Komercijalna alkemija

Komercijalna alkemija

(Naslovna fotografija: Justine Hand / Izvor: www.remodelista.com)

Za perilice se kupuje „specijalna“ sol, koja nije ništa drugo nego natrijev klorid koji se prodaje po specijalnoj cijeni. Prodaju nam fiziološku otopinu (0,9 % NaCl) za ispiranje nosa dobivenu  razrjeđivanjem morske vode. Ili što reći za magnezij? Umjesto da plaćam gram magnezija 10  kuna pijući preparate iz ljekarne, kupio sam pola kilograma magnezijeva klorida za 30 kuna te sad mogu piti magnezij barem godinu dana

dr. sc. Nenad Raos

Nenad Raos

Ima dvije vrste sredstava za otčepljivanje, odštopavanje slivnika. Jedna se temelje na živoj (kaustičnoj) sodi, tj. natrijevom hidroksidu ili natrijevoj lužini. Izuzetno opasna tvar: ne dao Bog da ti padne na kožu ili, još gore, u oko. Druga se temelje na kromsumpornoj kiselini. Što je to? To je koncentrirana sumporna kiselina koja kao da sama po sebi nije dovoljno jaka, korozivna, pa je u njoj sve do zasićenja otopljeno jako oksidacijsko sredstvo – kromov trioksid. Ona služi kemičarima za pranje staklenog pribora jer nema toga što se u njoj ne otapa. Da je jako, jako opasna ne treba ni govoriti. U dodiru s organskom tvari (recimo iz slivnika) može eksplodirati, nakon čega onome tko s njome radi ne ginu teške opekline po licu i cijelome tijelu. Pa zašto se onda to prodaje i to baš za čišćenje slivnika? Pa nečime se slivnik mora očistiti, nečime odštopati – reći će čitatelj.

Umjesto ovih grozota iz kemijskog laboratorija postoji jedno jeftino, svakome dostupno, nekorozivno sredstvo, bezopasno i za čovjeka i za okoliš. Njegovo ime je svakome poznato: kuhinjska sol. Dakle, uzmite oko sto grama krupne soli i njome napunite začepljeni odvod. Nakon toga dodajte malo po malo, pola po pola decilitra vode, a potom pustite da neko vrijeme stoji (što dulje to bolje). I što će se dogoditi?

Jednostavna kemija u primjeni

Ono što začepljuje odvode je netopljivi kalcijev sapun (kalcijeve soli masnih kiselina) koji nastaje reakcijom natrijeva sapuna kojim se peremo s kalcijevim solima u vodi kojom se peremo. Dodatkom kuhinjske soli, dakle natrijeva klorida, dolazi do obratne reakcije i sada od kalcijeva sapuna nastaje onaj natrijev. Drugim riječima, kalcijev sapun se otapa i pri tome nastaje natrijev sapun koji ujedno služi kao emulgator, tj. sredstvo za pranje. Dodatno djelovanje ima i neotopljena sol koja, kada na kraju pustimo jak mlaz vode da pročisti slivnik, služi kao abraziv. Još bi se moglo pretpostaviti djelovanje visoke koncentracije soli na organski otpad kojeg razara osmotskim tlakom. No kako bilo da bilo sol, obična sol – kako sam se mnogo puta uvjerio u svojoj kuhinji i kupaonici – izvrsno čisti odvode.

Sad će se čitalj zapitati: „Zar je Nenad Raos jedini kreativni kemičar, jedini čovjek na kugli zemaljskoj koji se tome mogao dosjetiti?“ Svaki čovjek voli da ga se hvali, no ja glede izloženog postupka mogu reći da iza njega leži vrlo jednostavna kemija, kemija taložnih reakcija s kojima se svaki kemičar upoznaje već na prvoj godini studija, u praktikumu kvalitativne kemijske analize. Pa zašto se onda tako ne čiste kanalizacijski odvodi? Odgovor je jednostavan: zato što nitko na takvom čišćenju ne bi mogao zaraditi.

Razgovor kemičara i alkemičara

No tu nije kraj priče. Kad sam ovaj jednostavan način otčepljivanja slivnika preporučio nekoj gospođi ona me zapitala: „Treba li u slivnik sipati morsku ili kamenu sol?“ Ja se snebih. Ta sol je sol, natrijev klorid, i posve je svejedno odakle je došla. (I kamena je sol zapravo morska, jer je nastala sušenjem Panonskoga mora.) Razlika može biti samo u primjesama kalcijevih, magnezijevih i kalijevih soli te dodanog kalijeva jodata, no to je sve tako malo da bi moglo smetati jedino kemičaru kada bi takvu sol htio upotrijebiti za svoje analize, kao analitičku kemikaliju. „Svakako morsku“, odgovorio sam gospođi, „jer se samo ta sol prodaje u krupnozrnatom obliku, u obliku velikih kristala.“

U ovom kratkom razgovoru vidi se razgovor kemičara s alkemičarem. Za gospođu koja mi je uputila to prostodušno pitanje očito se morska sol razlikuje od one kamene kao što se vrtna jagoda razlikuje od one šumske. Tvar nije kemijski element definiran protonskim brojem ili kemijski spoj definiran kemijskom formulom, nego je određena postupkom dobivanja ili nalaženja. Rimljani su živi nadjenuli dva imena, ovisno o tome jesu li je našli samorodnu, u elementrnom stanju (argentum vivum) ili je pak dobivena „umjetnim putem“, iz rude (hydrargyrum). Olovo i kositar smatrali su pak jednom kovinom: olovo je bilo crno (plumbum nigrum), a kositar bijelo olovo (plumbum album). Takvu neznanstvenu, nekemijsku prvo rečeno alkemijsku predodžbu o tvarima imaju naši sugrađani iako su, po svemu sudeći, šest godina učili kemiju. Pa što su onda učili i naučili? Iz škole su izišli kao neznalice. A takvi ljudi, neznalice, najbolji su kupci.

U školi ne učimo za školu nego za život

Na spreju za nos marke “Quixx” njemačkog proizvođača Berlin-Chemie ističe se kako sadrži vodu iz Atlantskog oceana

Za perilice se kupuje „specijalna“ sol, koja opet nije ništa drugo nego specijalno zapakiran natrijev klorid koji se prodaje po specijalnoj cijeni. Prodaju nam uređaje za uklanjanje kamenca iz vode da bi nam zatim taj isti vapnenac, kalcijev karbonat, prodavali u obliku tableta. No nije to bilo kakav kalcijev karbonat. On je dobiven mrvljenjem ljuštura školjaka – dobro da nije i mrvljenjem bisera.

Na kraju nam prodaju fiziološku otopinu (0,9 % NaCl) za ispiranje nosa dobivenu „izotoniziranjem“ morske vode, tj. njezinim razrjeđivanjem s destiliranom vodom, lijepo upakiranu, po paprenoj cijeni, razumije se. (Fiziološka se otopina može kupiti u ljekarni, a možemo je i sami prirediti otapanjem 9 grama soli u litri prokuhane destilirane vode.) Ili što reći za magnezij? Umjesto da plaćam gram magnezija deset kuna pijući preparate iz ljekarne, kupio sam pola kilograma magnezijeva klorida za trideset kuna te sad mogu piti magnezij barem godinu dana (MgCl2·6H2O sadržava 12 % magnezija, gram magnezija stoji dakle pola kune.)

Je li to teška kemija? Nije. Sve bi to čovjek mogao znati ako je završio srednju, pa i samo osnovnu školu. Pa ipak ne zna. Sjećam se mog profesora latinskog jezika koji, čim bi ušao u razred, uskliknuo: „Non scholae…“, na što bi za to zadužena učenica odgovorila:“ … sed vitae discimus“. Ne učimo za školu nego za život. Ta se rečenica negdje izgubila u našim nastavnim programima, oprostite, kurikulima.

Komentari su zatvoreni