Kako smo se osramotili u Europskoj uniji

Kako smo se osramotili u Europskoj uniji

Hrvatski Plan gospodarenja otpadom dobio je ocjenu »nedovoljan« (brojkom: 1), ali na način kako to rade pravi pedgagozi, da do kraja ne ubiju volju kod nemarnog i neozbiljnog učenika, kojeg školski sistem štiti pa ga se ne može izbaciti iz škole. / Svi koji su radili na ZD& Co. uratku moraju odgovarati za ozbiljno narušavanje ugleda ne samo stručnog dijela već i cijele nacije

dr. sc. Viktor Simončič

»Nepotpuno znanje je opasnije od neznanja«. (Bolivijska narodna)

Veseli me da ću konačno dobiti odgovore na primjedbe kako na raniji »Zmajlovićev« tako i na najnoviji »Dobrovićev« Plan gospodarenja otpadom. Naime, stigli su komentari iz EU-a. Isti kao moji. Uz zadovoljstvo da nisam »fulao« s primjedbama, malo me to sve i zabrinulo, jer kao da me oni iz EU-a prate i »skidaju« mi e-poštu. Na pet stranica, diplomatskim EU jezikom, koji za svakog tko ga i površno razumije piše: »gospodo pa to što ste nam poslali je pretanko za plan gospodarenja otpadom«.

viktor_simoncic_vaniU prvom dijelu prve rečenice, uljuđeno diplomatski kažu kako je lijepo da se pozivamo na »kružno gospodarstvo«, da bi već u nastavku u rukavicama napisali: »ali izgleda da vam to baš nije jasno«. Onda slijedi nekih 20 – 30 alineja koje počinju sa »nema ovoga i onoga«, »kako to mislite«, »nedostaje to i to«, »niste uvažili to i to«, »od kuda sada ovo« … pa čak primjedbe vezane za površno pisanje u stilu »kako tumačite da u jednoj tablici navodite jedne vrijednosti, a u drugoj za isto druge«. Spominju i problem kamo s kompostom kojeg će prema primjeru »obitelji ministra Dobrovića« proizvoditi građani širom Lijepe Naše u kuhinjama i spavaćim sobama.

Ne znaju da je ministar kompost namijenio vikendaškim okućnicama. Ukazuju da im se čini kao da niti ne čitamo što piše u dokumentima Europske unije i da sadržaj plana određujemo onako, po svom, na način kako si mali Ivica zamišlja svijet, a ne kako to rade inženjeri po jedinstvenoj metodologiji. Plan je dobio ocjenu »nedovoljan«, ali na način kako to rade pravi pedgagozi, da do kraja ne ubiju volju kod nemarnog i neozbiljnog učenika, kojeg školski sistem štiti pa ga se ne može izbaciti iz škole. Nemreš’ belivit što je poslano u EU!

Pouka svima

Primjedbe EU-a moraju pročitati predstavnici svih političkih stranaka, svih strukovnih udruženja i visoko školski nastavnici na svim razinama. Treba dignuti glas protiv nesuvislog uratka ministra i njegovih suradnika, koje krije kao zmija noge. Zmajlovićevi suradnici su bili navedeni na dokumentu. Svi koji su radili na »Zmajlović&Doborović« uratku moraju odgovarati za ozbiljno narušavanje ugleda ne samo stručnog dijela već i cijele nacije. Pitam se kako je moguće da tako nešto mogu proizvesti oni koji takve stvari predaju na fakultetima? Zar je struka kod nas spala na tako niske grane? Što rade dekani i rektori?

Drago mi je da je »tehnička Vlada« ipak zadržala osnovni dio stručnosti i da nije prihvatila raspravu o tako nedorečenom Planu. Ne slažem se s ministrom Dobrovićem koji kaže da će se dokument doraditi, jer taj se Plan ne može »doraditi«. Naime, predložena rješenja nisu potkrijepljena analizama stanja, scenarijima postizanja ciljeva i tehničko – stručno – financijskom ocjenom provedivosti predloženog rješenja, pa bi mogla postati i te kako upitna. Koliko će sve koštati građane se ne navodi. To se kod nas ne zna niti kada je sve gotovo. U tome su Zmajlovićev i Dobrovićev plan isti. Brojke se koriste samo za označivanje stranica i broja stanovnika. Inženjerskih alata nigdje. Čak niti onih koje sam učio prije 40 i više godina, a znam da danas postoje jednostavni moduli za ocjenjivanje, koji su pristupačni već i onima koji usput studiraju na »sve i sva učilištima«.

Kao netko tko spada u dio okolišne struke u Hrvatskoj duboko sam povrijeđen. U primjedbama na nemušto sklepane dokumente Zmajlovića i Dobrovića, koji u razini stručnog neznanja skoro da nemaju razlike, samo što bi jedan sve u neke velike centre, a drugi sve u stanove, a obojica onako napamet, bez ijedne analize i procjene, javno, nažalost vidim uzalud, upozoravam:

Ne ulazeći u pojedinačne primjedbe i nedorečenosti, Strateška procjena i Plan se moraju povući iz procedure u cilju zaštite stručnog digniteta Republike Hrvatske. Oba dokumenta bi u stručnim međunarodnim krugovima sigurno izazvala u najmanju ruku podsmjehe. Predlaže se Ministarstvu zaštite okoliša i prirode da hitno povuče oba dokumenta iz javne rasprave. (19.10.2015.) Predstavimo li ovakav Plan, s kojim je više nego izvjesno da se preuzete obaveze prema EU ne mogu ispuniti, zatvorit ćemo vrata mogućeg postupka derogacije. (30.06.2016.)

Nakon što se pročitaju primjedbe EU-a onda je jasno da se Dobrovićev plan ne može usvojiti ni pod razno. Gospodo novinari koji padate na onih 475 milijuna kuna koje kao nećemo dobiti bez ovakvog plana, pročitajte primjedbe EU-a. Tamo se lijepo vidi kada i pod kakvim uvjetima je moguće koristiti sredstva iz Unije i što je preduvjet za to, a ovaj plan, prema njima, to ne sadrži.

Osim toga, čak upozoravaju da treba nastaviti sa projektima koji su u visokom stupnju dovršenosti te kako se ne može donositi planove na način da se bez obrazloženja ukine dosadašnja praksa i počinje s uspostavom potpuno novog sistema, kao da do sada nije vrijedilo baš ništa.

Mora se znati koliko će što koštati

Nedorečenost i nestručnost je ključan razlog što je Plan skinut s Vlade, a ne nikakva opstrukcija. Tvrdnja da se radi o sabotaži koja dolazi iz Ministarstva regionalnog razvoja kojeg vodi ministrov kolega Tomislav Tolušić po meni ne pije vodu. Čak i ako je to razlog da Plan ne ide na Vladu kapa dolje ministru Tolušiću. Ministar Dobrović mora znati, što vidi se zna njegov kolega Tolušić, da prije usvajanja na Vladi treba pripremiti odgovore na primjedbe iz javne rasprave i što je osnovno, treba točno reći koliko što košta. Koliko će ovakav plan opteretiti građane? To je elementarno načelo djelovanja Vlade neovisno od oblika političkog sistema. Obrazloženje ministra Dobrovića o sabotaži njegovog kolege Tolušića mi liči na onu anegdotu, kada pojedinca, s izraženom govornom manom mucanja, sretne prijatelj i pita ga gdje je bio. Ovaj mu odgovara da je bio na audiciji za radijskog spikera. Na pitanje je li prošao, on odgovora: »Mmma nnnisssam, bbbila jjje ppprotekcija!«

Kod nas se nažalost, ne samo u okolišu, strukom pojedinci bave na način, koji se može najbolje opisati onom pričom iz škole, koja opisuje kako slijepe osobe opisuju slona. Pa jedna koja ga drži za nogu opisuje slona kao stablo, ona koja ga drži za uho kao veliki list, a on za surlu kao veliku zmiju. I tako u postupanju s otpadom svatko brani svoje, a nitko ne vidi da je postupanje s otpadom skup različitih mjera i tehnika, prilagođenih uvjetima pojedine sredine. Pa negdje čak i može više kanti u stanu, ali su potrebna i postrojenja na regionalnoj pa čak i nacionalnoj razini.

U stručnom sljepilu ministar Dobrović bi sve riješio u stanovima, a predsjednica Hrvatske udruge za gospodarenje otpadom profesorica Aleksandra Anić Vučinić (priznajem genijalan naziv udruge koji prosto izaziva svakog površnog novinara da se obrati upravo njoj za mišljenje) bi većinu riješila na velikim centrima. Predsjednica Udruge predaje  baš u Varaždinu, u gradu gdje se problem otpada rješava odlaganjem bala pred vrata grada. Znam da za to nije kriva (samo) profesorica Anić Vučinić, ali kao dio varaždinske akademske zajednice svakako je. Varaždinci su poznati po kulturi i uvjeren sam da bi uz pravi glas struke odabrali bolje rješenje i za otpad.

Osvrnut ću se samo na nedavno pročitanu izjavu profesorice Anić Vučinć, koja inače opravdano kritizira Plan, ali i kaže: »Europa je za nas za velike centre osigurala 472 milijuna eura, dakle to hrvatskim građanima neće biti trošak, mi ih naprosto moramo imati. On hoće 70 sortirnica pa da ljudi tamo rukama sortiraju. To je kao da kupimo najbolji bus pa izvadimo motor i sjedala i guramo ga nogama kao Kremenkovi«. Priznajem izjava je vrlo efektna. No kao sveučilišna nastavnica i kao predsjednica zvučne udruge bi morala znati da sve ima i neki trošak. Pa i ako vam netko pokloni bus, morate imati novac za održavanje i gorivo. Na osnovi novca koji nam je »poklonio« EU, iako ni taj novac nije poklonjen jer je u stvari naš, izgrađeni centar postupanja s otpadom na Marišćini će građane Rijeke i okolice koštati i te kako. Priča se čak i do 100 dodatnih kuna po domaćinstvu mjesečno.

Što je nezamislivo u Europskoj uniji nije i u Hrvatskoj

Da centar gospodarenja otpadom na Marišćini nije u pogonu, jer je izgrađen s problematičnom Građevinskom dozvolom je posebna priča, koja uz one iz okoliša svakako zahtijeva i odgovornost bivše ministrice graditeljstva Anke Mrak Taritaš, ali i nekoga iz EU-a, koji je dozvolio ono što je tamo inače nezamislivo – graditi bez valjane dozvole. Propadanje izgrađenog postrojenja, spada u dio koji bi se mogao nazvati »inatom« ili po onoj narodnoj neka susjednu crkne krava. Uz malo znanja i dobre volje siguran sam da je problem rješiv, ali rješavanju treba pristupiti hitno, prije nego nastupe moguće sankcije. Već sam upozoravao, da bi nam se moglo dogoditi da za ovu (i ne samo nju) investiciju čak moramo vratiti i novac koji nam je »poklonjen« iz EU-a.

Županijski centar za gospodarenje otpadom Marišćina središnji je dio integralnog sustava gospodarenja otpadom u Primorsko-goranskoj županiji

Županijski centar za gospodarenje otpadom Marišćina središnji je dio integralnog sustava gospodarenja otpadom u Primorsko-goranskoj županiji

Inače, što se tiče regionalnih centara, oni su potrebni, ali samo ako su prilagođeni potrebama. Nama je Europska unija, potpomognuta dvorsko – akademskim stručnjacima, uvalila tehnološki neprimjereno (pogrešna tehnologija koja ne omogućuje izdvajanje korisnog dijela) i preveliko postrojenje. Uvalili su nam autobus na kat, bez krova, pogodan za razgledavanje gradova ljeti, za vožnju samo jednog čovjeka.

Što se tiče sortirnica, profesorica ne bi smjela vjerovati proizvođačima. Mogućnosti sortirnica koje navode prodavači vrijede samo za određene frakcije u jako discipliniranim sredinama, i samo u slučaju kada je cijena rada višestruko viša od naše. Ali i tada treba izračunati koliko košta investicija u tehnologiju, koliko održavanje i koliki je operativni trošak. Kako se ne bi dobila kriva slika i kako bi se studentima dala tehnički korektna slika, potrebno je dodatno pogledati kako to djeluje u praksi. Dio odgovora se može dobiti i u činjenici, da i najrazvijeniji (Beč, Lyon,…) imaju sortirnice koje omogućavaju dobivanje najčišćih frakcija sirovina – sortirnice u kojima sortiraju ljudi svojim rukama. Dio odgovora se može dobiti i na Cipru gdje na automatskoj sortirnici ne mogu uvijek dobiti čiste frakcije, pa često umjesto nekih 100 eura/t radi nečistoća dobivaju neki puta samo 10 eura/t. Da se kod nas uči Ekonomika poduzeća kao nekada, onda bi profesori na tehničkim fakultetima morali studente učiti i koliko neko tehnološko rješenje doprinosi nacionalnoj ekonomiji, socijalnim zahtjevima društva,…. Znam da je to danas science fiction – u slobodnom prijevodu »ma ne lupaj, pa znaš gdje živiš«.

Na probleme se upozoravalo godinama

Onaj tko misli da sam grub, neka misli tako. Na probleme u otpadu upozoravam(o) godinama. I evo posljedica. Upozoravam(o) i na drugo. Što mislite kako će reagirati UNESCO, kada saznaju da fekalije od 1.3 milijuna turista , koliko ih je lani posjetilo Nacionalni park »Plitvička jezera« završavaju bez pročišćivanja u vrtači kraj restorana, gdje su upravo jeli »basu« – perfektan pripravak od svježeg sira? Zar to baš nitko ne želi vidjeti? Gdje su mediji, političari kojima su prsa »plava« od busanja u obrani nacionalnih interesa, akademici i sveučilišni nastavnici, zelene udruge i dvorski stručnjaci da dignu glas upravo za rješavanje problema »plitvičkih fekalija«, problema koji se može riješiti već tjednim utrškom od prodanih ulaznica. Nekako mi se čini da baš uhvatiti se u koštac s tim »fekalijama« znači stati u obranu nacionalnog interesa.

A što se tiče Plana gospodarenja otpadom – tu smo gdje jesmo! Kako dalje? Glave skupa, pomognimo ministarstvu da se dobije prihvatljivo rješenje. Osnovni preduvjet je da se uključe oni s iskustvom, a dobronamjerne kritike ne treba smatrati osobnim kritikama: »Ništa nije tako opasno kao prijatelj neznalica; više bi vrijedio pametan neprijatelj«. (Jean de La Fontiane)

Ako primjedbe EU-a ne možete dobiti drugdje, stojim na raspolaganju: viktor.simoncic@gmail.com.

Komentari su zatvoreni