Kazalište u tramvaju

Kazalište u tramvaju

Tramvajem se vozilo dugo, putnicima je bilo dosadno, pa se hoćeš-nećeš u tramvajskim kolima (i prikolici) stvarala atmosfera maloga mjesta. I eto ti prilike za bezbroj dramskih situacija, dramskih situacija koje nastaju posve slučajno. No takve situacije mogu nastati i namjerno

dr. sc. Nenad Raos

Nenad Raos

Nekoć su tramvaji bili mnogo življa mjesta nego danas. Zašto to kažem? Kad danas uđem u tramvaj svi drže slušalice na ušima, gledaju nešto na mobitelu ili na tabletu, razgovaraju s nekim daleko, daleko od i izvan tramvaja. Eh, moderna vremena… Gledam dvoje mladih u kafiću znamenitog imena, Face to face. I doista sjede sučelice, face to face, no ne gledaju jedno u drugo nego svako u svoj mobitel. Kad su se nagledali mobitela, a da pritom nisu razmijenili ni riječi, dižu se i odlaze. Kamo? Valjda opet nekamo gdje će svako gledati u svoj mobitel.

No nekoć je bilo drugačije, rekoh. Naročito u tramvaju. Ulazi postariji građanin, malo pripit, pa skida šešir. „Kada se ulazi pod krov, uvijek se skida kapa“, kaže. (Inače je u Americi bio običaj da se šešir skida u liftu, a i Rusi su ga skidali kad su prolazili ispod vratnica Kremlja.) Ili one nebrojne anegdote, priče o događajima koji se jesu ili nisu dogodili u tramvaju. Stane djevojka na nogu nekom gospodinu, Mađaru koji je – što se moglo očekivati – slabo govorio hrvatski, a on njoj:. „Gospodična, stali ste mi na kurčje oko.“ Ili kad je neki pijanac uzeo na zub stariju gospođu koja je baš, sjećam se, nosila kolače, a ona se na njega obrecne onako s visoka: „Vi niste za to kopitentni!“

No dobro. Tramvajem se vozilo dugo, putnicima je bilo dosadno, pa se hoćeš-nećeš u tramvajskim kolima (i prikolici) stvarala atmosfera maloga mjesta. I eto ti prilike za bezbroj dramskih situacija, dramskih situacija koje nastaju posve slučajno. No takve situacije mogu nastati i namjerno.

Dramska situacija s dva Ivana

Književnik Ivan Raos (Izvor fotografije: www.enciklopedija.hr)

Prvo da predstavim aktere. Prvi je akter moj pokojni otac Ivan Raos, književnik. Drugi je akter također književnik, pokojni Ivan Katušić. Njih su dvojica bili prijatelji još od mladosti, a što je važno za našu priču bili su i prvi susjedi. Živjeli su vrata do vrata u kući u kojoj ja sada stanujem (Čakovečka 3), jer je ta četverokatnica s visokim prizemljem podignuta kao zadružna gradnja Društva hrvatskih književnika, za njegove članove, razumije se. Dakle, voze se tramvajem dva Ivana prema zajedničkoj kući, točnije prema zajedničkoj stanici na Trešnjevačkom trgu. I dogovoriše se da upriliče igrokaz.

Zastor se diže… i što vidimo? Prvi Ivan, Ivan Katušić, inače vrlo krupan (korpulentan) gospodin sjedi na stolici, a do njega stoji drugi Ivan, moj otac. „Gospoda sjede, a dame stoje“, progovori drugi Ivan, a onaj prvi, koji je sjedio, samo se osvrne te ga mrko pogleda. „Gospoda sjede, a dame stoje“, opet će moj otac. Sad već nije bio dovoljan mrki pogled: „A što vi to meni govorite?!“ Na to će drugi Ivan, opet: „Da, gospoda sjede, a dame stoje.“ Sada onome prvome (kao) prekipi. „Što se vi tu miješate? Što se to vas tiče! Zar ćete vi mene učiti bontonu!“

No tu dijalog ne stane nego se nastavi, opet po starom: „Dame stoje, da, a gospoda, a gospoda sjede.“ U taj čas tramvaj stane na Trešnjevačkom trgu. Ivan Katušić ustane, jer je –jasno je – morao izići na toj stanici. Vrata se otvore, a moj otac će: „Ja se više neću s vama raspravljati u tramvaju. Ako ste muškarac riješit ćemo to na ulici“ – i iziđe iz tramvaja. Ivan Katušić, zakorakne i sigurno bi se već domogao zadnje stanice do svoga doma, da ga neki brižni putnik ne uhvati za kaput: „Pa molim vas, gospodine, zar ćete se ići tući s tim luđakom!“

Rezultat: Ivan je, onaj prvi, sišao tek na sljedećoj stanici. Kada se igra igra, igra se do kraja.

Ostavi komentar

*