Koliko je sati? Pitaj Lebaroviće

Koliko je sati? Pitaj Lebaroviće

Urarski obrt Lebarović danas u cijeloj Hrvatskoj ima 350 javnih satova u gradskim središtima. U Zagrebu postoji stotinu javnih satova. »Zanimljivo je da je sat na Crkvi svetog Marka stari sat iz 1920-ih i jako dobro radi tako da ga zasad nema potrebe mijenjati«, prokomentirao je za ZG-magazin Dalibor Lebarović

Melita Funda

Među najpoznatije simbole grada Zagreba spadaju i gradski satovi Lebarović. Mnogi građani Zagreba još uvijek provjeravaju točno vrijeme prema Lebarovićevim satovima. Muški predstavnici obitelji Lebarović kroz šest generacija održavaju zagrebačke gradske satove ali i ostale gradske satove širom Hrvatske. »Prije deset dana smo proslavili 70. obljetnicu ove naše radionice u Maksimirskoj cesti. Kad je moj djed Simeon 7. siječnja 1947. godine otvorio urarski obrt, moj otac Zlatko imao je deset, jedanaest godina. Otac mi je umirovljen 2002. tako da otad službeno vodim obrt«, rekao nam je Dalibor Lebarović.

Iako urarska radionica Lebarović radi u kontinuitetu od trenutka otvaranja, vođenje obrta u administrativnom smislu nije jednostavan posao u Hrvatskoj. Jedan od najstarijih obrta morao se »papirnato« otvarati i zatvarati jer su takva pravila. Obrt je osnovao Simeon Lebarović 1947. godine. Budući da je utemeljitelj Simeon preminuo 1963., njegova supruga je naslijedila obrt. Nakon njezine smrti, njihov sin Zlatko morao je zatvoriti i ponovo otvoriti obrt. Kad je Zlatko Lebarović otišao u mirovinu 2002., njegov sin Dalibor opet je morao proći cijelu proceduru zatvaranja i nanovo otvaranja obrta. Zvuči prilično suvišno ako znamo da su svi spomenuti članovi obitelji Lebarović cijelo vrijeme radili u obiteljskom obrtu.

»Kad je moj otac otišao u mirovinu 2002. nisam mogao jednostavno nastaviti raditi. Morao sam izgubiti pola godine da se riješi kompletna administracija. Ne bi me čudilo da sam htio promijeniti naziv obrtu ili slično. S obzirom da sam samo htio nastaviti raditi, to je bilo prilično zamorno poglavlje. Takve bi stvari trebale biti daleko jednostavnije. Samo vam oduzimaju dragocjenu energiju koja vam je potrebna za rad«, pojasnio nam je Dalibor.

Gradski sat na Žitnjaku

Priznanje za umijeće izrade satova

Stari zagrebački urarski obrt Lebarović nalazi se na listi tradicijskih obrta te je zaštićen kao kulturno dobro. Prije desetak godina Ministarstvo kulture uprave za zaštitu kulturne baštine i očuvanje kulturnih nematerijalnih dobara dodijelilo im je priznanje za umijeće izrade satova. Obrt Lebarović je nagrađen i medaljom Grada Zagreba koju im je uručio gradonačelnik Milan Bandić.

Dalibor Lebarović zajedno sa zaposlenima u radionici izrađuje i održava javne satove, fasadne satove i toranjske satove. U Zagrebu postoji šest fasadnih satova. Toranjski satovi nalaze se uglavnom na crkvenim tornjevima ali i na tornjevima nekih zgrada. Jedan od takvih primjera je toranjski sat na Trgu maršala Tita na zgradi pod brojem 8. Dakle, obrt Lebarović izrađuje mehanizme za takve satove, postavlja satove te ih održava. Jedan od najvećih toranjskih satova što su ikad napravili je sat na tornju Petrove crkve u Vlaškoj ulici. Naime, na Petrovoj crkvi je sve do 2016. bio jedan stari sat iz 1930-ih, a Lebarovići su prema njemu napravili potpuno novi sat. U srpnju prošle godine imali su zanimljivu narudžbu od jednog hotela u Baškoj Vodi na Makarskoj rivijeri. Za njih su napravili veliki stropni sat (170 cm).

Urarski obrt Lebarović danas u cijeloj Hrvatskoj ima 350 javnih satova u gradskim središtima. U Zagrebu postoji stotinu javnih satova. Zahvaljući obrtu Lebarović točno vrijeme pokazuje sat na Oktogonu, najpoznatijem prolazu u zgradi nekadašnje Prve hrvatske štedionice u Donjem gradu u Zagrebu, zatim sat na zgradi Autobusnog zagrebačkog kolodvora i tako dalje, i tako dalje.

Točne vrijeme u HNB-u

»U zgradi Hrvatske narodne banke imamo 40 satova. To su satovi koje mi također održavamo, a što je možda manje poznato. Vodimo brigu o meteorološkom stupu na Zrinjevcu. Održavamo i gornjogradske satove, na primjer u palači Dverce, zatim u Ćirilometodskoj ulici kao i u Vladi. Tu je i sat na Crkvi svetog Marka, sat na Crkvi svete Marije na Dolcu. Ima ih još, naravno. Zanimljivo je da je sat na Crkvi svetog Marka stari sat iz 1920-ih i jako dobro radi tako da ga zasad nema potrebe mijenjati«, prokomentirao je Dalibor.

Lebarovići uz mehanizam sata crkve sv. Marka

Uz neke uobičajene kvarove, događaju se i nezgode. U gradske satove na otvorenom prostoru ponekad udari grom. Prema onome što smo doznali od Dalibora Lebarovića, svaki sat ima svoj akumulator s određenim vijekom trajanja i ormarić u kojem je smještena elektronika. Gradskim satovima najviše smetaju velike promjene u temperaturi. Elektronika tih satova posebno je osjetljiva na ekstremnu hladnoću i ekstremnu vrućinu. Mehanizam u satovima nije fizički velik, otprilike kao četiri kutije cigareta. Uobičajeno je da se svi satovi obilaze barem jednom tjedno, ali je problem što satovi nekad znaju stati nakon što prođe kontrolni pregled. Ipak, na svaku dojavu građana o satu koji je stao ili kasni, odmah se reagira i u najkraćem mogućem vremenu uklanja kvar.

Svi zagrebački gradski satovi su veličine 110×110 cm, jedino je sat na Trgu bana Jelačića 140×140 cm. Što se visine tiče, gledano od donjeg ruba kućišta sata, satovi su na visini od 4 do 5 metara, rijetko 5 i pol metara, s iznimkom sata na središnjem gradskom trgu čija visina iznosi blizu 7 metara.

»Zagrebački gradski satovi imaju promjer 110 cm, a promjer brojčanika im je 88 cm. Najveći sat je na Trgu bana Jelačića i promjer njegova brojčanika iznosi 110 cm. U Dugom Selu koje nije daleko od Zagreba je nešto drugačiji tip sata. Gradski sat u Ivanić Gradu isto se razlikuje od zagrebačkih satova. Inače, u Zagrebu su neki stari satovi zamijenjeni novima. Primjerice, na okretištu u Dubravi i na Savskom mostu. Sat na Jelačić placu je mijenjan tri puta«, objasnio je Dalibor.

Postavljanje sata na Trgu republike, današnjem Trgu bana Jelačića 1987. godine

Gradski satovi stigli su u Zagreb 1920-ih godina sad već prošlog stoljeća. Dovezao ih je zagrebački urar Mirko Novak. Godine 1953. Simeon Lebarović je počeo održavati sat na Kvaternikovu trgu. Simeon je kao mali dječak zajedno sa svojim ocem obilazio toranjske satove po Slavoniji. Imao je tehničku narav, razumio se u automobile, motore. Volio je mehaniku. Nakon Kvaternikova trga uskoro je počeo održavati i ostale gradske satove.

Stari gradski satovi u to vrijeme nisu imali zaštitno staklo pa bi u zimsko vrijeme znali stati. Kad bi napadao snijeg, kazaljke bi se pod težinom snijega prestale kretati. Tada bi se obilazili satovi i ručno bi se s njih stresao snijeg. Do 1970-ih bilo je pet gradskih satova, a tijekom 70-ih je brojka narasla na deset. Sve su to bili uvozni bečki satovi. U 1980-ima je bilo problema s uvozom pa je Zlatko Lebarović izradio novi sat za Kvaternikov trg, a stari sat je završio na otpadu. Godine 1987. Sat na Trgu bana Jelačića je promijenjen po treći put, neposredno prije Univerzijade. Prvi sat na Trgu je stajao od 1920-ih do 1960-ih, tj. 1970-ih. Drugi je tamo stajao od 1970-ih do 1980-ih, tj. 1987. godine.

»Treći sat postavljen 1987. na Trgu bana Jelačića je sad već star i hrđav i ne bi bilo loše zamijeniti ga novim satom. Ispod tog sata je prostorija 3×3 m. Ustvari, velika je kao i kameni obrub oko sata. Unutra je, nažalost, oko dva metra vode. To je loše i posljedica nekadašnje loše izvedbe. Sve je to Grad napravio ad hoc dva, tri dana prije otvaranja Univerzijade. Prvotno je bilo zamišljeno da bi elektronika bila u toj prostoriji, ali to se nikad nije desilo. Također, loše je što stup od sata nije predviđen za izmjenu nego je zabetoniran. Treba vidjeti što s time«, zabrinuto je kazao Dalibor.

Pomagao tati od 7. osnovne

U živopisnoj urarskoj radionici Lebarović zaposleno je pet ljudi. Manji dio njihova posla vezan je uz popravke malih satova. Popravljaju ručne i zidne satove. Kad se zidnim satovima na kotaču slomi zub i slično, u njihovoj radionici su to u stanju popraviti ili napraviti novi zupčanik. Možda zvuči jednostavno, ali zapravo nije jer nemaju svi u hrvatskoj odgovarajući alat i strojeve za takve popravke. Osim klasičnih i manje klasičnih urarskih radova, obrt Lebarović radi popravke i za industriju. Popravljali su zupčanik za »Zvijezdu« – zagrebačku tvornicu ulja, surađivali su i s Plivom, izrađivali su i dijelove za stara dizala za koja nije moguće nabaviti nove dijelove.

Osim radionice u Maksimirskoj ulici, obrt Lebarović ima i radionicu na Ravnicama u kojoj izrađuju i popravljaju velike satove koji zahtijevaju mnogo prostora. U toj radionici, između ostalog, imaju tokarski stroj težak dvije tone. U trenutku nastajanja ove reportaže, u radionici na Ravnicama su na popravku četiri velika sata zajedno sa stupovima.

Dalibor Lebarović je već na kraju osnovne škole počeo učiti i pomagati svom ocu u radionici. Kao srednjoškolac sa 16, 17 godina bio je u stanju napraviti konkretnije stvari. Prije toga otac bi mu dopuštao da radi manje i sigurne, bezopasne poslove.

»Tati sam pomagao od 7. razreda osnovne škole. Oduvijek mi se sviđalo nešto izrađivati. Kad mi je bilo 15 godina sudjelovao sam u postavljanju sata i spajao žice. Tata bi napravio posao i spojio žice (220 V), osigurao bi ih i zamotao, a meni bi prepustio da spojim do 12 V što nije bilo opasno. Volio sam i strojeve. Njih smo počeli ozbiljnije kupovati od 1985. ili 1986. U to vrijeme smo teško dolazili do alata. Naprosto ga nije bilo za kupiti. Česi bi dolazili na Jakuševac pa smo tata i ja nedjeljom tamo odlazili u nabavku alata. Godine 1987. smo kupili glodalicu, a godinu ranije tokarski stroj. I danas se teško mogu nabaviti strojevi. Sve što sam kupio je iz uvoza. Novo je novo. Na hrvatskom tržištu je slab, gotovo nikakav izbor i sve su to rabljeni strojevi«, rekao je Dalibor.

Još radi prvi sat s Jelačić placa

Sat s Pravnog fakulteta u Zagrebu

Dalibor Lebarović drži da je u poslu presudna iskrena volja za radom. Školska sprema je potrebna, naravno, ali bez prakse i volje za radom ona sama po sebi ne znači previše, smatra ovaj zagrebački urar. Zabrinut je što se obrti gase. Nekad je u Zagrebu bilo 60-70 urara, a danas ih je jedva 12, ako netko u međuvremenu nije zatvorio obrt. Kaže da što je sustav veći to je složenije. Kad mu iz drugih hrvatskih gradova pošalju narudžbu da nešto napravi, to je često jednostavnije nego u gradu Zagrebu.

Šesti vlasnik i voditelj obrta Lebarović rado govori o poslu, o konkretnim stvarima. Rado se prisjeća kako su, primjerice, na Pravom fakultetu u Zagrebu popravili i uredili jedan stojeći sat koji je sad kao nov. Veseli ga i što stari prvi sat s Jelačić placa još uvijek radi i pokazuje točno vrijeme, a nalazi se u Tehničkom muzeju »Nikola Tesla«.

Kava na 5 metara visine

U radnoj povijesti obrta Lebarović bilo raznih situacija pa tako i oni smiješnih. Jednom prilikom dok je Hrvatska još bila dio Jugoslavije, stric od Dalibora Lebarovića je radio na popravku gradskog satu na Trgu maršala Tita. Nekoliko metara ispod sata, na trgu se nalazio kafić s vanjskim stolovima. Netko od prisutnih se odlučio našaliti s konobarom pa je naručio da odnese majstoru kavu »pod oblake«. Konobar je to i učinio pa je Daliborov stric dobio kavu serviranu na poslužavniku i uživao u ispijanju kave na visini od skoro 5 metara.