Kmetstvo u Hrvata

Kmetstvo u Hrvata

(Darko Kovačević “Daruvarac” / Foto : Facebook)

Taj kmetski mentalitet se u najčišćem svojem vidu vidio nedavno u Zadru, u svima nam poznatom slučaju puštanja nasilnika na slobodu prije izricanja presude

dr. sc. Nenad Raos

Nenad Raos

Upravo čitam jednu knjigu o Japanu i Japancima što ju je napisao, još davne 1936. godine, japanski autor za njemačke čitatelje. I što kaže? Japanci su vrlo profinjen, upravo estetiziran narod, no kada se ukloni pjesništvo (haiku i tanka), zaboravi trešnja (sakura) i njezin cvijet (ohka), lakirane kutije sa četrdeset premaza (koji se suše dvadeset godina), ikebana (cvijet otac, cvijet majka i cvijet sin), kaligrafija na svili i papiru od rižine slame, čajna ceremonija i vrtna arhitektura, od Japanca ostaje, što ostaje? Ostaje, kaže Komakichi Nohara, autor rečene knjige – morski razbojnik, pirat. A što ostaje od Hrvata?

Od Hrvata ostaje kmet. Najte kaj zameriti, ja se ne bi štel mešati, to se mene niš ne dotikavle… Ja bih vam to rekao, ali nemojte nikome reći da ste od mene čuli. To svi znaju, ali ne bi bilo primjereno da baš ja to javno kažem. Jednom rječju: šuti i trpi. Čkomi da na dobiješ po zubima – ili samo zato… Tko zna zašto? Kad svi šute, šuti i ti.

Taj kmetski mentalitet se u najčišćem svojem vidu vidio nedavno u Zadru, u svima nam poznatom slučaju puštanja nasilnika na slobodu prije izricanja presude. Čitam u Jutarnjem listu od 18. prosinca 2018. što kaže žrtvina prijateljica, neposredni svjedok događaja: „U jednom trenutku su se čula tri glasna udarca, kao da joj je uzeo glavu i tri puta udario svom snagom o vrata ili zid. Vlasnica kafića mi je rekla da ništa ne brinem, da joj neće ništa napraviti, a njezin suprug je pojačao muziku.“ Reakcija vlasnice kafića možda se i može razumjeti jer se u bračnu svađu ne valja miješati (a ona ih u svom lokalu viđa svaki dan), no teško je razumjeti reakciju svjedokinje. „Tukao ju je, čupao, povlačio, udarao po cijelom tijelu… Ležala je na podu pokrivena krvlju, napola u nesvijesti. Kroz glavu mi je prošlo da je mrtva. Vrištala sam“, kaže dalje. I što dalje?

“A zašto da baš ja zovem policiju?”

Ni ona, ni vlasnica lokala, ni itko u tom lokalu nije napravio ono je trebalo napraviti, a to je uzeti mobitel i pozvati policiju. Možda je djevojka koja ovo kaže bila u šoku, ali ne vjerujem da su u šoku bili baš svi koji su sjedili u kafiću. Jer svatko je mislio: „A zašto da baš ja zovem?“ Pa onda da dođe policija. Tko je zvao, zašto je zvao, što ste vidjeli, što niste vidjeli? A moglo bi se dogoditi da nasilnik i tebe isprebija jer si pozvao policiju.

Sada pak svi liju krokodilske suze što su optuženoga pustili iz pritvora prije izricanja presude. „Kako je moguće da sudski proces traje pola godine, a da se ne okonča?“, pitaju se baš kao da su s Marsa pali. Kao da ne znaju koliko traju sudski procesi u Lijepoj Našoj. U mojoj se obitelji vodi građanska parnica u kojoj je sud nakon 30 godina uspio dokazati samo to da je oporuka pravovaljana, tj. da nije krivotvorena, da ne navodim druge, čitatelju poznate slučajeve osoba iz javnog i političkog života. Zgražaju se nad time što je optuženik pušten na slobodu prije izricanja presude. Pa što onda? To je uobičajena praksa u američkom pravosuđu, a u cijeloj priči nije ni bitna. To što je pušten da se brani sa slobode ne znači da je oslobođen krivnje. Dapače, to je gore za optuženoga, jer se boravak u istražnom zatvoru uračunava u izdržavanje kazne, a boraviti u istražnom zatvoru ipak je bolje nego u onom drugom.

I sada kada je sve gotovo, diže se kuka i motika. Protestira se po ulicama („Samo za nju“, ah…), traži se prekvalifikacija kaznenog djela (u pokušaj ubojstva), pljuje se po sucima i odvjetnicima, traže se izmjene zakona, očitovanja ovoga i onoga, samo što se još ne traži ostavka ministra pravosuđa (a zašto ne i premijera?)… Sve u svemu kmetski, tipično kmetski. Šuti, trpi, uvuci dušu u se – sve dok ne proradi bijes naroda, bijes gomile. Onda ubijaj i pali sve pred sobom. Seljačka buna, a što drugo?

Ostavi komentar

*