Knjiga i kataklizma

Knjiga i kataklizma

Pišu se i izdaju knjige ne za one koji vole i znaju čitati nego za one koji čitaju malo ili ništa. Povlađuje se publici, pa umjesto da se čitatelji uzdižu, pisci se degradiraju, a s njima standardi kulture i pismenosti. I tako svi malo pomalo padamo sve niže, i niže, i niže…

dr. sc. Nenad Raos

Nenad Raos

Pisati knjige je kao voditi ratove: nitko ne zna kako će završiti. S tom glosom počinjem ovaj članak iz razloga koje ćete uskoro saznati. Hitler je mislio kako će se s Rusijom obračunati kao s Francuskom, i još lakše. A nije. Rusija je na kraju dobila rat. Najveći su vojni stručnjaci davali Hrvatskoj petnaest dana života pred gusjenicama jugovojske. A Hrvatska živi i sada dok onih koji su joj namijenili tužnu sudbinu već odavno nema na političkoj pozornici. Možda bi Hitler dobio rat da je mislio manje o taktici, a više o logistici. Možda bi Srbija dobila rat da je opsadu Vukovara zamijenila Blitzkriegom kod Zagreba. Možda, možda… No bilo je onako kako se zbilo.

Sjedim na kavi s kolegom kojem je upravo izašla knjiga, njegova autobiografija. Bio sam na promociji, knjigu sam kupio, ali je nisam pročitao. Možda će mi trebati kao izvor podataka kad budem nešto pisao. Možda, možda… opet to možda. Knjiga je našu državu stajala, po mojoj slobodnoj procjeni (veliki format, četverobojni tisak, tvrdi uvez, tristo stranica) stotinu tisuća kuna. Kažem da je »državu stajala« jer je izašla u nakladi od samo 300 primjeraka. Da se i sve proda (po cijeni od 100 kn kao na promociji), to je tek 30.000 kuna, dakle ni trećina ukupnih troškova. I tako kolega meni sve natanane, kako je pisao knjigu deset dugih godina, kako nije tražio nikakav honorar (jer mu je bilo ispod časti). Lijepo. No koliki bi honorar mogao tražiti? U normalnom poslovnom svijetu autorski honorar iznosi deset posto od prodaje. Iz toga je lako izračunati kako bi mu honorar trebao iznositi 3000 kuna – ako bi se baš sve knjige prodale (a prodat će ih se najviše stotinu). Ako ne možeš dobiti ono što hoćeš, budi principijelan (još jedna glosa).

No on ostaje živjeti u nekom svom svijetu. Zašto i ja ne napišem svoju biografiju? Nema problema, velim ja njemu, no tko će je izdati? Evo, ponudio sam knjigu eseja o tome kako treba pisati, namijenjenu prije svega onima koji se žele baviti popularizacijom znanosti. Eseji su već objavljeni, ne tražim nikakav honorar, treba platiti samo (meki) uvez, (jednobojni) tisak i prijelom, nekih dvadeset tisuća kuna – pa opet ništa od toga. Moj je izdavač tražio potporu i za knjigu dobio 1500 kuna (slovima: tisuću i pet stotina kuna). No i to je, čini se, previše. Neki mi mladi kolega kaže kako bih mogao i sam knjigu izdati (jer valjda imam tih pišljivih dvadeset tisuća kuna), a onda je prodavati za deset-dvadeset kuna – jer moram imati obzira prema mladim znanstvenicima s malim plaćama.

Autor bi trebao još plaćati drugima da ga čitaju

Na sličnu je zamisao došao i stariji kolega, ovaj kojem je Lijepa Naša izdala autobiografiju. Kaže da bih svakako trebao napisati svoj životopis, njemu za ljubav, jer jako voli čitati moje knjige. Nekoć su autori pisali knjige za kraljeve, pape i druge moćnike. Nešto su, valjda, dobili zauzvrat.

Eto dokle smo došli s našom izdavačkom politikom. Autor ne samo da bi trebao raditi bez honorara, nego bi još trebao plaćati ljudima da ga čitaju. No kad taj apsurdni zahtjev sagledamo s ekonomskog stajališta, on i nije tako apsurdan. Zapravo je posve logičan. Jer ako tebi ne plaćaju, onda si ti onaj koji trebaš plaćati. Knjiga je roba, a svaka roba ima svoga kupca i svog prodavača. Ako se autor ne pojavljuje u liku prodavača, onda se mora pojaviti u liku kupca. Što kupuje? Pažnju čitatelja. Kupuje svoj osjećaj važnosti. Ako ne radi za novac, radi za taštinu.

Kad tako postavimo stvari postaje očito kako u Hrvatskoj ne postoji tržište knjiga. Time ne kažem da se knjige uopće ne prodaju, pa ni to da se na nekim knjigama ne može zaraditi. No na kakvim knjigama? Na knjigama koje, oprostite mi na gruboj riječi, bolji čovjek ne čita. U mojoj su mladosti Gričku vješticu smatrali »knjigom za kravarice«, a danas se tom romanu pripisuju nekakve književne vrijednosti. Veli mi profesorica hrvatskog jezika i književnosti kako ništa od moderne hrvatske književnosti ne čita jer što naši suvremenici pišu ne vrijedi ništa. (Valjda je za njih i Grička vještica nedostižan domet.) U to sam se i sam uvjerio kada me neka književnica zamolila da joj sredim roman. Nađoh se u čudu – što ja, kemičar, imam s književnošću? No čuđenje je kratko trajalo. Naša vajna spisateljica nema pojma o hrvatskom jeziku, ni o gramatici ni o pravopisu, leksik joj se svodi na 500 riječi, kojima uostalom ne razumije značenje. Likovi su joj beživotni i stereotipni. U dramsku se situaciju ne zna uživjeti. No dotična dosta visoko kotira u našoj književnosti.

I tako se vrtimo u krugu. Pišu se i izdaju knjige ne za one koji vole i znaju čitati nego za one koji čitaju malo ili ništa. Povlađuje se publici, pa umjesto da se čitatelji uzdižu, pisci se degradiraju, a s njima standardi kulture i pismenosti. I tako svi malo pomalo padamo sve niže, i niže, i niže…