Konstruktivne metode u znanosti

Konstruktivne metode u znanosti

U današnjoj znanosti matematika je temeljni metodološki alat; ne samo u prirodnim znanostima nego i u društvenim i humanističkim znanostima. Dakle, sve znanosti imaju neku tehnokratsku orijentaciju

dr. sc. Arto Mutanen

O čemu govorimo kada govorimo o konstruktivnim metodama u znanosti1? Netko moda misli kako se tu radi o tzv. socijalnom konstruktivizmu ili konstruktivnoj teoriji učenja. Netko pak pomišlja da se radi o eksperimentalnoj znanosti, čiji je paradigmatski primjer fizika, jer se eksperimentalna metoda obično naziva konstruktivnom metodom. Nekome pak na um pada matematika koja je izvor mnogih konstruktivnih ideja. Što socijalne ili bilo koje druge vrste graditelja konstruiraju? Kako oni grade konstrukcije? Namjera takvih pitanja nije sumnjati u cijeli pristup konstruktora, nego ispravno razumjeti što je njihova istinska namjera.

Pitanja koja se trebaju razmotriti su, na primjer, sljedeća:

Kako su izvedene konstrukcije? To jest, kakve metode, sredstva ili tehnike možemo koristiti u procesima gradnje? Što su »građevni blokovi« konstrukcija? Koje vrste početnih stanja poslova ili parametara imamo? Konačno, kakvi su krajnji proizvodi konstrukcije? To jest, kakva su konačna stanja poslova što ih konstrukcije donose? Pitanja su vrlo prirodna. Naravno, ako netko konstruira klavir ili kuću, postavljamo takva pitanja. Pitanja su prirodna i kad govorimo o konstrukcijama u znanosti.

Godine 1966. Peter L. Berger i Thomas Luckmann objavili su slavnu knjigu Socijalna konstrukcija zbilje u kojoj razmatraju sociološku teoriju znanja. Tema je još uvijek od izuzetne važnosti. To se može povezati s današnjom pedagoškom raspravom o konstruktivnoj teoriji učenja u kojoj se učenik smatra aktivnim konstruktorom znanja. Korijene teorije zasadili su Vygotsky, Piaget i Dewey. Međutim, razumijevanje učenja kao konstruktivnog procesa nije nova ideja. Još je Platon objasnio učenje kao konstruktivan proces. Prema Platonu, odnos učenja i učenja je dijaloški proces koji se razotkriva u djelu Meno. Dijaloški karakter gradnje znanja odnosi se na utemeljenje zapadnog prosvjetiteljstva. Kultiviranje ljudskog bića je u dubokom smjeru društveno – kultiviranje je u uvijek u odnos u s drugim ljudima ili ljudskim društvom.

Današnja rasprava o konstrukcijama ima različite korijene. Naravno, prosvjetiteljstvo u tome ima svoju ulogu. No prosvjetiteljstvo nije jedina, jedinstvena tradicija, već tradicija koja ima različite izvore kao što Horkeimer i Adorno (1944.) pokazuju. Štoviše, ideja konstrukcije ima višestruku povijest. Jedan od središnjih izvora ideje je u matematici. U matematici korijeni konstruktivnih metoda sežu od drevne geometrije koja je bila strogo logična, ali istovremeno vrlo konkretna.

Posebno je Descartes u 17. stoljeću formulirao je temelje tzv. analitičke geometrije koja je pretočila analize geometrijskih tijela u algebarske jednadžbe. Tako se analiza geometrijskih tijela iskazuje algebarskim izračunima. Na kraju je to dovelo do toga da su analize i konstrukcije postale apstraktnije i formalnije. Međutim, u to vrijeme logičan karakter matematičkog razmišljanja nije bio na tako visokoj razini kao što je bio u antici, što pokazuje da su pojmovi apstraktnosti, formalnosti i logičnosti različiti pojmovi. Danas se matematika shvaća kao formalna, apstraktna i strogo logična. Ponekad se ti pojmovi izjednačavaju što podrazumijeva da se matematika shvaća kao tehnička ili računska tema koja se može vidjeti iz svih obrazovnih razina matematike. Današnja rasprava o konstrukcijama temelji se na ovoj povijesnoj osnovi.

U današnjoj znanosti matematika je temeljni metodološki alat; ne samo u prirodnim znanostima nego i u društvenim i humanističkim znanostima. Dakle, sve znanosti imaju neku tehnokratsku orijentaciju. Uloga matematike kao metodološke osnove i naše razumijevanje matematike kao tehničke teme znači da pojam gradnje ima tehničku konotaciju. Na primjer, u prirodnim znanostima prilično je uobičajeno podržati instrumentalizam ili je ekonomija razumjeti znanost (čisto) opisno ili (samo) kao igru. Ovaj tehnokratski naglasak dovodi do toga da pedagoški aspekti znanosti nestaju. To nije gubitak samo u društvenim, nego i u prirodnim znanostima.

——

*Autor je redoviti profesor na Finskoj pomorskoj akademiji, Finskog sveučilišta nacionalne obrane u Helsinkiju

Literatura:

  • Berger, Peter L. & Luckmann, Thomas, 1966., Socijalna konstrukcija zbilje: rasprava o sociologiji znanja, NY: Anchor Books
  • Horkheimer, Max & Adorno, Theodor W. (1972 [1944]). Dijalektika prosvjetiteljstva [“Dialektik der Aufklärung”], New York: Seabury.
  • Platon, Meno, u kompletnim djelima, John M. Cooper i D. S. Hutchinson (ur.). Indianapolis, IN: Hackett Pub cop. 1997.

1 Rad se temelji na predavanju održanom u sklopu 26. Dana Frane Petrića u Cresu od 24. do 27. rujna 2017. godine.

Ostavi komentar

*