Kakva je perspektiva mladih s ovakvim školstvom?

Kakva je perspektiva mladih s ovakvim školstvom?

S ovakvim školstvom logično je pitanje kakva je perspektiva mladih u širom otvorenom tržištu rada? Meni se ne čini blistava. Može li svako dijete, ako poželi i ima dara iz Knina i okolice ići na školovanje u Šibenik, iz Iloka u Osijek, iz Gline u Sisak? Pogledajte gdje se nalaze centri izvrsnosti i prosudite sami

dr. sc. Viktor Simončič

Mladi su naša budućnost, ne igrajmo se s njima! (Došlo mi odnekuda)

Viktor Simončič

Od onda do danas se puno toga promijenilo. Nestao je udruženi rad i potreba za kolektivnim boljitkom. Političari onog sistema, koji nisu učili vjeronauk, za razliku od današnjih, koji vjernicima zauzimaju prve redove samo u vrijeme obreda koje prenosi televizija, razumjeli su Isusovu poruku, koja je prenesena u nizu evanđelja: »Tko ima u ruci, dat će mu se još. A onome tko nema uzet će se i ono malo što ima«. Poruka je da će onaj tko uspješno koristi darove, u mom pojednostavljenom ateističkom prijevodu – tko je pravedan, ponizan, pokazuje empatiju…, dobiti toga još, da (to) dijeli i širi. Političari, ne samo neoliberalnog kova, zadržali su se na bukvalnom razumijevanju poruke, preuzevši »tko ima dat će mu se«, kao paradigmu djelovanja.

Mogao bih spomenuti i katoličke vjerodostojnike, koji su tek dolaskom Pape Franje prestali opterećivati svoje vratove teškim zlatnim križevima i vratili se osnovnom poslanju vjere, skromnosti i socijalnosti. Baš me zanima gdje se čuvaju zlatni križevi? Jesu li se mogli iskoristiti, jer se eto barem neko vrijeme neće više koristiti, za pomoć najslabijima? A da se ipak ne čuvaju za vrijeme nekog drugog Pape, kada će se uspon na crkvenoj hijerarhiji ponovno demonstrirati veličinom i težinom zlatnog križa?

Zadnjom mirovinskom reformom, oni s povlaštenim i bezobrazno visokim mirovinama dobili su i po 3 500 kuna mjesečno više, a oni s 1 000 – 2 000 kuna mirovine velikih 20 – 30 kuna. U raspravi je porezna reforma. Siromašni prosjek bi trebao dobiti manje od 1 000 kuna godišnje, a oni s prihodima koji su veći od višemjesečnog primanja prosjeka, pa čak i veći od cjelogodišnjih primanja većine umirovljenika, dobit će na tisuće, naravno mjesečno. Većini je to O. K. Sretna je politika gdje narod ne pita za njihovu cijenu. Drago mi je da su moji sugrađani sretni i zadovoljni. I ja sam zadovoljan. Nemam primjedbi na svoj život, a to nemaju na svoj način življenja niti u mojoj bližoj okolini, uključujući i većinu prijatelja. Jedino me smeta kada društvo funkcionira po principu »tko ima dat će mu se«. Moj je osobni osjećaj, samo moj, čak i ne znam od kuda mi to, možda je samo halucinacija, da ovo što vama rade ne ide na dobro. Jest li primijetili da sam naglasio ono vama. Ja si umišljam da to meni ne mogu raditi. Oduvijek sam imao izlaz. Čak i kada sam ostajao na mjestu, moj način viđenja stvari daje mi utjehu. Možda nešto u duhu De Bottonove »utjehe filozofije«, ili kako sam ja to (pojednostavljeno) shvatio. Ma neka je i pogrešno, meni takav pristup pomaže.

»Danonoćni« rad na hrvatskoj reformi školstva i genijalnost Stipe Šuvara

By Britanka – Own work, CC BY-SA 4.0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=62304228

Reforma školstva je jedan od radno najintenzivnijih poslova kod nas. Radi se danonoćno po principu, gdje ja kao ministar stadoh, ti kao ministar produži. Još smo moja ministarska ekipa i ja dužni, pa se ti sa svojom ekipom oduži. I rade tako na pripremi reforme, koja će sigurno doći, ali se ne zna kada će. Stariji bi se mogli prisjetiti Đekne, koja će zasigurno umrijeti ali se ne zna kada, iz one kultne crnogorske serije.

Izuzev prilagođavanja povijesnih činjenica duhu vremena, i potrebi da svi nauče napamet Marulićevu Juditu, na obrazovanju se ne događa (gotovo) ništa. Zadnja obrazovna reforma na ovim prostorima je ona, od tada kritiziranoga ali sa sadašnjim iskustvom gledano gotovo genijalnog, Šuvarova. On je znao što je tada trebalo. Udruženi rad, udružen u boljitak društva, trebao je radnike za industriju. Tad su se zbijale šale, kako postoji i zanimanje, nešto u stilu šuster za lijepljenje đona na lijevu cipelu. Koliko god to bilo smješno, tada je trebalo na tisuće šustera, jer je samo Borovo u Vukovaru zapošljavalo 20 000 radnika.

Smatram da je i odabir 25 strukovnih škola kao centara izvrsnosti novi korak nazad. Pogledao sam kriterije za odabir. Ispada kako će eto oni koji već imaju puno više od prosjeka dobiti, a oni koji imaju malo, ne samo zbog svoje krivnje, oni iz siromašnih sredina, ostati će i bez toga malo. Ispada, da od sada pa do daljnjega sve ide na 25 škola. Koliko je to pravedno?

Kako to da ministrica Blaženka Divjak i u konačnici Vlada nisu razumjeli koncept ravnopravnosti, što je jedan od ključnih razloga uspješnosti finskog obrazovnog sistema, a na kojeg se pozivaju? Ravnopravnost u školskom sistemu mora težiti da sva djeca imaju dobar start u životu, a to zahtijeva da sve škole budu jednako kvalitetne.

Primjereno (21. stoljeću) obrazovanje će imati samo 7000 – 8000 učenika

Mi smo se odlučili drugačije. Mi ćemo do daljnjega od 740 srednjih škola forsirati samo 25 najboljih među strukovnim školama: 294 strukovne škole su javne, dvije su vjerske i 13 strukovnih škola je privatnih. Centrima izvrsnosti je postalo 8 % strukovnih škola, ili nešto manje od 3.5 % svih srednjih škola. Od nekih 180 000 srednjoškolaca, 21. stoljeću primjereno školovanje će tek od ove školske godine imati nekih 7 – 8 000 učenika. U prvoj fazi samo učenici iz obrazovnih sektora: turizam i ugostiteljstvo, strojarstvo, elektrotehnika, informacijske i komunikacijske tehnologije, poljoprivreda i zdravstvo. Poslije prve faze bi mogla uslijediti druga faza, ako promjenom ministrice i Vlade ne dođe do nekih novih ideja. Tada bi se mogli imenovati centri izvrsnosti i na ostale obrazovne sektore. Broj učenika koji će biti izvrsno obrazovani tada će se podići barem za 1 000.

Što je sa svima koji stječu znanja na dosadašnji način? Što će biti s onih 170 000 koji nastavljaju po starom, u starim školama? Kakvo oni obrazovanje stječu za potrebe 21. stoljeća? Kakve su njihove šanse na tržištu rada? Kakva je sudbina djece iz sredina koje nemaju centre izvrsnosti? Mogu li se oni nesmetano upisivati u centre izvrsnosti, neovisno od mjesta stanovanja? Može li se u školu putovati iz svakog sela i zaseoka? Nekada smo mogli. Bezbrojni vlakovi autobusi su omogućavali i siromašnijima da putuju do željenih škola. Danas je to bitno teže. Može li svako dijete, ako poželi i ima dara iz Knina i okolice ići na školovanje u Šibenik, iz Iloka u Osijek, iz Gline u Sisak? Pogledajte gdje se nalaze centri izvrsnosti i prosudite sami.

Kada se 25 centara izvrsnosti poveže s kurikularnom reformom, koja će početi u 1 – 2 % škola, logično je pitanje kakva je perspektiva mladih u širom otvorenom tržištu rada? Meni se ne čini blistava i stoga upozorenje: Mladi su naša budućnost, ne igrajmo se s njima! Ima li koga da čuje, (još da) razumije i pokrene prave, ne jednodnevne populističke mjere?

Centri kompetencije

Budući regionalni centri kompetencije su: Srednja škola Zabok, Turističko-ugostiteljska škola Split, Ugostiteljsko-turistička škola Osijek, Ugostiteljska škola Opatija, Škola za turizam, ugostiteljstvo i trgovinu Pula, Turistička i ugostiteljska škola Dubrovnik, Tehnička škola Čakovec, Tehnička škola Slavonski Brod, Strukovna škola Vice Vlatkovića Zadar, Srednja strukovna škola Velika Gorica, Strojarska tehnička škola Fausta Vrančića Zagreb, Industrijsko-obrtnička škola Šibenik, Tehnička škola Karlovac, Elektrotehnička i prometna škola Osijek, Tehnička škola Ruđera Boškovića Zagreb, Tehnička škola Sisak, Obrtnička škola Koprivnica, Obrtna tehnička škola Split, Poljoprivredno-prehrambena škola Požega, Srednja škola “Arboretum Opeka” Marčan, Poljoprivredno šumarska škola Vinkovci, Medicinska škola Varaždin, Medicinska škola Ante Kuzmanića Zadar, Škola za medicinske sestre Mlinarska i Medicinska škola Bjelovar.

Ostavi komentar

*