Kome treba plutajući LNG terminal?

Kome treba plutajući LNG terminal?

(Foto: www.hellenicshippingnews.com)

Ako nacija na tren uspije progledati, ako stvarno postoji neki nacionalni interes, onda se plutajući LNG ne bi smjelo graditi ni pod razno. Naravno, radi se o velikom AKO i potrebi da se probudimo iz letargije, što baš nije jednostavno! Pa ako se plutajući LNG ipak neće graditi, hoće li će tada Forbes maknuti Predsjednicu s liste najutjecajnijih?

dr. sc. Viktor Simončič

Ja sam mali čovjek koji je zaboravio da je mali. Uvrijedio sam ih što se usuđujem da mislim. (Meša Selimović)

Viktor Simončič

Premijer ima pravo. Društvo pati od kolektivne amnezije. Gospodin Alzheimer kao duh hoda Hrvatskom. Ne spadam u one koji pate od kolektivne amnezije. Istina, posjeti me poneki puta njemački gospodin, ali onda se trudim i sjetim se još uvijek imena neke osobe ili grada. Ne spadam niti u politički establišment, koji igra na kartu da društvo pati od kolektivne amnezije pa daju uvijek ista neprovediva obećanja. A da i oni nisu amnezirani, pa ustvari dajući obećanja misle ozbiljno, samo što kao i narod zaborave što su obećali?

Kako ne bi bio dio mase amnezičara držim se one od Meše Selimovića: Ono što nije zapisano, i ne postoji; bilo pa umrlo. Mogao bi upotrijebiti i onu narodnu kako pametan zapisuje, a budala pamti. No to ne bi odgovaralo onom što želim reći. Nisu drugi budale samo ne znaju da su amnezirani.

Zapisujem i objavim. Neke ostane da ne zaboravim(o) – 2013. godine u knjizi Društvo umanjene vrijednosti vezano o izgradnji terminala tekućeg zemnog plina (LNG) na Krku u prologu sam napisao:

 »Uz rizik da nisam bio u pravu, ne mogu čekati da se potvrdi još jedan lažnjak, onaj oko plina iz Katara i terminala u Omišlju. To je treći lažnjak za kojeg znam, a da je na istu temu. Prvi, koji čak možda i nije bio lažnjak, bio je negdje početkom devedesetih. Projekt je bio zacrtan u »onoj« Jugoslaviji. Na put po svijetu, kako bi se odredila konačna lokacija, Kopar ili Krk, krenula je brojna delegacija iz Slovenije i Hrvatske. Odluka je prevagnula za Krk. Osnovan je konzorcij tvrtki zainteresiranih država iz okruženja, radilo se već na osiguranju novca, prve dozvole bile su napisane u radnoj verziji. Čak su se i stanovnici Omišlja zbližili s idejom, pod uvjetom da ih tadašnji premijer primi. Nije ih primio. No ne zbog toga već zbog nečeg drugog, meni nepoznatog, sve je propalo. Da samo znate koliko mi je žao da sam tada, kao član one delegacije koje je putovala svijetom navijao za Krk, a ne za Kopar. Imam osjećaj da bi se u Kopru čak moglo nešto i ostvariti. Drugi lažnjak bila je kombinacija koju je vodila, mislim, INA, a temeljila se na premisi „ mi ćemo to sami“. Sve je bilo lijepo, ali ovaj put bez para, pa se ishod znao – kao na alci – u ništa!«

Plutajući lažnjak

Poslije Katarskoga plina, kao trećeg lažnjaka, javili su se još mnogi. Trenutno je u kombinaciji plutajući lažnjak – plutajući terminal, a kada propluta, graditi ćemo pravi, kopneni. Ma što je nama obećati kada se pati od amnezije. Naravno da sve države Europe podupiru izgradnju LNG. Alternativnih ruta nikada dovoljno. Navodno je osiguran dio sredstava iz EU-a, ali vjerojatno tek ako se projekt potvrdi kao rentabilan. No, jesu li drugi stvarno spremni platiti izgradnju terminala i redovno kupovati od na tržištu EU (20 – 30 %) skuplji plin iz Amerike ili bi oni kupovali plin samo ako navali neke kriza, a mi im ga dovedemo u njihovo dvorište?

Prema svemu sudeći plin s terminala na Krku neće barem deset godina trebati čak niti nama. Naime, Ruski Gazprom i hrvatsko Prvo plinarsko društvo (PPD) potpisali su ugovor o isporuci plina u Hrvatsku do 31. prosinca 2027. godine, kojim se Gazprom obvezuje na isporuku jedne milijarde prostornih metara plina godišnje. Hrvatska troši (do) nekih 4 milijarde metara kubnih plina. Proizvodnja plina na području Hrvatske (2002. do 2007.) zadovoljavala je 73-95 % potrošnje plina u Hrvatskoj. Danas nešto manje, možda tek malo više od 50 %, ali ni za nadomjestak tih količina terminal nije potreban. Kako stoje susjedi? Slovenija je relativno stabilna glede potrebnih količina. Italija i Austrija isto tako. Mađarska je vezana na plin iz Rusije, kao i Srbija. Bosna i Hercegovina dobiva plin isto iz Rusije. Njemačka gradi drugu cijev za dobavu plina iz Rusije preko Baltičkog mora. Bit će ga i za druge. Kome bi mi, kada ne treba nama, mogli prodavati plin? Osim toga, plin je skuplji od drva, pa ga za grijanje koristi sve manje domaćinstava. U mojoj ulici u Sisku, nekada elitna lokacija uz Kupu, proveden je plin prije petnaestak godina. Od nekih 40 domaćinstava za grijanje ga koristi možda samo 5. Ne da ljudi neće. Nema se.

Kada je početkom dvadesetih počela (prva) realizacija terminala plina na kopunu, Vlada RH je imenovala stalnu komisiju za velike termoenergetske objekte za provođenje postupka utjecaja na okoliš. Imao sam privilegiju biti predsjednik te komisije. Kapacitet terminala je bio znatno veći od planiranog, a na realizaciji projekta su radile i države koje su ga željele uvoziti. Po sjećanju uz nas, Slovenija, Austrija, Mađarska, Slovačka,… Sjećam se svih prednosti koje bi imala naša metaloprerađivačka industrija, brodari i montažeri. Imajući samo to u vidu gotovo mi se nerazumnim čini izgradnja plutajućeg terminala koja je usmjerena i protiv domaće strojogradnje, brodogradnje i montažera. Radi se o opremi koju izrađuju samo rijetki i praktički bi u modulima došla proizvedena i montirana odnekuda. Nekako mi liči na Ostapa Bendera: Ideje moje (čitaj: Američke) benzin vaš (čitaj: plaća amnezirani narod).

Rezervoari kao manji neboderi

Kakve li smo bitke vodili da se terminal, koji ima izuzetno velike rezervoare, visine manjih nebodera, ne bi vidio s kopna i kako ne bi dodatno narušio krajobraz u odnosu na postojeće objekte naftnog terminala na Krku. Nije se htjelo ugroziti turizam. Tada sam se prvi puta susreo s video modeliranjem. Rezervoari su trebali biti ukopani.

Čudio sam se, nakon ondašnjih rasprava skoro u duhu »cijepanja dlake na pola«, s kojom lakoćom se prihvatila ideja plutajućeg terminala, koji bi zauzeo »pola« Kvarnerskog zaljeva. Pozdravljam izjavu župana Komadine, kako se Primorsko goranska županija zalaže za LNG terminal onakav o kakvom se pričalo proteklih 20 godina – a to je kopneni i da se protive plutajućem brodu koji služi kao terminal i dugačak je 300, širok 100 metara, a visine čak 17 katova. Uz ekonomske indirektne i direktne negativne troškove za nacionalnu privredu, ne mogu ni zamisliti kako bi turistička privreda i građani usred zaljeva tolerirali plutajući mastodont? Iako bi kod turista prolazio, ali samo noću. Tada bi ugostitelji gostima na opatijskim terasama mogli blješteći osvijetljen terminal prodavati kao kruzer.

Pitam tko uopće dolazi na ideje plutajućeg terminala, unatoč da nema opravdane potrebe za plin na domaćem tržištu, a izgleda niti u okolici, posebno ako se uzme u obzir viša cijena plina? Zar negativna iskustva oko (ne)isplativosti LNG Kaipedi u Litvi nije dovoljno poučna lekcija? U slučaju da Hrvatska i dalje bude insistirala na izgradnji ili unajmljivanju plutajućeg LNG terminala na Krku, bilo bi dobro da javnost zna i da se zapiše koliko će on koštati, koliki će biti troškovi njegovog održavanja na dnevnoj bazi i kako će se sve to odraziti na cijenu plina za potrošače. Trošak rada litvanskog LNG je 150 000 eura dnevno!

Terminal forsira politika. Izgleda da u tome prednjači Predsjednica, ako je vjerovati objašnjenju Forbesa zašto je Predsjednicu Grabar-Kitarović smjestio na 39. mjesto najmoćnijih žena svijeta: »Najmlađa osoba na mjestu predsjednika Hrvatske, ujedno i prva žena na tom položaju, Grabar-Kitarović kontinuirano jača svoju poziciju na međunarodnoj sceni ove godine radeći s predsjednikom Donaldom Trumpom i SAD-om kako bi se izgradilo američko postrojenje za uvoz ukapljenog plina na otoku Krku kojim bi se moglo isporučiti do 2 milijarde kubika godišnje za distribuciju u Zapadnu Europu što bi moglo pomoći energetskoj neovisnosti Europe od Rusije«.

Borbeni zrakoplov F-16 C (Izvor: Wikipedija)

Ako nacija na tren uspije progledati, ako stvarno postoji neki nacionalni interes, onda se plutajući LNG ne bi smjelo graditi ni pod razno. Naravno, radi se o velikom AKO i potrebi da se probudimo iz letargije, što baš nije jednostavno, ako se usput pati od amnezije! Pa ako se plutajući LNG ipak neće graditi, hoće li će tada Forbes maknuti Predsjednicu s liste najutjecajnijih? Ako kupimo američku zrakoplovnu eskadrilu hoće li i tada Predsjednica zauzeti mjesto među prve tri najutjecajnije žene svijeta?

Ostavi komentar

*