Kino “Zvonimir” postaje Filmski centar Zapad

Kino “Zvonimir” postaje Filmski centar Zapad

(Slika 4. Filmski centar Zapad)

(Drugi dio)

Čini se da i stvari i institucije, sve imaju svoj vijek trajanja pa i kinodvorane. U svojim sentimentalnim razmišljanjima pitamo se, pa zar on (ili ono – kino) nije moglo potrajati još malo, još par godina ili generacija??

Želimir Volf

Godine 1949. sklopljen je novi ugovor, odnosno dodatak ugovora o najmu kina iz 1948. godine iz kojeg slijedi nekoliko zaključaka od kojih se najznačajniji odnosi na suglasnost vlasnika na dogradnju/proširenje kina, što je i učinjeno. Tim proširenjem, kino je dobilo svoj konačan izgled, onakav kakav je prikazan na slici 4.

Pročelje je prema istoku izmijenjeno utoliko što su prozori zazidani i otvoreni su otvori za troja vrata za izlaz posjetitelja iz kina nakon završene kino-predstave te jedna vrata na sjeveru za ulaz posjetitelja u kino. Dogradnje su se odnosile i na prostorije na zapadu i sjeveru. Prostorije na zapadu kina su bile u dvije etaže. U prizemnom dijelu bila je čekaonica u kojoj su se skupljali posjetitelji prije njihovog ulaska u samu kino-dvoranu i mali bar za prodaju slatkiša i bezalkoholnih napitaka. Na katu su se nalazile upravne, odnosno administrativne prostorije kina.

Preinake i dogradnje na sjevernom dijelu kina sastojale su se u zatvaranju/integriranju operaternice u kompletnu zgradu. Na taj način, operaternica nije više ličila na ‘sojenicu’ tj. malu sobu koja je s jedne strane bila priljubljena uz sjeverni zid kina i bila poduprta dvjema armiranobetonskim stupovima, kojoj se prilazilo željeznim stepeništem sa vanjske strane. Nakon rekonstrukcije, u prizemnom dijelu dogradnje, ispod operaternice osiguran je pred prostor za posjetitelje i blagajnu kina. Prilaz operaternici je bio izveden zidanim stepeništem sa prilazom iz unutrašnjosti kina, vratima iza blagajne kina.

U samoj dvorani kina, nabavljene su drvene stolice sa sjedalom koje je trebalo otklopiti pije sjedenja, onakve kakvoće i udobnosti kakve je u to doba posjedovala i većina ostalih kino dvorana u Zagrebu. Stolice su bile čvrsto (nerazdvojivo) povezane u redove i obilježene brojevima. U takvom obliku je zgrada kina u Kustošiji je ‘živjela’ od kolovoza 1954. pa do njezinog rušenja, u svibnju 2008. godine, dakle narednih 54 godine. Promjenom tehnike prikazivanja, promijenjeno je samo projekcijsko platno koje se od približno (3 x 4) m povećalo na približno (3 x 7,5) m.

Narodna vlast je nasljednike nastojala privoljeti na prodaju Kina nakon završetka opisanog preuređenja. Tome se opirao Ivan Volf, sin Franje Volfa. Nakon njegove iznenadne smrti (21. 4. 1955.), o sudbini Kina su odlučivale tri žene, koje su se našle u nezavidnom materijalnom položaju i pristale na prodaju Kina. Relevantan ugovor je sklopljen 16. 9. 1955. godine, čime je država postala vlasnikom Kina.

Gotovo svi filmovi iz engleskog govornog područja, a takvih je bila velika većina, završavali su slikovnim prikazom teksta: »The End«, odnosno »Kraj«. Čovjek može biti žalostan kada dođe kraj ‘nečega’, posebno ako je to ‘nešto’ bilo lijepo, dobro i plemenito. Baš kao što se to često dešava na kraju nečijeg života. Čini se da i stvari i institucije, sve imaju svoj vijek trajanja pa i kinodvorane. U svojim sentimentalnim razmišljanjima pitamo se, pa zar on (ili ono – kino) nije moglo potrajati još malo, još par godina ili generacija?? Međutim, razvoj tehnike i tehnologije izmijenio je način distribucije i konzumaciju ‘snova’ (tj. filmskih sadržaja).

Ako se zanemare prvi eksperimenti s prijenosom TV slike prije 2. svjetskog rata u Zagrebu, onda se smije kazati da je 15. svibnja 1956., televizijska slika iz Beča preko Graza i Slovenije stigla u Zagreb! Nakon toga, ništa više nije bilo isto. Malo po malo, televizija je ušla u naše domove i donosila nam, između ostalog i zabavne sadržaje.

Na početku, filmska distribucija je uspješno ‘parirala’ zabavnim sadržajima na televiziji, pa i prikazivanju cijelo-večernjih filmova. Ekran TV prijemnika je bio malen, slika je na početku bila crno-bijela, kakvoća slike je bila oskudna, a izbor filmova je bio ograničen rasporedom TV emitiranja. Ugođaj gledanja filma u kinodvorani, još je uvijek bio mnogo, mnogo dojmljiviji nego na televiziji.

Dalji iskorak prema gledanju video sadržaja prema principu: ‘bilo gdje i bilo kada’, ostvaren je proizvodnjom komercijalnih analognih Video Recorder-a (VCR-a). Isti su koristili video kazete za snimanje (pohranu) video sadržaja. Dominirala su dva konkurentska formata snimanja/reprodukcije videokaseta: VHS i Betamax, oba su ‘rođena’ u Japanu tijekom 1970-tih godina. Po uzoru na biblioteke, koje posuđuju knjige, nikle su i ‘videoteke’, koje su posuđivale video kazete uz određenu naknadu. U takvim okolnostima, dovoljno je kod kuće posjedovati TV prijemnik i reprodukcijski uređaj i dostup do ‘gotovo svega što je komercijalno snimljeno’ postalo je moguće. Cijena posudbe kazete bila je manja od cijene kino ulaznice.

Slika 5. Jedan od ranijih modela VHS VCR uređaja s otvorom za umetanje kaseta na gornjoj strani (Nordmende) i moderni kombinirani uređaj s utorom za VHS kasete i optički DVD medij (Toshiba)

Slika 6. VHS standard je prevladao: Nekad vrlo popularne video kasete

Digitalizacija medijskih sadržaja izbacila je na površinu davni izum – optički disk, pa je tijekom 1990-tih stvoren jedinstveni standard (Sony i Philips) za pohranu i distribuciju digitalnog audio i video sadržaja u CD-u (Compact disk) i DVD-u (Digital Video Disk). Cijena DVD svirača (‘Player-a’) postala je s vremenom smiješno niska i time dostupna najširim ‘gledalačkim masama’. Nastavak rada na istoj tehnologiji iznjedrio je i ‘Blue Ray Disc’, koji je mogao pohraniti HDTV standard (2006).

Prvi počeci izravne distribucije video signala preko Interneta datiraju 2005. godine (YouTube), i zatim slijede Amazon Unbox 2006 (samo za Američko tržište) i 2016. za ostatak svijeta, Netflix (2007.) i tako redom. U to početno doba, filmovi su za gledanje bili dostupni samo vlasnicima osobnih računala.

Paralelno s uvođenjem digitalizacije, mijenjali su se i standardi za TV prijemnike. Sredinom 2000. godine, naznačena je mogućnost uvođenja DVB-T standarda. U Hrvatskoj, analogni TV standard zamijenjen je digitalnim (DVB-T) u listopadu 2010. godine. Značajna poboljšanja u prikazu TV slike ostvarena su tehnološkim unapređenjima – zamjenom CRT ekrana sa LCD i plazma ekranima, čime vlasnici zaista postaju gledateljima kućnog kina velikog ekrana.

Kao rezime svega može se ustvrditi da je napredak tehnike i tehnologije, koji je ostvaren u 40 godina izmijenio mogućnosti gledanja zabavnog sadržaja u toj mjeri, da distribucija ‘snova’ preselila iz kino dvorana u obiteljske domove. Kinodvorane, koje su nekada slovile kao ‘koke koje nose zlatna jaja’ su opustošile i silom ekonomskih zakonitosti zatvorila su svoja vrata ili su prenamijenjena drugim sadržajima. U Zagrebu je bilo 50-tak kinodvorana, koje su bile u funkciji 1965. godine. Od tih kinodvorana, danas samo su njih par u povremenoj funkciji projekcije filmova, kao npr. kino Europa u Varšavskoj ulici.

Način da se zadrži publika u kinodvoranama bio je usmjeren u dva pravca:

a) Projekcije sadržaja koji se na televiziji nisu mogu vidjeti i

b) Izgradnja novih kinodvorana s velikim platnima, dodatnim udobnostima i posljednjim iskorakom tehnike projiciranja (3-dimenzijska projekcija). U ove posljednje u Zagrebu ulaze CinesStar kina (na 4 lokacije) i Cineplexx (na 2 lokacije).

Većina perifernih kinodvorana u Zagrebu, među koje ulazi i kino u Kustošiji krenulo je jeftinijim načinom privlačenja publike – prikazivanjem erotskih filmova. No i taj očajnički pokušaj ‘izvlačenja’ zarade nije bio dugog daha. Taj trend podsjeća na misao: „… kad nemam više što prodati, zadnje što mogu prodati je svoje dostojanstvo i svoju čast!“ Prema članku objavljenom u Jutarnjem listu, kino u Kustošiji je prestalo raditi 1. 11. 2006. godine. Zadnji većinski vlasnik, kako se navodi u, bio je Stjepan Mišura.

Slika 7. Naslov govori sve

Autor ovog napisa, pokušao je u Zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Zagrebu ući u trag vlasnicima kina u Kustošiji, nakon 1956. godine, ali bez uspjeha. Neuspjeh tih nastojanja ne mogu tumačiti drugačije nego da se promjena vlasništva, od državnog u privatno u našim Hrvatskim uvjetima odvija vrlo nejasnim putevima, koji svi upućuju na korupciju, krađu, ili barem na utaju poreza državi.

Mjesec dana nakon što je kino u Kustošiji (ili Filmski centar Zapad) prestao sa radom, vlasnici susjednih građevinskih parcela, građevinskoj parceli na kojoj se nalazi spomenuto kino, dobili su poziv od Gradskog ureda za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, izgradnju Grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet, Odjela za prostorno uređenje (u daljem tekstu ‘Gradski ured’), na očitovanje na izdavanje lokacijske dozvole za izgradnju zamjenskog stambenog objekta u Zagrebu, Vatrogasna 1, na građevinskoj čestici koja pripada kinu. Zahtjev za izdavanje lokacijske dozvole je podnijela tvrtka Plan B d.o.o. iz Zagreba. Vlasnici su se odazvali pozivu i imali mnoge primjedbe na prijedlog tvrtke Plan B d.o.o. Žalbe susjeda na izdavanje lokacijske dozvole su dostavljene Gradskom uredu su za u pisanom obliku. Sve su redom odbačene s obrazloženjem da će se sve primjedbe riješiti u postupku izdavanja građevinske dozvole.

Dokument kojim se pozivaju vlasnici građevinskih parcela, susjednih kinu, da podnesu primjedbe na prijedlog građevinske dozvole je navodno izvješen 10. 12. 2007. na panou kina i na ploči u auli Gradskog ureda na trgu S. Radića. Službenik koji je donio i zalijepio taj dokument na panou kina u Vatrogasnoj 1, načinio je fotografiju istog i otišao. Istog momenta, našao se ‘netko’ kome je bilo u interesu da se primjedbe na Projekt NE dostave pa dokument uklonio.

U konačnici, bez obzira na naknadne prigovore i prosvjede susjeda, građevinska dozvola za gradnju zamjenske zgrade na parceli kina u Kustošiji je izdana. Vlasnik (ili vlasnici) su započeli s ostvarenjem svojih planova, pa je tijekom ljeta 2008. godine srušeno kino u Kustošiji. Kino je srušeno, ostali su samo žalosni ostaci instalacija visjeti na zgradi na koju je kino bilo naslonjeno. U teoriji, prilikom izgradnje zamjenske zgrade, trebali su se svi ti nedostaci rušenja sanirati, a među inima je bila (i još uvijek je) i upitna statika kuće u Ilici 314. Sve to je bilo ukazivano ‘nadležnim vlastima’, koje su tako promptno izdale građevinsku dozvolu, a tako malo imale sluha za udovoljavanje, ako ne primjedbama stanara, a onda barem postojećim zakonskim građevinskim normama.

Slika 8. Kino u Kustošiji odlazi u povijest

 – Kraj – 


* Izvorni tekst je objavljen u zborniku Povijest i filozofija tehnike, Kiklos – Krug knjige d.o.o. (2018.)

Komentari su zatvoreni