Koje sakrivene tajne sadrži kupljena tehnologija?

Koje sakrivene tajne sadrži kupljena tehnologija?

Ove misli, 35 godina kasnije, otvaraju mnoga pitanja o suradnji gospodarstva i znanstvenih organizacija. A ključno je pitanje, što znači kupiti stranu tehnologiju. Koliko je toga ostalo sakriveno kao poslovna tajna? Gdje su nam stručnjaci koji će uz pomoć knjiga, časopisa i suradnjom sa stručnjacima iz znanosti optimalno koristiti opremu?

prof. emer. Igor Čatić

Ovo je na prvi pogled tekst star 35 godina. Ali sadrži mnoge pouke koje su i danas aktualne jer sve više kupujemo stranu tehnologiju. A njezini predstavnici nam objasne samo najnužnije. Ostalo trebamo tek saznati.

Osamdesetih godina, Studentski list bio je zanimljivo glasilo. Uređivali su ga mladi ljudi, u opisanom trenutku Stipe Orešković kao glavni urednik. Mnogi od njih postali su kasnije ugledne osobnosti na ovim prostorima.

Čitao sam Studentski list redovito i u jednom sam trenutku reagirao: »List donosi niz zanimljivih napisa koji pokazuju da mladi suradnici još nisu izgubili zube. Međutim, osvrnuo bih se na jedan napis gdje je utvrđeno da na sveučilištu nema znanstvenog rada studenta. Ne bih se složio s tim mišljenjem, vjerojatno je ispravnija tvrdnja da ga nema dovoljno. Predlažem vam da se dogovori razgovor sa diplomiranim studentima usmjerenja Prerada polimera na Fakultetu strojarstva i brodogradnje, čiji su radovi bili predočeni ne samo stručnoj javnosti u zemlji već i u svijetu«.

Prijedlog je prihvaćen i objavljen je razgovor s tadašnjim asistentom, a sada prof. u trajnom zvanju, Mladenom Šercerom te diplomiranim inženjerima Borisom Maravićem, Juricom Zorićem, Rudolfom Kokolekom i Nenadom Mlinarićem. Navode se neke karakteristične misli iz tog razgovora kojeg je u ime SL-a vodio Dubravko Sorić.

Usmjerenje Prerada polimera utemeljeno je nastavnim programom 1971., kao treće u Europi i jedno u to vrijeme od rijetkih u svijetu.

M. Šercer ukratko je opisao dostignuća usmjerenja: »Prva generacija, njih 10 studenata upisala je 1974. Danas je u toku obrazovanje osme generacije. Oko 80 studenata do danas je diplomiralo, a ukupno je bilo upisano 130 studenata. Cilj uključivanja studenata u znanstveno-istraživački rad je njihovo upoznavanje s mogućnostima primjene znanstvene metodologije u rješavanju zadataka iz svakodnevne prakse. Najveći dio tema za radove naših studenata potječe upravo iz udruženog rada. Više od 60 posto radova napravljeno je na konkretnim zadacima. TOZ, INA-OKI, ELKA i drugi pružili su nam uvjete da se i radovi, odnosno ispitivanja i mjerenja izvrše, budući da u našem laboratoriju praktički i nema opreme. Ono što imamo, ili su pokloni ili samogradnja.

O kvaliteti radova naših studenata svjedoče i brojne nagrade: 1977. godine, na savjetovanju Plastex, nagrada a najbolji rad dodijeljena je našem studentu. Prvomajske nagrade za svoje radove dobili su Antun Štimac, Jurica Zorić, Dražen Matiegka i Jurica Marinković«. Dodajmo, do 2006. 23 studenta dobila sadašnje Rektorske nagrade.

SL: Radovi Usmjerenja zapaženi su i u inozemstvu?

Šercer: »Svake godine na konferenciju Society of Plastics Engineers (Američko društva plastičara), pod nazivom ANTEC, slali smo po dva rada. a naši radovi bili su zastupljeni i na savjetovanju Simplast u Varšavi«. Treba dodati da je 1983., tada već doc. M. Šercer na tom najvećem svjetskom savjetovanju plastičara u Chicagu dobio nagradu za najbolji rad u sekciji Injekcijsko prešanje. Katedra je ukupno objavila gotovo 50 radova i dugo je bila na drugom mjestu u svijetu po broju radova na tim skupovima. A na dodjelu nagrade International Education Award, prof. emer. Igoru Čatiću 1998, do danas jedinom nastavniku izvan Sjeverne Amerike, u velikom mjeri utjecao je doprinos Katedre konferencijama ANTEC. Pritom su navedeni radovi su nastali u velikoj mjeri zahvaljujući suradnji s, tada udruženim radom, a danas gospodarstvom.

SL :Bilo bi zanimljivo da o svojim radovima nešto kažu i bivši studenti tog usmjerenja.

Boris Maravić: »Radio sam na zavarivanju polietilenskog filma, zapravo na proizvodnji polietilenskih vrećica«.

SL: Je li to bilo na zahtjev udruženog rada?

Maravić: »Da, to smo radili za INA-OKI, u OOUR-u Zagrebplast. Možda izgleda čudno da se o takvom banalnom proizvodu može raditi naučni rad. U Zagrebplastu su željeli znati što se točno događa u momentu zavarivanja vrećice. Osim što će omogućiti bolju kvalitetu proizvoda i smanjenje zastoja u proizvodnji, to je istraživanje korisno i zato jer smo preveli i brdo literature«.

SL: Ima li neposredna proizvodnja kakve koristi od tvog rada?

Maravić: »OKI od tog rada ima najkonkretnije koristi jer su upoznali tehnologiju s kojom raspolažu. Sad znaju mogućnosti stroja i mogu raditi optimalno. Dakle, i brže i kvalitetnije. Produktivnost je povećana i sva sredstva koja su uložili u to istraživanje vrlo će im se brzo isplatiti«.

SL: Tu se vjerojatno radi o stranoj tehnologiji?

Maravić: »To je kupljena tehnologija. Ne radi se o tome da stručnjaci nisu znali podesiti taj stroj, već se jednostavno nisu znale sve njegove mogućnosti. Na neki smo način otkrili što nam je to prodano, jer se što više podataka o tehnologiji nastoji zadržati kao poslovna tajna«.

Pridodaje se, tko će sada raditi takve radove, kada gospodarstvo nije pretjerano zainteresirano za takvu suradnju, zaustavljeno je objavljivanje časopisa Polimeri i portala Plastično je fantastično. Koliko tajni još kriju kupljene tehnologije?

SL: U kolikoj je mjeri točna tvrdnja da na Sveučilištu nema znanstveno-istraživačkog rada?

Maravić: !Razlog za tu tvrdnju jest neupućenost u to što je zapravo znanstveni rad. On se smatra baukom. Profesori su inertni i jednostavno ne mogu studentima približiti pojam naučnog rada. Studenti su zainteresirani, ali ih treba pokrenuti. Radovi koje su napravili studenti ovog usmjerenja dokaz su da se studenti mogu baviti istraživanjima koja će biti priznata i u svijetu. Stranci nam nisu vjerovali da su to radili studenti u toku izrade diplomskog rada. Bili su uvjereni da su to radile stručne ekipe!«

Zanimljivo bi bilo načiniti istraživanje kakvo je stanje danas. Na primjer koliko se poznaje planiranje pokusa i odgovarajuće statističke analize?

SL: Koja je bila tema tvog diplomskog rada?

Rudi Kokolek: »Pokušali smo ispitati primjenu opće teorije sklapanja na kalupe za preradu polimera. Dobili smo preko osam puta povoljnije rezultate koji se sada dobivaju tzv. slučajnim sklapanjem nekog sklopa«.

SL: Što to znači u praksi?

Kokolek: »Što se tiče praktične upotrebe, to je vrlo jednostavna metoda, dok je sama teorijska podloga relativno komplicirana. Metoda omogućava da se ni kod malih serija dijelovi ne moraju izrađivati pretjerano precizno, a da sklopovi tih dijelova budu funkcionalni i kvalitetni. Metoda se može naučiti za nekoliko sati, a znatno bi pojeftinila i ubrzala proizvodnju u strojogradnji ili izradi kalupa. No, veći je problem kako privreda prihvaća takva rješenja, na ˈtacniˈ. Zbog inertnosti ljudi, mi im ne možemo niti objasniti koliko bi bilo korisno prihvaćati takva rješenja. Ta je teorija već dokazana u praksi, rad je prezentiran na različite načine, pa i u stranim časopisima, ali se gotovo nitko iz udruženog rada nije za njega zainteresirao«.

Zorić: »Bilo bi dobro nešto reći o vezi znanstvenog rada i uštedi energije. U Americi je sproveden test kojim je utvrđeno da na primjer s 3 milijuna tona nafte možemo postići uštedu od 13 milijuna tona nafte. Zvuči paradoksalno, ali radi se o slijedećem. I plastika se dobiva od nafte. Od ta 3 milijuna tona nafte naprave se proizvodi kao što su razne izolacije i spojleri za kamione, koji zapravo štede energiju, onih 13 milijuna tona nafte koji bi bili utrošeni na toplinske i druge gubitke. U svom diplomskom radu napravio sam jedan algoritam koje se odnosi na izmjenu topline u kalupima za prešanje. Upotreba tih proračuna pridonosi kvaliteti proizvoda, a pomoću njih je moguće postići i značajnije uštede energije«.

Mlinarić: »Ja sam radio na ispitivanju filma za pakiranje. O tom toplinski stezljivom filmu do sada u Jugoslaviji nije postojao ni jedan rad. Proizvodnja je bila vođena iskustvom: proba se ovako ili onako, pa što ispadne, ispadne. U nekim slučajevima takva ambalaža nije izdržala ni transport, pa je odmah pucala. Metoda pomoću koje se mogu postići optimalni rezultati vrlo je jeftina, a lagano se primjenjuje u proizvodnji. Međutim, mogli bismo na prste nabrojiti ljude koji su uopće čuli za takvu metodu«.

SL: Što je zapravo uzrok nezainteresiranosti naših radnih organizacija za inovacije u proizvodnji?

Kokolek: »Svi teže za nekim kratkoročnim rješenjima u privredi. Postoji fama – uhvatiti na brzinu što se može, i održati se. Ima dosta starih ljudi koji teško prihvaćaju industrijske norme proizvodnje, dakle ono što je već klasika u industriji. Izgleda da žele zadržati majstorski način proizvodnje u sadašnjim uvjetima, a zapravo su pobrali najgore i od majstorskog i od industrijskog načina proizvodnje«.

Maravić: »Problem je i u nepovjerenju prema mladom čovjeku, čak i u organizacijama koje financiraju takva istraživanja. Ljudi se pitaju kako student, koji još nije ni diplomirao, može njima, iskusnima, soliti pamet«.

SL: Što se poduzima za populariziranje radova studenata ovog usmjerenja?

Šercer: »Naše usmjerenje organizira javne kolokvije na ovom fakultetu. Šaljemo pozive organizacijama za koje smatramo da bi mogle biti zainteresirane. Na tim kolokvijima studenti pričaju što su radili i kakve su mogućnosti za primjenu njihovih radova«.

Maravić: »One organizacije koje se odazivaju na naše kolokvije, nekako najbolje i stoje u svojoj branši. Ne samo zato što surađuju s nama, već zato što imaju kadrove koji su sposobni brzo reagirati«.

Kokolek: »Na jednom skupu u Opatiji na najneposredniji smo način pokušali izazvati zanimanje za naše radove: izradili smo panoe (danas posteri), i kraj svakog je panoa bio autor spreman da svakom objasni rezultate svog rada«. Treba pridodati na 5. simpoziju o makromolekulama 1979. u Novom Sadu predstavljeno je 15 radova u čijoj su izradi sudjelovali studenti, gotovo svi nazočni uz svoje radove. Pa čak i dvojica su došla sa služenja vojnog roka«.

Ove misli, 35 godina kasnije, otvaraju mnoga pitanja o suradnji gospodarstva i znanstvenih organizacija. A ključno je pitanje, što znači kupiti stranu tehnologiju. Koliko je toga ostalo sakriveno kao poslovna tajna? Gdje su nam stručnjaci koji će uz pomoć knjiga, časopisa i suradnjom sa stručnjacima iz znanosti optimalno koristiti opremu? Ne piše sve na mrežama. To je osnovna poruka ovog teksta.