Kola bez budućnosti

Kola bez budućnosti

Posljednji put sam, nosača prtljage, vidio na kolodvoru krajem 90-ih godina prošlog stoljeća. Izgledao mi je jako iscrpljen. Kako i ne bi izgledao tako nakon godina i godina provedenih u mukotrpnom poslu. Novo doba koje je pristizalo zasigurno ga je još više poražavalo

Tekst i foto: Marko Sladić

Ne znam kako li je u drugim našim gradovima, ali ono što je postalo povijest, barem u gradu Rijeci, jesu nosači prtljage i njihova drvena teretna kola s kojima su, od jutra pa do kasnih noćnih sati, optimistično dežurali u luci, na željezničkom kolodvoru i Žabici, poznatom riječkom autobusnom kolodvoru. Ideja za pisanjem o ovom zaboravljenom poslu, pala mi je sasvim slučajno dok sam šetao Pećinama (dio grada Rijeke poznat po tajnim podzemnim hodnicima). Ispod neuglednih stepenica, ugledao sam stara zapuštena drvena kola koja, očito, više nikoga ne čekaju. U istom trenutku prisjetio sam se pročitanih knjiga o tome kako je ovaj lučki grad nekada izgledao. Bio je poznat po najboljim bordelima, lijepim ženama, krčmama i multikulturalnosti. U ono crno-bijelo doba prtljaga se teglila 24 sata na dan. Brodovi su pristajali iz daleke Amerike, Afrike… ma  odasvud! Poslovi su cvjetali svima čemu svjedoče razglednice i fotografije u prašnjavim albumima.

crckarije_kola2Čuo sam kako su, navodno, jedna prtljažna kola još uvijek aktivna, no u to se nisam osobno uvjerio. Posljednji put sam, nosača prtljage, vidio na kolodvoru krajem 90-ih godina prošlog stoljeća. Izgledao mi je jako iscrpljen. Kako i ne bi izgledao tako nakon godina i godina provedenih u mukotrpnom poslu. Novo doba koje je pristizalo zasigurno ga je još više poražavalo. S cigarom u ustima i zglobovima zamotanim u nekakav smeđi zavoj, kojim je pokušavao prikriti profesionalnu bolest, tužno je gledao kako mu, moderne taxi službe i brze gradske autobusne linije, nemilosrdno otimaju mušterije. Nedugo nakon toga, jednostavno je nekud iščeznuo i nitko za njega više nije pitao. Nisam ga se ni ja nikad sjetio sve do trenutka kada sam, ispod onih stepenica, ugledao kola koja još i danas mirišu na drvo i vlagu koja ga sve više izjeda.

Popeo sam se i malo poskakivao na njima. Mogu reći kako su još uvijek čvrsta i čitava, a žućkasta boja kojom su obojana još je uvijek prilično očuvana. Kotači su na mjestu čvrsto zategnuti zahrđalim vijcima. Jako zanimljivo otkriće, promrmljao sam si u bradu, a osim ideje za članak, ponukalo me na to kako bih mogao kontaktirati gradske vlasti s prijedlogom neka, ovim kolima, daju neko važnije mjesto u gradu kako bi nas spominjala na Rijeku nekada. Kada je vrijeme teklo mnogo sporije. (crckarije.com)