Kazivačica zaboravljenih zagrebačkih priča

Kazivačica zaboravljenih zagrebačkih priča

U božićno, predblagdansko i blagdansko vrijeme popularna je tura »Zagrebačka zimska bajka«. Kroz tu turu se prisjećamo starih božićnih zaboravljenih običaja, nekadašnjih zimskih radosti ali i nedaća

Razgovarala: Melita Funda

Zagrepčanka Iva Silla je osmislila i pokrenula zanimljiv turistički projekt pod nazivom »Secret Zagreb Walks«. Naime, Iva vodi dvosatne kostimirane razglede hrvatske metropole na način da oživljava duh starog Zagreba kroz zaboravljene gradske priče podsjećajući na raskošnu i tajnovitu ljepotu grada koja je ostala skrivena u malim uličicama, starim gradskim dvorištima i svim onim zakutcima koji možda na prvi pogled ne plijene pozornost a zapravo su izvorište neobičnih i jedinstvenih povijesnih priča.Početna ideja se rodila još prije 15 godina kada je Iva krenula pisati blog Secret Zagreb na engleskom jeziku.

Premda je studirala jezike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, veliki dio njezinih interesa vezan je uz turizam, uz onaj oblik turističke ponude koja nije uniformirana i svakodnevna. Istraživala je i još uvijek to čini, različite zagrebačke fenomene, ulice, kuće, manje poznate ali zanimljive stvari o glavnom gradu.

To su stvari koje su joj zagolicale maštu, a ako je suditi po dobroj posjećenosti njezinih razgleda, uspješno golicaju i maštu turista koji žele o Zagrebu saznati više od osnovnih i uobičajenih informacija. Interpretativni razgledi Zagreba kontinuirano se održavaju u zadnjih pet godina, dvojezično, na engleskom i hrvatskom jeziku. Za sebe kaže da je kazivačica, a ne turistički vodič u klasičnom smislu te riječi. Jedna od tura koje nudi je i Zagrebačka zimska bajka. U ovo predblagdansko vrijeme bio je to više nego dobar povod za razgovor s Ivom Sillom.

Iva, možete li nam reći koliko je u Zagrebu prepoznato ono što radite?

Strani turisti, ljudi izvana jako pozitivno reagiraju. Evo, samo ove godine na turama sam imala dvije i pol tisuće ljudi što je izvrsno. Međutim, za mnoge kod nas je to još uvijek »Secret Zagreb«. Budući da mi je internetska stanica na engleskom jeziku, javljaju mi se zainteresirani s engleskog govornog područja ili oni koji razumiju engleski. Na interpretativne razglede Zagreba dolaze turisti iz Kanade, Amerike, Australije, Europe, Indije… Dogodi se da odjednom dođu posjetitelji sa tri ili četiri različita kontinenta te se svi oni zajedno nađu na Jurjevskom groblju usred noći. Takva spoznaja zna biti jako simpatična. U svakom slučaju, cilj mi je sačuvati nematerijalnu baštinu od zaborava te na zabavan način ljudima ispričati kvalitetnu priču, bogatu informacijama koje su ukomponirane na pravi način.

Kakve sve ture nudite, koliko ih ima i na koji su način tematski zaokružene?

U ponudi imam desetak tura. Krenula sam s Opsjednutim Zagrebom, to je razgled koji uključuje priče o zmajevima, duhovima i grobljima. Mističan je i pomalo jezovit. Na rasporedu je tri puta na tjedan, na engleskom jeziku. Volim manje grupe od desetak ljudi. Rad s takvim grupama je intimniji i ugodniji. Izdvojila bih i Zagrebarium. Ovaj razgled predstavlja zagrebačke izumitelje i znanstvenike s kraja 19. stoljeća. Postoji i obilazak u kojem se ide pješice sve do Medvednice. Strancima je to više nego fascinantno, ta prekrasna planina na dohvat ruke i tako blizu grada. U božićno, predblagdansko i blagdansko vrijeme popularna je tura Zagrebačka zimska bajka. Kroz tu turu se prisjećamo starih božićnih zaboravljenih običaja, nekadašnjih zimskih radosti ali i nedaća. Primjerice, kako su Zagrepčani rješavali višak ili manjak snijega. Na koji su način proricali budućnost u ovo doba godine, kakva su bila njihova vjerovanja te kako su izgledali svi ti momenti koji su danas izbledjeli pod električnim svjetiljkama…

Dakle, riječ je o živopisnim interpretativnim razgledima koji se prilično razlikuju od standardnih. Kao kazivačica u takvim turama volim govoriti o nekim pamtljivim stvarima koje će se ljudima urezati u sjećanje. U ovom projektu surađujem s različitim umjetnicima, neki od njih rade vizuale, neki pomažu s kostimima i slično. Veoma mi je bitno da razgledi koje radim promoviraju naše obrtnike i/ili proizvođače koji su dio gradskog duha. Važna je kreativnost i orginalnost.

Otkud kreće tura Zagrebačka zimska bajka i koja sve mjesta uključuje?

Zagrebačka zimska bajka kreće ispred katedrale pokraj fontane. S kaptolskog trga idemo na glavni trg, a od tamo na Gornji grad, Kamenita vrata, Jezuitski trg, Gradec… Uspinjačom se spuštamo u Donji grad i Ilicu, do Oktogona i Cvjetnog trga. Takav razgled obuhvaća obilaženje Kaptola i Gornjeg grada što je slično standardnim turama.

Ako govorimo o starim vremenima, nemamo neko veliko područje. Znamo da se Zagreb počeo širiti tek u 19. stoljeću. U spomenutu turu je uključen i manji dio Donjeg grada. Važne su priče i anegdote koje se vežu za sva ta mjesta. Kad stranci u ovo doba godine dođu u naš grad sve je u adventskom raspoloženju i naprosto od toga ne možete pobjeći. Ovakav tip razgleda je alternativa, prilika da turistima pokažemo našu tradiciju, da ih potaknemo da nauče nešto o našoj kulturi kako bi je doista cijenili. To je pogled iza svih tih božićnih kulisa. Ljudima treba pokazati da nije tu samo neki božićni sajam nego da postoje i dublje ukorijenjene priče koje nikako ne smijemo propustiti i prepustiti zaboravu.

U kontekstu Zagrebačke zimske bajke i govoreći o starim božićnim običajima, koliko se zapravo vraćamo u prošlost?

Kad govorimo o starim zagrebačkim običajima s kojima se i mi sami poistovjećujemo, onda se vraćamo u 19. stoljeće. To je vrijeme razvoja građanskog društva. Mnogi su običaji uvezeni iz germanskih zemalja, sve su to običaji kojih se mnogi rado sjećaju, a veći dio tih običaja se zadržao do današnjih dana: pjevanje oko bora, kićenje bora. Nekad smo bor kitili s jabukama i orasima. Valja naglasiti da bor i kićenje bora u pravom smislu te riječi nije postojalo sve do 19. stoljeća. U to vrijeme se počeo kititi bor s industrijskim nakitom. Prije toga ovdje u Zagrebu kitio se kinč. Vijenac obješen iznad blagdanskog stola, urešen crvenim jabukama i zlatnim orasima. Kinč nije morao biti nužno zimzelen, mogao je biti i od slame. Tradicionalno božićno drvce u Hrvatskoj je drvo badnjak.

Kako su se Zagrepčani u 19. stoljeću kitili bor? I kako su dolazili do industrijskog nakita za bor? Je li se ovdje proizvodio ili ga se moralo uvoziti?

Industrijski nakit za bor se uvozio. Prvotno je bor ukrašavan sa svjećicama, orasima i salonskim šećernim bombonima. Ti su bomboni bili umotani u šarene celofane a okus im je bio više nego grozan. Djeca bi ukrala bombone s bora, ali bi ih nerijetko brzo vratila jer su bili neukusni. Ako je netko i uspio pojesti takav bombon, u celofan bi zamotao kamenčić i stavio ga natrag na bor. Na vrh bora stavljala se glavica luka. S jedne stane se vjerovalo da držanje glavice luka tjera prehladu iz kuće, a s druge strane iz klica koje bi proklijale iz luka proricala bi se budućnost. Ako su klice bile zdrave i dugače, moglo se očekivati da će takva biti i nova godina.

A što je s poklonima, jesu li se stavljali ispod bora?

Običaj darivanja na kraju godine oduvijek je postojao. Posebno se darivalo najmlađe. To nisu bili skupi i veliki pokloni, bilo je to voće i orašasti plodovi, uglavnom jabuke i orasi. Eventualno nekakva ručno rađena igračkica, ništa veliko. Tek u 19. stoljeću građanske su obitelji započele s nešto većim darivanjem, ali u usporedbi s današnjim poklonima, to i dalje nije bilo ništa skupocjeno i veliko. Poznate su famozne dvije naranče za dar. Nekad u Zagrebu nije bilo lako nabaviti naranče pa su imale veliku vrijednost.

Osim kićenja drvca, jesu li Zagrepčani običavali kiti i ostatak kuće?

Nisam primijetila da to netko posebno spominje i da postoje zapisi o tome. Govoreći o kićenju drvca, na starim fotografijama možete vidjeti kljaštre borove s rijetkim granama i vrlo malo nakita. Nakićen bor bi stajao sve do Svijećnice, tj. 2. veljače i dotad bi već pomalo otužno izgledao. Jedno vrijeme je umjesto bora stajala tek njegova grana, jedna grana malo okićena i zapiknuta u repu. Takav bi ukras stajao na stolu. Nije si svatko mogao priuštiti bor. Bor su mogle imati građanske obitelji koje su živjele u velikim stanovima. Za siromašnije obitelji točno ni ne znamo. Postojao je i jedan običaj s blagdanskim svijećama. Svaka je obitelj imala dugačke svijeće koje bi se palile u blagdanskom periodu za vrijeme obiteljskog blagdanskog ručka ili večere. Budući da ne bi do kraja dogorjele, spremale bi se za iduću godinu i čuvale na posebnom mjestu u nekoj ladici i sl. Za ukras se držala i pšenica. Mlada pšenica kao simbol plodne godine, a sijala se na blagdan svete Lucije. Pšenica je tradicionalno bila ukrašena crvenom trakom. Crvena boja je značila obranu od zlih sila. U vrijeme Ilirskog preporoda uvedena je trobojnica na pšenici.

A što je s blagdanskom trpezom? Što se sve nalazilo na blagdanskom stolu starih Zagrepčana?

Na Božić se jela purica s mlincima. Za Badnjak Zagrepčani nisu jeli bakalar. Jeli su krumpir salatu, grah salatu, juhu od graha i tjesteninu s makom i orasima.  I to sam jedno od ovih jela. Badnjak nije bio pun obilja kao što je danas. Skromno se objedovalo, hrana se čuvala za Božić. Što se slatkog tiče, servirale su se orahnjača i makovnjača, tradicionalne slastice za ovaj kraj. Bilo je i kruščića i sitnih kolača te licitara. Međutim, licitari su uvijek bili više za ukras nego za konzumiranje. Zapravo, cijela sjeverozapadna Hrvatska je imala i ima slične običaje u predblagdansko vrijeme. Bilo je bitno da je stol za blagdan pun, jer je to značilo da će biti tako i cijele godine.

Je li i u ta starija vremena sveti Nikola darivao zagrebačku djecu?

Da, naravno. Sveti Nikola bi darivao dobru djecu, a Krampus bi strašio onu djecu koja su bila zločesta. Krampus je u naše krajeve stigao iz južne Njemačke. Zanimljivo je da sjeverna Njemačka nema tu tradiciju. U 19. stoljeću svaka ulica u Zagrebu imala je svog Krampusa kojim su strašili djecu. Poklon se nije mogao samo tako dobiti, trebalo ga je zaraditi. Sveti Nikola i Krampus bi obilazili kuće. Krampus je imao lance i strašio bi djecu s prijetnjom da će ih staviti u vreću. Djeca su bila prestravljena. U zadnje vrijeme možemo čuti kako je Krampus poganski lik pa ga se tim argumentom nastoji potisnuti iz tradicije. Držim da je to pogrešno, po toj logici mogli bismo istisnuti mnoge likove. A sve su to lijepe i jednako vrijedne tradicije, dio narodnih predaja i vjerovanja. Današnji simboli Božića su novijeg datuma, ali ima i starijih vrijednih običaja koje ne bismo smjeli prepustiti zaboravu.

Spomenuli ste da u turi Zagrebačka zimska bajka govorite i o zimsko-snježnim radostima u starom Zagrebu. Možete li nešto od toga podijeliti s nama?

Na toj turi, između ostalog, govorim općenito o zimama u Zagrebu, zimskim sportovima, zgodama i nezgodama, o nekim neobičnim pojedincima i pojedinkama i tako dalje. Stari Zagrepčani su bili oduševljeni zimskim sportovima. Prva skijaška natjecanja održavala su se na Cmroku. Jako su bila zanimljiva i klizališta. U to je vrijeme grad još uvijek bio pun potoka koji su u tom smislu mogli poslužiti kao izvor vode za zaleđivanje. Na primjer, livada pokraj Botaničkog vrta PMF-a gdje je danas Državni arhiv bilo je klizalište. Građani bi jednostavno doveli vodu iz potoka i napravili klizalište.

Bilo je i jedno klizalište na Mažurancu prije nego što je podignuta zgrada Hrvatskog sokola. Išlo se i u Maksimir na klizanje, ali on je tada bio udaljen od grada. Posvuda u gradu su bila sanjkališta. Svaka strma ulica je bila sanjkalište. Sanjkalo se u Nazorovoj, Mesničkoj, Dugoj ulici (današnja Radićeva), na Pantovčaku, djeca bi se često sanjkala s Gornjeg grada, odnosno Markova trga sve do Kamenitih vrata. Nije bilo prometa pa su mogli bezbrižno uživati u zimskim radostima.

Govoreći o zimskim sportovima, danas smo usmjereni na skijanje, a zanemarujemo klizanje. A Zagreb ima lijepu i dugu klizačku tradiciju. Imamo četiri međunarodna klizačka natjecanja. Zlatna Pirueta iduće godine slavi 50. obljetnicu. To je jedno od najstarijih međunarodnih natjecanja u umjetničkom klizanju. Nekad je na Zlatnoj Pirueti gledalište bilo dupkom puno. Taj dio zagrebačke tradicije bi trebalo više popularizirati. Inače, Franjo Bučar je zaslužan za mnoge sportske novitete kod nas. On je u Švedskoj studirao fiskulturu i donio je u Zagreb prve sanjke i skije. Plemić Artur Schlippenbach prvi je otvorio klizalište za otmjenu gospodu i dame u atriju Klovićevih dvora oko 1870. godine.

I za kraj, vezano uz proslavu Božića i božićne običaje, recite nam je li se u Zagrebu oduvijek pucalo na Božić?

Pucanje i buka sežu u prilično davna vremena kad se na taj način tjeralo zle duhove. Danas imamo vatromet i različita pirotehnička sredstva, ali i nekad se pucalo, i to se jako pucalo. Postoji jedan zapis u kojem August Šenoa, koji slovi za najgrađanskijeg pisca i koji je simbol svega građanskoga u Zagrebu, jednom prilikom piše o pucanju na Božić. Zabrinuti i začuđeni Šenoa tom prilikom nije mogao vjerovati da su gradske vlasti zabranile pucanje na Božić što po njemu nije nikako bilo prihvatljivo. Prema njemu, pucanje u gradu uz gradsku buku i vrevu nije predstavljalo nikakav problem. Pucanje je u ono vrijeme moglo biti problem, kaže Šenoa, za narušavanje seoskog mira i uznemiravanje njegovih stanovnika koji su tada živjeli van grada – na Svetom Duhu.

O božićnim običajima

Božić je uvijek bio izrazito obiteljski blagdan u najdubljem smislu te riječi. Blagdan cijele obitelji, onih članova koji su tu i onih koji više nisu tu. Nekadašnje dječje igranje na slami se povezuje kao sredstvo kroz koje mogu doći duhovi predaka tako da su kroz igru svi članovi obitelji bili na okupu. Slamu bi u kuću unosio otac. I blagdanski stolovi bi se posipali slamom. Poštivala su se pravila kad se unosi i iznosi slama iz kuće. Mrvice sa stola se nikad nisu bacale, smjelo ih se baciti samo u vatru radi osiguravanja obilja. Mnogo je običaja koji datiraju iz vremena prije dolaska kršćanstva. Pretjerivanje u jelu i piću isto je povezano s obiljem u novoj godini. Svi običaji su isprepleteni, božićni i oni vezani uz ispraćaj stare i doček nove godine. Ljudima je oduvijek bilo potrebno da obilježe kraj jedne i početak sljedeće godine. Dakle, uvijek je riječ o završetku jednog ciklusa i početku novoga.

Magično razdoblje – proricanje budućnosti na svetu Luciju

Kao početak magičnog razdoblja smatralo se 12 dana prije Božića, koji su počeli blagdanom svete Lucije. Na dvanaest papirića napisalo bi se jedanaest imena, svaki dan bi se zgužvao po jedan papirić i bacio u vatru. Ono ime koje bi ostalo, to je značilo da je ta osoba ljubav vašeg života. Ako bi ostao prazan papirić, to bi se u to vrijeme smatralo velikim problemom. Na isti se način zapisivalo dvanaest želja te ona koje bi ostala je bila želja koje će se ispuniti.