i broj volontera koji se uključio u ovu divnu priču. Pored našeg fra Vilčeka i dviju kuharica Marije i Željke tu su studenti, djeca i župljani koji nesebično volontiraju i daruju nam svoje vrijeme čineći dobro. Zapravo pučka kuhinja i u sklopu nje Caritas itekako djeluje, odnosno živi zahvaljujući donacijama građana, velikih prehrambenih postrojenja, donatora iz Njemačke i drugih.

Upravo provodite i akciju spravljanja i prodaje posnih pereca kako biste prikupili sredstva za nabavku potrebna vam dva kotla za pripremu obroka potrebitima! Koliko vam novaca treba, gdje se mogu kupiti, naručiti?

U ovom korizmenom vremenu provodimo i akciju prodaje posnih pereca kako bi prikupili sredstva za dva nova kotla, koja se koriste svakodnevno za kuhanje hrane. Jedan paketić sa 13 pereca i prigodnom porukom može se kupiti kod nas u Pučkoj kuhinji ili poslije svetih misa u crkvi sv. Antuna na Svetom Duhu. Paketić sa 13 pereca košta 20 kuna, a jedan kotao 40.000 kuna. Znači, trebamo skupiti 80.000 kuna za veće kotlove za kuhanje…

Po čijoj recepturi radite perece?

Korizmeni perecići se rade po domaćoj recepturi moje majke Smilje. Posni pereci su nam obvezni dio obiteljskog stola u korizmi, a sam je recept moja mama preuzela od svoje majke, ona pak od svoje i tako su pereci dio tradicije u našoj obitelji.

(Izvor fotografije: HKM / objavljeno uz prethodnu suglasnost)

Bojali ste doma i uskršnja jaja? Zašto se to uopće čini?

Ah, to su bile dječje radosti. Bojanje jaja je jedan od najpoznatijih običaja kojeg vežemo uz Uskrs. Iako je to poganski običaj, za nas Kršćane jaje slikovito prikazuje prelazak iz smrti u život, odnosno Isusov izlazak iz groba na uskrsno jutro kao i otklanjanje kamena zaglavnog i uskrsnuće na život.

Voljela bih da nam ukratko podarite duhovne riječi o tome zašto slavimo Uskrs i zašto mu prethodi korizma?

Uskrs je naš najveći kršćanski blagdan, jer ispod toga naziva krije se sva ljepota i smisao našeg postojanja i našeg poslanja na ovoj zemlji. Isus, raspeti Krist, dao nam je primjer neizmjerne ljubavi, u križu, u patnji, u nemoći. Sišao je s Neba poradi nas, poradi naših grijeha, kao žrtveni jaganjac. Dao je svoj život za tvoj, moj život. Slavimo ga kao spomen na muku koju je podnio, kalvariju koju je prošao i u konačnici pobijedio smrt. Naš Isus je iznad smrti.

Korizma je u naravi vrijeme naše osobne priprave za nadolazeći blagdan Uskrsa. Vrijeme koje simbolično broji 40 dana, kao što je Isus 40 dana proveo u pustinji u pokori i postu, 40 je dana trajao opći potop, i u konačnici u isto toliko dana nakon uskrsnuća, Isus je uzašao na nebo. Što nam to govori? Poziv na ispit savjesti, poziv na trpljenje i pokoru. Nije korizma puko odricanje najdraže hrane ili poroka, pa po završetku korizme kao da se ništa nije ni desilo. Bit je ona unutarnja promjena nas samih, unutarnja čežnja da budemo bolji, da budemo ispunjenje Božjeg plana za svakoga od nas.

Kako ste zadovoljni duhovnim stanjem našeg društva? Je li se čovjek otuđio od Boga i kako mu se može vratiti?

S jedne strane duhovna svijest i punina smisla u Bogu Ocu se itekako rađa, a opet s druge mnogi »otpadaju« od vjere jer nemaju čvrste temelje. I među onima koji se nazivaju vjernici uočava se otuđenost, zato što smo Boga upakirali u svoj osobni kalup. Služimo Bogu kojeg smo si sami kreirali, i onda slika Boga kao milosrdnog Oca, koji nestrpljivo čeka naše obraćenje, pada u vodu. Bog nas voli zbog onoga što jesmo, a ne zbog onoga što činimo, što opet ne opravdava da možemo činiti što nam se god prohtije, jer iz našeg srca izlaze kako dobre tako i loše primisli. Upravo nas korizma poziva na obraćenje, post, pokoru, molitvu, produbljivanje odnosa s Gospodinom. Jedino što možemo jest sklopiti ruke i moliti se, za dar vjere, za ufanje i savršenu ljubav. Stoga se radosna srca vratimo Ocu kojem bi trebali biti zahvalni za darovani život, i vapimo za oprost. Isus nas čeka, raširenih ruku. Padnimo mu u zagrljaj.

Kako ste zadovoljni odazivom mladih duhovnim aktivnostima? Kojih sve ima u vašoj crkvi?

U vremenu u kojem živimo, puno je povodljivosti i napasti koje mogu skrenuti naš pogled s onoga bitnoga, s Istine. Iznenađujuće je koliko su mladi osviješteni upravo po pitanju toga problema današnjice. Nekolicina njih se nesebično dariva, bilo humanitarnim radom, volontiranjem, slavljenjem Gospodina pjesmom u zboru i mnogim drugim aktivnostima. Potonje koje se odvijaju u našoj župi na Svetome Duhu su volontiranje u pučkoj kuhinji, sudjelovanje u određenim akcijama, adventskim, korizmenim, briga za nemoćne, zatim tu je i FRAMA, franjevačka mladež, koja nesebično služi kako Gospodinu tako i ljudima. Potom Ansambl Kolbe, čiji sam duhovnik koji već sedam godina neumorno izvodi duhovne mjuzikle, rekli bi danas evangeliziraju putem kazališta. Odjek koji je učinio mjuzikl Svetac svega svijeta o sv. Antunu Padovanskom iznimno je velik i Bogu hvala na tome, jer ulazimo u svjetovne sfere i šaljemo čistu i istinski predivnu poruku koja vrijedi za svakoga od nas: »Vrijediš onoliko koliko vrijediš u Božjim očima«.

Koja je fra Vidović poruka predstojećeg nam blagdana Uskrsa?

Poruka glasi: Ljubav je uskrsla!