Kako smo jurili Zagrebom!

Kako smo jurili Zagrebom!

(Foto: Vjesnik / Zlatko Kalle)

Nema čekanja u koloni, prebacujemo se na žutu traku, grabimo prema otvorenom jer ovaj »audi« pod hitno traži prostora. Nakon malo provlačenja kroz grad izbili smo na zagrebačku zaobilaznicu i tu je počela prava »zabava«…

Boris Jagačić

Dogodi li se i vama koji put da uđete u kafić i tamo naletite na par nametljivih, glasnih momaka koji, premda već poodavno nisu djeca, glasno raspredaju automobilističke lovačke priče? A te ponekad idu otprilike ovako: »Znaš, imam ti ja frenda s AMG-om (model XY). Ej, znaš kak smo jurili po gradu, ma vozili smo se 250 po Vrapčanskoj! Ej buraz, znaš kako to ide, ide 350 na čuku kad mu skineš blokadu!!!« Naravno, fantomski prijatelj ne postoji, munjevita AMG-ov jurilica je također plod bujne mašte, a spomenutom ulicom tom brzinom ne bi mogao voziti ni velikan Ayrton Senna, čak ni da je živ i za upravljačem McLarenovog F1 bolida, a ne onoga Williamsovog smeća  koje ga je odvelo u smrt.

Što je najgore silno pretjerivanje će se nastaviti pa će u slijedećem priča biti još glasnije ispričana, s još većim krajnjim brzinama i još luđim pothvatima. Tko bi tome povjerovao? No očito je da i takve pričice imaju svoju publiku koja se svjesno prepušta ovakvim maštarijama. A da se narator malo spustio na zemlju i oduzeo cijeloj priči soli i papra, još bi mu eventualno kod nekoga i mogla proći. Ali i laganje zahtijeva spretnost i znanje.

No zanositi se pričanjem je jedno, a stvarno divljanje po prometnicama je nešto sasvim drugo. Iako gore spomenute brzine na području grada Zagreb nije lako razviti, moguće je. Ali za to treba imati automobil, vozača i nedostatak pokoje daske u glavi, odnosno bezobzirnosti jer riječ je o krajnje opasnom pothvatu, ničim vrijednom hvaljenja kojima se ugrožava počinitelj, ali i oni oko njega. Situacije su to u kojima ne treba sudjelovati.

No (ne) u jednom takvom pothvatu sudjelovao je autor ovoga teksta, doduše kao suvozuač. Bilo je to u srijedu 16. lipnja 2004. godina, u vrijeme dok je još radio kao novinar Vjesnika te povremeno surađivao za automobilistički prilog 4 kotača. Novinarskim kanalima do nas je stigla informacija da je u gradu jedan opaki, »nabrijani« automobil čiji je vlasnik Hrvat s adresom u Njemačkoj, koji je spreman pokazati nam što njegov auto može. Učinilo nam se kao idealna situacija – vozit ćemo se u munjevito brzom automobilu s njemačkim »regama«. Bude li problema s policijom odgovornost neće biti na nama, a i ovaj će zbrisati preko granice uhvati li ga samo kamera…

Audi i njegov vlasnik

Audi i njegov vlasnik

Sastanak je ugovoren te sam se s fotoreporterom Zlatkom Kalleom uputio do Boćarskog doma gdje nas je već čekao Jakov D. ispred svog »audija S4« u karavanskoj izvedbi (Avant). Isprva nas je začudilo, ako ne i razočaralo da se o karavanu, koji nekom laiku ne ostavlja nekakav osobit dojam. Automobil su odavali tek sitni detalji – aerodinamični dodatci i naplatci. No poznato je da već i osnovnim verzija Audijevih vozila ne nedostaje snage, a ovdje je bila riječ o najsnažnijoj S4 varijanti, automobilu koji je svojedobno bio jedan od najbržih serijskih karavana na svijetu, čija je krajnja brzina bila tvornički ograničena na 250 km/h. Jakov je na njegove dorade – ojačanje kočnica, promjene na ovjesu, čipiranje motora itd. – potrošio 22.000 eura te je auto u konačnici, prema njegovim riječima, raspolagao s pozamašnih 525 KS.

Vežite se, polijećemo…

Došlo je vrijeme za vožnju. Zlatko je sjeo na prednje sjedalo kako bi mogao fotografirati, a ja sam se smjestio iza, nekako u sredini, radi boljeg pregleda. Motor se oglasio moćno, ali nekako kontrolirano te smo se uputili niz Savsku u potrazi za nekom otvorenijom prometnicom, kako bismo vidjeli što to čudo s pogonom na sva četiri kotača može.

Ubrzo nam je postalo jasno zašto se Jakov odlučio na ovakav auto koji se ne razmeće ni zvukom ni izgledom, a kadar je iza sebe ostaviti i rasne trkaće automobile. Već nakon kratkog razgovora s vozačem shvatili smo da imamo posla s »uličnim izazivačem« koji naprosto uživa »vaditi mast« vlasnicima pompoznih, brundavih jurilica. Za njih je ovaj karavan pravi »penicilin«, a Jakov nam je ispričao kako ga u ovom »audiju« ne može uhvatiti ni njegov prijatelj iz Njemačke Ferrarijevoj »modeni«. Raspolaže i s više snage.

Nema čekanja u koloni, prebacujemo se na žutu traku, grabimo prema otvorenom jer ovaj »audi« pod hitno traži prostora. Nakon malo provlačenja kroz grad izbili smo na zagrebačku zaobilaznicu i tu je počela prava zabava.

Jakov je izletio na preticajni trak, a moćni pogonski stroj počeo je otrkivati svoju pravu narav i davati do znanja da je tu zvukom i performansama. Kazaljka brzinomjera je začas došla na 160 km/h. Nije to nikakva brzina za ovaj auto. Ipak, prometa ima podosta. Automobili su na obje trake. Jakov čeka dionicu na kojoj će traka biti koliko toliko »čista« i evo jednog komada. Brzinomjer pokazuje 200, 220, 230… Munjevito, ali motor daje do znanja da još ni približno nije »otpjevao« svoju pjesmu. Dokazuje to i kazaljka obrtomjera. Premda se automobil drži kao na tračnicama, a i vozač ulijeva povjerenje – ne radi nikakve nagle pokrete ni manevre i suvereno vlada vozilom – fotoreporter Zlatko, valjda jedini razuman u autu, počinje se nervozno vrpoljiti i raditi nogama (vjerojatno je kočio nogama u pod), a uskoro je počeo i glasovno intervenirati poručivši da smo »vidjeli dovoljno«. Obratite pozornost da vozimo po, doduše brzoj, ali ipak u radno vrijeme vozilima nakrcanoj prometnici na području grada, s mnogim trakama za izlaz i ubacivanje, a ne automobilskoj pisti…

Pri brzini od 240 km/h moć ubrzanja pomalo popušta, ali ipak brzo stižemo do 250 km/h, zatim 260, 280… Situacija je vrlo napeta, prolazimo pored automobila koji ako i prekoračuju krajnju dopuštenu brzinu (negdje 130 km/h, a negdje ispod) ostavljaju dojam kao da stoje. Stvar je u tome da nitko ne očekuje da će u preticajnoj traci naletjeti projektil s ovakvom brzinom. Čak i da naletiš sa 160 km/h, što nije malo, osjetilo bi se da si prebrz, a kamoli ovako. Uz to, bila je to i 2004. godina, kad su automobili raspolagali s manje snage nego danas. Pitanje je što bi se dogodilo da se netko odlučio na pretjecanje i izletio ispred nas. Pitanje je bi li dorađene kočnice u tom slučaju dostajale. Što ako…? No i u toj ludosti nas je čuvao dragi Bog.

Nagazi ga »do daske«!

Automobil zasigurno ide 300 km/h, to jamčimo, a Jakov tvrdi kako postiže i 313 km/h, samo što za tu krajnju brzinu već treba popriličan zalet koji ipak nismo imali. Pothvat je došao kraju te se naposljetku rastajemo, podijeljenih dojmova. Razmišljao sam, šteta što nije bilo prostora da ga »nafrljimo« do »daske«, što sam mu i rekao. I Jakov je dijelio moj stav. No Zlatko je doživio olakšanje. Bilo mu je drago da je sve nekako dobro i brzo završilo. A bio je i najstariji od nas u autu (sad, da ne kažemo baš najpametniji…).

Tekst o ovoj avanturi u Vjesniku sam napisao »pod dojmom«, a redaktorica Marika Toth tada mi je očitala bukvicu zbog pisanja ocijenivši moj tekst, među ostalim, vrlo »nepedagoškim«. No ne zna ona kako funkcioniraju »oktanske glave«, tekst se dopao uredniku te je bez ikakvih izmjena otišao u tisak. Doživio sam to kao trijumf nad redaktoricom, ali sada s nešto više godina na leđima uviđam kako je bila u pravu te koliko podgrijavanje pogrešnih strasti može biti opasno.

Uostalom, svjedoče to primjeri iz bliskog mi kruga ljudi. Željko C. – Žac s kojim sam išao u osnovnu školu bio je jedan iz tog društva i oktanski ovisnik još od malih nogu i zaljubljenik u serijal o Mad Maxu (gledali smo ga na videu kod njegova rođaka prije mnogih, prije nego što bi nastavci došli u zagrebačka kina). Volio je Queenovce, Modern Talking i sl. pop glazbu iz 1980-ih, a više od svega – brzinu. Zajedno smo još u nižim razredima osnovne škole, u prvoj polovini 1980-ih, sami izrađivali igraće karte s automobilima. Sjećate se, to su one igraće karte sa slikama automobila i navedenim performansama? Onda ih je u bivšoj Jugoslaviji bilo malo teže za nabaviti ako niste imali nekoga tko putuje po inozemstvu pa smo Žac i ja kao dva inovatora napravili svoje karte. Izrezivali bismo slike iz auto revije (obično Auto Motor und Sport) te bismo rukama ispisali podatke na raznorazne vizitke koje smo uzeli od roditelja. Na kraju smo karte »plastificirali« selotejpom pa su bile bolje i točnije od originala na kojima bi se ponekad potkrala koja podatkovna pogreška. Inovativno, zar ne? Kad nemaš, napravi sam. Bio je tu i plan da napravimo go-kart s Tomosovim motorom. Ali nedostajalo je dijelova, financija, mogućnosti pa i znanja, a ponajmanje entuzijazma.

No Žac već dugo nije s nama. Život je još kao nedozreo mladić ostavio u »hondi« na zagrebačkom asfaltu. Pokoj ti duši, dragi moj Žac. Bio si pajdaš i pol!

Zlatkova slika poslužila je ipak u pedagoške svrhe

“Brzinom u smrt” – Zlatkova slika poslužila je ipak  i u pedagoške svrhe

Tu je i nešto stariji Zdenko M. koji nas je napustio još ranije. On nije bio naša generacija, već je bio oko četiri godine stariji, a išao je u istu školu. Kako je bio iz imućnije obitelji roditelji su mu, čim je stekao zakonske uvjete, kupili »vespu« pune kubikaže, a ne onu »igračku« od 50 ccm. Bila im je to najgora investicija u životu, zbog koje su ubrzo požalili. Zdenko je odlučio isprobati koliko »vespa« može navući te ga je zanijelo u zavoju prilikom spuštanja niz strmi Pantovčak. Varljivi skuter je zakačio rubnik, a vozač je poginuo udarivši u rasvjetni stup ili prometni znak (tog se detalja više ne sjećam).

Ima i manje tragičnih primjera koji su također mogli kobno završiti. Moj prijatelj iz Dubrovnika, duša od čovjeka, kojega neću ovdje imenovati, a s kojim vožnja u automobilu nije mogla proći bez škirpe guma otpravio je par automobila u staro željezo. Totalka na starom »renaultu«, »ford escort« s »posadom« u Jadranu, ali srećom u plićaku, pri čemu su se samo svi dobro natukli… Zatim BMW na kojem je šteta narasla na iznos manjeg gradskog automobila. Zajedno smo na Velesajmu gledali taj prekrasan plavi metalik BMW s kožnim sjedalima kojega je naposljetku postao vlasnikom.

S tim istim automobilom, koji je resio izložbeni prostor Tomić&Co-a sletio je prilikom pretjecanja brzinom od 200 km/h na ledinu, pri čemu je za manje od metra izbjegao stupove ograde. Da ih je automobil kojim slučajem zakačio, danas više ne bismo razgovarali. A što se dogodilo? Vozač iz kolone je odlučio skrenuti ulijevo te zacijelo nije očekivao da će netko na lokalnoj cesti naići s tolikom brzinom. Preostao je još samo manevar izbjegavanja… A da je vozio 80, 100, ma i 130 km/h možda bi još i danas vozio taj isti nekoć krasni, plavi, sportski BMW.

Otova Peglica u jednoj od faza. Danas izleda moćnije.

Otova Peglica u jednoj od faza. Danas izleda moćnije.

Na kraju tu je i Marko J. zvani Oto (s jednim »t«, nije tiskarska pogreška) po uzoru na izumitelja motora s unutarnjim sagorijevanjem koji nije slučajno dobio svoj nadimak. Riječ je o čovjeku koji se od malih nogu motao po garaži i stalno nešto »šarafio«, a jedna od čuvenih kreacija iz njegove garaže bio je čudovišni »yugo« u kojega je nagurao frizirani motor iz »fiata argente«. Taj je »yugo« svojedobno žario i palio po zagrebačkim cestama uzimajući mjeru kojekakvim BMW-ima, ali  imao je jednu neoprostivu manu – bio je (pre)česti gost benzinskih postaja.

Oto je bio vlasnikom cijele game automobila s GTI oznakom – »peugeot 205«, »volkswagen golf«, »suzuki swift«… I on je »sahranio« ponešto automobila, nekima je ozbiljno izmijenio vanjski izgled, no srećom izučio je za autolimara pa je mnogo toga bio u stanju popraviti sam. Oto je ipak shvatio da jurcanju nije mjesto na prometnicama te se umjesto da svojom vožnjom ugrožava sebe i druge danas vozi reli utrke u klasi »historic« s »peglicom« jednog krajnje čudnog zvuka. Što se krije pod njenim poklopcem, zna samo Oto…