Karepovac zove – DORH javi se!

Karepovac zove – DORH javi se!

Na tribini o problemu odlagališta Karepovac slušao sam građane, aktiviste, političare i stručnjake. Njima smrdi, djecu na puštaju iz učionica, učitelji savjetuju roditelje da djeci kupe »zelene maske«, ali kao nema dokaza za smrad, jer nedostaje još jedna mjerna stanica. Kao da upala pluća može proći ako kupite još jedan toplomjer?

dr. sc. Viktor Simončič

Čovjek postaje slobodan svojom odlukom, otporom i nepristajanjem. (Meša Selimović)

Viktor Simončič

Aludirajući na stanje kod nas, internetskim portalima kruži priča kako su Kinezi, da bi živjeli u miru, izgradili Kineski zid. Mislili su da ga nitko neće prijeći. Tokom prvih 100 godina njegova postojanja, Kinezi su napadnuti triput. I svaki put neprijateljske snage su podmitile čuvare i prešle ga. Greška je bila u tome što su izgradili zid, ali nisu izgradili karakter ljudi.

Jedan je orijentalist to objasnio ovim riječima: »Želite li uništiti jednu civilizaciju, na raspolaganju su vam tri načina: uništite porodicu, uništite odgoj i obrazovanje i obezvrijedite uzore. Obitelj se uništava omalovažavanjem uloge majke, pa se žene počinju stidjeti zato što su majke, ili što su domaćice! Umanjite vrijednost i poštovanje učitelja u društvu, tako da ih učenici preziru! Kako biste uklonili uzore, smanjite vrijednost učenih ljudi i nitko ih neće slušati i slijediti!«

O degradaciji uloge učitelja i vrijednosti učenih ljudi kao da se simbolika očitava (i) u tajnovitom izboru novog rektora Sveučilišta u Zagrebu.

U petak sam bio na tribini Kluba mladih Splita o problemu Karepovca. Slušao sam građane, aktiviste, političare i stručnjake kako se međusobno uvjeravaju da im je potrebna još jedan mjerna stanica: http://www.solin-live.com/index.php/mr-sc-jasna-nincevic-prvo-pitanje-bilo-zasto-nemaju-dvije-mjerne-stanice/.

Uzalud argumenti

Njima smrdi, djecu na puštaju iz učionica, učitelji savjetuju roditelje da djeci kupe »zelene maske«, ali kao nema dokaza za smrad, jer nedostaje još jedna mjerna stanica. Kao da upala pluća može proći ako kupite još jedan toplomjer? Navodno su i u Ministarstvu zaštite okoliša shvatili da se premalo mjeri! Tko je u Ministarstvu i u Splitu zadnji učio nešto vezano za kemiju i okoliš? Neki bi mjerili ozon, koji nastaje u nižim slojevima atmosfere i sastavni je dio gradskoga smoga. Neki furane i dioksine, koji nastaju izgaranjem organskih tvari u posebnim uvjetima. Istine radi, mogu nastati i pri nekontroliranom spaljivanju otpada, ali ne kod sanacije smetlišta. Nakon splitskih ljetnih požara mjerili su se u vodi, u kojoj inače nisu topivi. I badava argumenti.

Goethe je rekao da mudri upadaju u neznanje kada raspravljaju s neznalicama. Ali neka mjerenja. Bravo svim maherima za odnose s javnošću. Nema vam ravna. Agitprop je dječji vrtić u usporedbi s ovima. Agitprop je kratica koja je nastala povezivanjem riječi agitacija i propaganda. Spajanjem agitacije s propagandom dobiva se razorno oružje: propaganda djeluje na razum, dok agitacija djeluje na emocije osobe.

Pripremajući se za tribinu pogledao sam projekt sanacije. A u njemu piše kako »tijekom cijelog vremena iskopa i premještanje otpada Izvođač provodi mjere zaštite od prašine i neugodnih mirisa propisanih tehničkim uvjetima iskopa i ugradnje otpada, ….. tj. mora biti izvršeno otplinjavanje, ….. kako se po završetku radnog dana, aktivna površina privremeno prekriva mineralnim ili umjetnim slojevima koji se uklanjaju prije nastavka radova….. Smatra se da je isključivo Izvođač odgovoran za provedbu navedenih mjera i da su svi troškovi u svezi toga uključeni u jediničnu cijenu stavke troškovnika koja obuhvaća iskop, premještanje i odlaganje predmetnog starog otpada«.

Izvođač ne provodi nijednu propisanu mjeru. Je li smanjio jediničnu cijenu iskopa za mjere zaštite koje ne provodi? Moš’ mislit! Splićanke i Splićani, svi školovani ljudi uključujući i elitu Splitskog sveučilišta, »zeleni« i mediji govore samo o još jednoj mjernoj stanici, da im potvrdi da im smrdi. Vjeruju u nešto što razum dobre domaćice dovodi do ludila. Podsjeća me na vic, kada supruga nađe muža u krevetu s ljubavnicom. Ovaj se brani kako to nije istina i pita ju: Zar više vjeruješ svojim očima nego meni.

Rješenje problema ne odgovara nikome (osim građanima)

A meni na pameti, kako bi se u vrijeme kada je u odnosu na danas Agitprop bi samo Agitpropić, već nakon tri dana smrada uključio nadležni »ministar«. Ne bi s prstom na čelu promišljao što i zašto to tamo smrdi? Ako ne bi on, onda tužilaštvo i policija (pardon, ondašnja milicija), pa bi propitali i izvođača i ministra. Pogledali bi projekt, tada su inženjeri znali struku, i pitali: Zašto se naplaćuje, kao da se štiti, a ne provodi se mjere zaštite? I bilo bi gotovo sa smrađenjem. Smradovi bi nestali s gardilišta. I nekako mi dolazi još jedno »donkihotstvo«, nešto nalik: »Karepovac zove – DORH javi se«. Ali takav jednostavan postupak nikome ne odgovara. Mediji imaju o čemu pisati, »zeleni« mogu protestirati, polustruka se nadmudrivati, političari obećavati i zamagljivati stvarne nacionalne probleme.

I zamišljam kako je dobro da je došla ovakva demokracija. Politički establišment balkanske provenijencije je prepoznao da kao građani i narod ne znamo donositi odluke koje bi nam bile u korist. Ne prepoznajemo što je dobro za nas. U onom sistemu smo odlučivali svi o svemu. Čak i u znanstvenim institucijama je o nabavci najsloženijeg instrumenta odlučivao i noćni čuvar. Unatoč zaposlenosti, besplatnom školovanju i zdravstvu po principu jednako za sve, dobivanju stanova … očito da nešto nije bilo u redu. Ispada da je sve bila posljedica naše neukosti.

Sva je sreća da imamo mudru Vladu, koja je shvatila našu neodgovornost prema sebi samima. Prestali su nas pitati što bi mi to htjeli. Za našu dobrobit sami donose strateške odluke i zakone. Njih par odlučuju o sudbini nacije. Sve postaje strateško. Strateško kod toga znači da se nikoga više ništa ne mora pitati. Prestaju vrijediti prostorni planovi. Strateško znači da se nekoga lakše izvlasti, da mu se lakše uzme imovina. To nije ni otimanje niti neka eksproprijacija ili ne daj Bože nacionalizacija, iako se gubi vlasništvo po sličnom principu kao prije 70 godina. Najčešće ide zemlja nekome za naknadu u obliku kikirikija. Ali to ipak nije nacionalizacija, koja je bila tako nepravedna prema pojedincima. Pa uzima se ne u korist svih, uzima se u korist pojedinaca. Pa je i Končar strateški, dok zatreba, a kada ga treba prodati, ili bolje reći nekome darovati, onda Vlada na pola sata skine odluku da je Končar strateški i ode on u druge ruke. A onda, poslije tih pola sata opet postane strateški.

»Strateška« odluka o LNG terminalu

Vlada je donijela stratešku odluku o terminalu za plin (LNG) na Krku. Stiže i strateški zakon. Zakon će biti i za plutajući i za terminal na kopnu. Stanovnici Krka, Primorsko goranske županije, nevladin sektor i poneki u onom sistemu školovani stručnjak, su protiv plutajućeg terminala. Što reći za njih? Pa nemate veze. Što vi znate što je bolje za vas? Pa ima netko tko to zna bolje. I nekako kao da taj netko već dugo zna da je bolji plutajući terminal, iako će plin biti skuplji, iako će u njemu biti manje našeg rada i proizvoda, iako primjer plutajućeg terminala na Baltiku doveo do čupanja kose onih koji su donijeli tu odluku i sada narod plaća nepodnošljive troškove.

Kako Vlada zna bolje govori i Lex Agrokor. Donijeli ga oni koji znaju kako s imovinom, posebno tuđom. I sada po tom zakonu tvrtka, naravno prijateljska, zarađuje u tjedan dana više nego prije u godinu. U mojoj naivnosti razmišljam što ta tvrtka od jednog ili dvojice zaposlenih može proizvesti u tjedan dana, a da je toliko vrijedno, za što im je prije strateškog zakona trebala godina?

Ante Ramljak, izvanredni povjerenik koncerna Agrokor (Foto: www.agrokor.hr)

Zamišljam kakav je to rezultat rada nekoga tko dnevno zarađuje desetine tisuća kuna, skoro kao da je Modrić ili Messi? Zamišljam da nastaje nešto kao Bill Gatesovi Windowsi, Flemingov penicilin ili da se u najmanju ruku radi o otkriću nove Rendgenske zrake. Da nije bilo strateškog zakona, takva tvrtka nikada ne bi mogla raditi posao koji je deset i više puta veći od njihovog prometa.

U natječajima, pa i sadašnjim koje provodimo po EU pravilima, postoji pravilo da se neki posao može dobiti samo ako ga je netko već radio. Pitam se jesu li odabrani već radili posao za koji su bogovski plaćeni? Ako jesu, tko je bio do sada njihov tako bezobrazan poslodavac, da im je rad potplaćivao deset i više puta?

Nekako naslućujem što će se veliko roditi nakon što savjetnici od 35 000 kuna na dan iznjedre rezultat. Dvojim da će od već oglodane kosti ostati i sama kost! Kada prsti na tipkovnici počnu tražiti slova i riječi da to opišem osjećam nelagodu. Kao da gledajući Agrokor vidim Hrvatsku. Kao da bi nam se odjednom moglo dogoditi neko zlokobno otrežnjenje, jer bezbrojne strateške odluke idu »u zajedničko ništa« i »u sridu samo za pojedince«. A povlašteni pojedinci ne čine niti državu niti društvo. Njih čine svi, povezani u zajednički cilj boljitka. Jesmo li već prošli točku u kojoj su društvene vrijednosti nepovratno uništene? Da ne vjerujem u moguće ne bih pisao. Otišao bih.