Komunizam u virtualnom svijetu

Komunizam u virtualnom svijetu

“Bauk kruži globaliziranim svijetom – bauk slobodnih informacija. Snage globalnog kapitalizma stvorile su Svetu Alijansu pomoću koje se pokušavaju suprotstaviti ovoj opasnosti – Microsoft i Disney, Svjetska trgovinska organizacija, Kongres Sjedinjenih Država i Europska Komisija. Koji još zagovornici slobode u novom informacijskom društvu nisu optuženi kao pirati, anarhisti, komunisti? Zar ne vidimo da su oni koji se nabacuju tim epitetima jednostavno manipulatori koji svojim pričama o intelektualnom vlasništvu grčevito pokušavaju zadržati svoje privilegije za koje, u društvu što se nepovratno mijenja, nema nikakvog opravdanja? No, snage globalnog kapitalizma su svjesne da je Pokret za slobodu također postao sila i sada je došlo vrijeme da se u vlastitom Manifestu pred licem Svijeta razračunamo s tim bajkama o bauku slobodnih informacija i predstavimo vlastite poglede.”

(Eben Moglen – „The dotCommunist Manifesto“)

Zdenko Kremer

Ovom parafrazom uvodnog poglavlja Komunističkog manifesta Marxa i Engelsa započinje The dotCommunist Manifesto, odnosno Komunistički manifest digitalnog doba Ebena Moglena, značajan programski dokument pokreta za slobodni softver i slobodne informacije napisan početkom 2003. Paralela s Manifestom industrijskog doba proteže se kroz cijeli ovaj tekst, i u ideji, i po sadržaju, pa i jeziku, čime je Moglen očito želio naglasiti kako mu je 155 godina stariji programski dokument poslužio kao uzor i predložak za pisanje.

Prije nego krenemo u kraće kritičko razmatranje The dotCommunist Manifesta, reći ćemo nešto o njegovom autoru. Eben Moglen (rođen 1959.) profesor je prava i povijesti pravnih znanosti na univerzitetu Columbia, te osnivač i jedan od voditelja Pravnog centra za slobodu softvera (Software Freedom Law Center). Prije studija prava radio je dulje vrijeme kao programer u IBM-ovim istraživačkim laboratorijama, pa se može reći kako se radi o čovjeku koji u sebi ujedinjuje softverskog i pravnog stručnjaka. Među prvima se, još sredinom osamdesetih, pridružio Richardu Stallmanu u radu na GNU projektu i kao pravni stručnjak učestvovao u stvaranju juridičke osnove za postojanje slobodnog softvera – značajan je njegov rad na raznim verzijama GPL-a (General Public Licence), kao i drugim “slobodnim” licencama poput FDL-a (Free Document Licence), angažman oko “Slučaja SCO” i dr. bez čega bi egzistencija slobodnog softvera na globalnoj softverskoj sceni, barem u ovom današnjem obliku, bila posve neizvjesna. Moglen je vrlo aktivan i u propagiranju ideja za koje se Pokret za slobodni softver i slobodne informacije zalaže, pa puno putuje, drži govore i piše. Napomenimo da se taj njegov angažman može smatrati i činom građanske i intelektualne hrabrosti, jer deklarirati se simpatizerom komunizma i pisati komunistički manifest u američkoj kaubojskoj demokraciji nije ni zahvalno niti ugodno.

Kao i u slučaju Komunističkog manifesta Marxa i Engelsa, Moglenov manifest pisan je u obliku proglasa čiji je cilj motivacija i mobilizacija određenih društvenih snaga za određene ideje. Tu je u relativno malo riječi sažeto ono najbitnije što treba znati o idejama Pokreta za slobodni softver i slobodne informacije. Nekome iole upućenom u ovu problematiku Manifest neće reći ništa novo, no zbog svoje sadržajnosti i jasnoće uvijek može poslužiti kao podsjetnik i referenca. Centralni pojam oko kojega se vrti Moglenovo razmatranje jest tehnologija, u prvom redu ona koju možemo nazvati “digitalnom”. Tehnologija je po Moglenu onaj “čarobni štapić” buržoazije zahvaljujući kojemu kapitalistički način proizvodnje tokom 20. stoljeća u razvijenim zemljama svijeta nije stvorio nerazrješiva društvena proturječja i doveo do proleterske revolucije, kako su to nagovijestili klasici marksizma:

“Umjesto toga (revolucije koja bi ukinula klasne antagonizme) tehnologija je omogućila kapitalizmu da za sebe osigura određenu mjeru pristanka. Moderni radnik u razvijenim društvima napredovao je s napretkom industrije, a ne tonuo sve dublje ispod egzistencijalnih uvjeta svoje klase. Pauperizam se nije razvijao brže od populacije i društvenog bogatstva. Racionalizirana industrija fordističkog stila nije industrijske radnike pretvorila u pauperizirani proletarijat, nego u masovne potrošače masovne proizvodnje. Civiliziranje proletarijata postalo je dijelom samozaštitnog programa buržoazije.”

Osiromašivanje siromašnih

Ovdje doduše treba primijetiti da Moglen previđa pauperizaciju stanovništva siromašnih zemalja Istoka i Juga koja je velikim dijelom omogućila udoban život modernih radnika u razvijenim društvima, no uloga tehnologije je nesumnjivo jedan od ključnih faktora za ovakav smjer društvenog razvoja.

Dalji razvoj nove tehnologije, posebno one digitalne (na području elektronike, informatike i telekomunikacija, po kojima vrijeme u kojemu živimo možemo nazivati digitalnim dobom), dovodi do toga da sve veći udio u masovnoj potrošnji zauzimaju robe koje se ne mogu smatrati materijalnim stvarima već duhovnim tvorevinama, kao što su glazba, kinematografija, softver, informacije iz svih područja ljudskog interesa, od znanosti i tehnike do sporta i zabave, s tim da taj udio gotovo da postaje dominantan. Čak što više, naglašava Moglen, kapitalistički sustav stimulira potrošnju ove vrste robe, osobito one koja se “distribuira” posredstvom televizijskih kanala, jer se tim putem najefikasnije ostvaruje indoktrinacija najširih društvenih masa – “Novi medij televizije u nekoliko je desetljeća preustrojio prirodu ljudskih kognitivnih sposobnosti i omogućio prisvajanje značajanog dijela slobodnog vremena svakog radnika za primanje poruka koje nalažu dodatnu potrošnju. Deseci tisuća takvih reklama prolaze svake godine pred očima svakog djeteta, svodeći djecu, oslobođenu obaveze opsluživanja proizvodnog stroja na novi oblik ropstva: njima je nametnuta obaveza opsluživanje mašinerije potrošnje.”

Međutim, tehnologija je istovremeno učinila te robe lako dostupnima (pogotovo pojavom interneta). S obzirom da su troškovi proizvodnje (koja se svodi na re-produkciju) i distribucije te robe zanemarivi, možemo reći da se ovdje radi o robi sa marginalnom ili ” nultom graničnom” cijenom. Pojavljuje se dakle jedna nova ekonomska kategorija “nulta granična cijena” koja s obzirom na udio robe na koju se ona odnosi (točnije može odnositi), postaje vrlo značajna za gospodarski život u globalnim razmjerima.

Moglen sada naglašava proturječje koje ova nova kategorija stvara u buržoaskom društvu – novi način proizvodnje i distribucije robe dolazi u koliziju sa buržoaskim shvaćanjem prava vlasništva. Neki se kompjuterski program, primjerice, može praktički besplatno distribuirati putem interneta i umnožiti u milijune kopija, ali će se, možda i u većini slučajeva, netko tko ga je napravio ili omogućio njegovo stvaranje, protiviti takvoj praksi i tražiti zaštitu svoga “prava na vlasništvo” putem pravnih instrumenata buržoaske države. Tako se dakle stvara kontradiktornost dvaju temeljnih dogmi buržoaskog društva – dogme o slobodi pojedinca i dogme o pravu na vlasništvo. U tom sukobu, kao što znamo i sami, dogma o pravu na vlasništvo nadjačava.

“Znanstvenike, umjetnike, inženjere i studente spriječava se u stvaranju ili dijeljenju znanja iz razloga što njihove ideje ugrožavaju pravo na vlasništvo u sistemu kulturne proizvodnje i distribucije. Stvaratelji svoj klasni identitet najjasnije nalaze u sudnicama vlasnika, i to je stoga mjesto gdje počinje sukob.”

Tako se po Moglenu stvara “nova struktura klasnih antagonizama” jer “u digitalnom društvu klasa radnika na znanju (stvaralaca) – umjetnika, književnika, studenata, tehnoloških stručnjaka i znanstvenika koji nastoje unaprijediti uvjete svog života na osnovi prikupljanja znanja i analize dostupnih informacija – biva radikalizirana sukobom između onoga za što znaju da je moguće i onoga što ih ideologija buržuja prisiljava da prihvate. Iz tog nesklada stasa svijest ove nove klase, a s njenim uzdizanje do samosvijesti započinje pad vlasništva.“

Nadalje, “napredak digitalnog društva, čiji je nedobrovoljni promicatelj upravo buržoazija, nadomješta izoliranost stvaratelja proizašlu iz nametnutog principa “konkurencije”, njihovim revolucionarnim udruživanjem i suradnjom. Stvaratelji znanja, tehnologije i kulture otkrivaju da im više nije potrebna struktura proizvodnje zasnovana na vlasništvu i struktura distribucije zasnovana na prinudi plaćanje. Udruživanje i anarhistički model proizvodnje bez vlasništva, omogućuje stvaranje slobodnog softvera (odnosno slobodnih informacija) posredstvom kojeg stvaratelji stječu kontrolu nad tehnologijom daljnje proizvodnje. Sama mreža, oslobođena kontrole difuzijskih tvrtki i drugih vlasnika nad kanalima protoka informacija, postaje mjestom novog sistema distribucije bez hijerarhijske kontrole, zasnovanog na udruživanju ravnopravnih stvaratelja, koji nadomješta prinudne sustave distribucije za sva dobra se “nultom graničnom cijenom”. Sveučilišta, knjižnice i znanstvene institucije postaju centri moći ove nove klase koja preuzima povijesnu ulogu distributera znanja, ne bi li osigurala uvjete za neophodan preobražaj današnjeg društva.”

Tako je Moglen na određeni način revidirao Marxa što za marksizam danas ne bi smjelo biti predstavljati nikakav problem, dapače. Za proturječja na koja su ukazivali Marx, Engels i njihovi sljedbenici, a koja nasuprot njihovim predviđanjima nisu dovela do revolucionarnog preobražaja društvene stvarnosti, pronašao je supstitut u proturječju pojma slobode pojedinca i pojma intelektualnog vlasništva. Također je pronašao i supstitut za mesijansku klasu koja će taj preobražaj provesti – to su kreatori, stvaratelji znanja ili radnici na znanju (creators, knowlege workers, u Manifestu se koristi više termina). Jasno je da je svoj Manifest pisao upravo za njih i da s njima računa.

U nekim drugim svojim spisima Moglen govori o društvu kojega čine stvaratelji, korisnici i studenti (producers, users, students), koji su svi na neki način “radnici na znanju”, premda je nejasno govori li on tu o nekoj dalekoj budućnosti ili očekuje da će razvoj (digitalnih) tehnologija već za nekoliko desetljeća omogućiti da većina ljudi na Kugli Zemaljskoj ili barem njihov značajan dio postanu radnici na znanju. Pomnijim čitanjem može se naslutiti da računa na ovo drugo. Koliko su ta predviđanja realna, teško je reći, no ako se i pokažu točnim, treba računati s tim da većina “radnika na znanju” ni danas, a ni u nekoj bliskoj budućnosti nema i neće imati pretenzije koje izlaze izvan okvira njihovog vlastitog oportunizma i karijerizma, pa se prema tome neće puno zamarati oko pitanja “neophodnog preobražaja današnjeg društva”.

Sedam zahtjeva

Međutim, sasvim je realno govoriti o novoj paradigmi društvenih odnosa ili ako hoćete komunizmu u virtualnom svijetu koji je stvorila digitalna tehnologija. Danas je nemoguće previdjeti rezultate koje su ostvareni “slobodnim stvaralaštvom” tisuća ljudi na raznim stranama svijeta i njihovom suradnjom posredstvom interneta, pri čemu nastaje ono što Moglen naziva novim kulturni ambijentom 21. stoljeća. I sam je internet uostalom svojim većim dijelom izgrađen na slobodnim informatičkim tehnologijama. Pritom se stvaraju nova shvaćanja i navike širokih društvenih slojeva, cijeli jedan novi “common sense” u kojemu ljudi ne pristaju na zabrane i ograničenja ove ili one vrste, za koja nema nikakve stvarne osnove i opravdanja.

Projekti kao što su GNU, OLPC (One Laptop Per Child) ili digitalizacija kulturnog naslijeđa čovječanstva, tiču se sve više i ovog realnog svijeta, no čini se da je za prodor novih shvaćanja u taj dio naše stvarnosti, potrebno puno više, možda uspjeh nekog od free-energy projekata, ili možda čak neka globalna prijetnja opstanku naše civilizacije.

Pred kraj svoga Manifesta, Moglen se bavi prigovorima koje obično postavljaju apologeti buržoaskog poretka, poput onoga da bi u novom sustavu proizvodnje i distribucije “nestalo podstreka za stvaralački rad” ili da je pojam buržoaskog vlasništva, koji dakako uključuje i vlasništvo nad idejama, stvar “inherentna čovjekovoj prirodi”, drugim riječima da su vladajući odnosi proizvodnje i vlasništva vječni zakoni prirode i razuma. No takve argumente nije teško opovrgnuti.

Na kraju Moglen postavlja sedam zahtjeva koje treba ostvariti da bi ideje Pokreta za slobodni softver i slobodne informacije dobile svoj puni zamah:

(1) Ukidanje bilo kakvog oblika privatnog vlasništva nad idejama.
(2) Povlačenje svih isključivih dozvola, privilegija i prava na korištenje spektra elektromagnetskog zračenja i poništenje svih ugovora o trajnom vlasništvu nad elektromagnetskim frekvencijama.
(3) Razvoj elektroničke infrastrukture koja će svim ljudima omogućiti jednaka prava u procesu komunikacije.
(4) Otvorenost kompjuterskih programa i bilo koje druge vrste softvera shvaćenog u najširem smislu te riječi (što uključuje npr. i genetski kod) i njihovo tretiranje kao javnog dobra.
(5) Potpuno poštivanje slobode govora, uključujući sve vrste “tehničkog” govora.
(6) Zaštita integriteta kreativnog rada.
(7) Slobodan i ravnopravan pristup svim informacijama nastalim u javnom sustavu informiranja i svim obrazovnim materijalima koji se koriste u bilo kojoj grani javnog obrazovnog sustava.

Iz ove današnje perspektive navedeni nam se zahtjevi čine teško dostižnim. Čak što više, vidljiva je tendencija ugrožavanja i već stečenih “prostora slobode” (pokušaji nametanja zakona o softverskim patentima i u euvropskim zemljama, prisilno zatvaranje nekih web siteova i sl.). No oni predstavljaju dobro definirane ciljeve prema kojima trebaju biti usmjerene aktivnosti Pokreta za slobodni softver i slobodne informacije i kao takvi zajedno s cijelim The dotCommunist Manifestom, daju jasno usmjerenje i poticaj za konkretnu borbu, odnosno “revoluciju koja će osloboditi ljudsku misao” i “odbacivanjem privatnog vlasništva nad idejama stvoriti osnovu za istinsku ljudsku zajednicu, u kojoj će slobodan razvoj svakog pojedinca biti uvjet slobodnog razvoja svih”.