Kemija kao predrasuda

Kemija kao predrasuda

I dok puštamo da nam se djeca bave ekstremnim sportovima, voze bicikle i motocikle (koliko ih samo na njima strada!), pale petarde i vatrometne rakete, bojimo se za njihovo zdravlje kada trebaju učiti i naučiti kemiju. A kemija se može naučiti samo kroz pokus, bez toga postaje dosadna zbirka nikomu potrebnih formula

dr. sc. Nenad Raos

Prije dva sam dana bio jedan od (pretpostavljeno) 7000 posjetitelja (uz jedan od 150 sudionika) Festivala znanosti u zagrebačkom Tehničkom muzeju. Ta manifestacija, koja se održava već 13. godinu za redom, ne samo u Zagrebu nego istodobno i u drugim gradovima Lijepe naše (Rijeci, Sisku, Krapini…) pokrenuo je i još uvijek sponzorira British Council. Svaki je festival posvećen jednoj temi (prvi je bio posvećen DNA, molekuli naših gena, čija je struktura riješena 1953. baš u Engleskoj, u Cambridgeu). Ove godine tema je Sunce, što ne znači da se vidi i čuje samo o Suncu. Sunce je samo centralna tema, a moglo se čuti i o siru i sirutki, o općim karakteristikama života (i onog mogućeg u svemiru), vidjeti 3D-printer u radu, pa i slagati modele molekula s kompletom koji je poklonio upravo British Council i od kojeg je složena dvostruka uzvojica DNA, izložak koji eto već trinaestu godinu stoji u predvorju velike izložbene dvorane.

“Jasno je da kemija može biti opasna, jer bojni otrovi i eksplozivi također spadaju u kemiju, no ne slažem se da je svaka kemija opasna i da za svaki pokus treba koristiti zaštitna sredstva”

Svake godine mogu se vidjeti i kemijski pokusi, senzacija za učenike i za one malo starije posjetitelje koji možda nikad nisu, iako su prošli sve školovanje, vidjeli kemijski pokus. U osnovoj školi koju sam ja pohađao (a poslije i u gimnaziji) imali smo lijepo opremljen kemijski kabinet u kojem bi profesor gotovo na svakom satu pokazivao pokuse. Gorilo je, dimilo se, pucale su epruvete, lomilo se staklo, no za to nikog nije boljela glava. Dapače, imao sam i kod kuće svoj mali laboratorij u kojem su se mogle naći i osnovne mineralne kiseline (solna, sumporna, dušična), sumpor, crveni fosfor, tekuća živa, kalijev permanganat, elementarni jod, vodikov peroksid (ali ne onaj 3-postotni kojim se ispiru usta, nego onaj 30-postotni – koji bijeli kožu), željezni i aluminijev prah… Kad bi tako što netko danas držao u kući odmah bi mu na vrata došla policija. Jer kemija je opasna.

Je li kemija opasna? To sam mogao vidjeti i na ovoj manifestaciji, Festivalu znanosti u zagrebačkom Tehničkom muzeju. Dva su kemičara izvodila eksperimente. Kakve eksperimente? Ima jedna lijepa reakcija koju sam kao učenik mnogo puta vidio. Uzmite malo kalijeva permanganata („hipermangana“), dobro ga izmrvite, a potom na njega kapnete nekoliko kapi glicerola (ili, po starom, glicerina). Smjesa se pali sama od sebe i gori lijepim ljubičastim plamenom.

Od svega toga posjetitelji su vidjeli malo pa ništa. Umjesto da reakciju izvedu na keramičkoj pločici, izveli su je u okrugloj keramičkoj posudi za ispravanje (da valjda ne bi frknula koja iskra), a kako je publika, sigurnosti radi, bila udaljena dva metra mogla je vidjeti samo vrhove plamićka, a oni niži ni to. Velika dvorana Tehničkog muzeja, kao sve njegove zgrade, izgrađena je iz drva, pa može lako planuti. Opreza nikad dosta – pa ipak.

Jasno je da kemija može biti opasna, jer bojni otrovi i eksplozivi također spadaju u kemiju. Slažem se da se trebaju koristiti zaštitna sredstva (zaštitne naočale, rukavice), no ne slažem se da je svaka kemija opasna i da za svaki pokus treba koristiti zaštitna sredstva. Za što su trebale rukavice (i to one teške, radničke) i zaštitne naočale kemičaru da iznese lončić nakon što je u njemu izgorio glicerin pomiješan s hipermanganom? Teško da je bio tako vruć da bi se o njega opekao, a još manje da bi nešto iz njega, nakon što je reakcija završila, moglo završiti u oku.

Opasnosti vrebaju i u kuhinji

Pogledajmo malo kuhinju. U njoj ima oštrih noževa kojima se možemo porezati. Ima vruće vode, pače vruće pare i vreloga ulja. Ima i „kemikalija“ poput soli, bibera i crvene paprike koje mogu upasti u oko i valjano ga nadražiti, da ne govorimo o 6-postotnoj octenoj kiselini (poznatoj i kao ocat) koja može nadražiti ne samo oko, nego i nosnu sluznicu, posebice ako se lijeva u toplo. Baciš li jaje u prevruće ulje, ono će prskati i vjerojatno ti opeći ruku. Pečenje pomfrita može biti pogibljeno jer se ulje može zapaliti. Da ne govorimo o paljenju plina šibicom. Ne samo da ti šibica može opeći prst, nego i izazvati požar ako ti (prije ili nakon pečenja prsta) ispadne iz ruke.

Foto: www.mef.unizg.hr

Foto: www.mef.unizg.hr

Ni za stolom mira nema. Vrelom si juhom možeš opeći jezik, a lonac ne smiješ otvoriti jer te može ozlijediti vrela para. Stoga je najbolje, kao što kemičar (u knjigama) čini, miris iz njega tjerati rukom prema licu. Ili – još bolje – jesti u rukavicama i sa zaštitnim naočalama na očima.

Smješno, zar ne? A kad se takva komedija radi uz svaki kemijski pokus, onda to nije smiješno nego smrtno ozbiljno. Ozbiljno zbog toga što smo opterećeni predrasudama glede kemije. I dok puštamo da nam se djeca bave ekstremnim sportovima, voze bicikle i motocikle (koliko ih samo na njima strada!), pale petarde i vatrometne rakete, bojimo se za njihovo zdravlje kada trebaju učiti i naučiti kemiju. A kemija se može naučiti samo kroz pokus, bez toga postaje i ostaje dosadna zbirka nikomu potrebnih formula.

Zašto je to tako? Odgovor je jednostavan: zbog predrasuda. Danas smo zatrovani predrasudama o kemiji, kao što smo nekoć biti zatrovani predrasudama o inferiornosti žena ili ljudi drugih rasa. Kada je 1905. naš književnik, političar i saborski zastupnik Ante Tresić Pavičić posjetio Sjedinjene Države, da vidi što tamo naši iseljenici rade, nije se mogao načuditi ljudima tamne kože. Na kraju je napisao da crnci u Americi nisu kanibali jer imaju dosta svinjskog i goveđeg mesa. Glupo, smiješno, primitivno? A zar nije glupo, smiješno i primitivno bojati se kemijskog pokusa?

Komentari su zatvoreni