Kako s 800 kuna uništiti “Končar”

Kako s 800 kuna uništiti “Končar”

I uz ovakve medije, mikro-makro sve i sva ekonomski analitičare i »naše nedozrele zelene« prolazi filozofija kako kada curi u mlazovima treba štedjeti na kapima. Za uštedu energije od 35 kuna godišnje, država će dati 800 kuna, građani za skuplji uređaj još 1 000 – 2 000. Ne čuju se ni »Končarevci«. Možda i njima ovo odgovara? Žele li i oni na (prisilni) odmor?

dr. sc. Viktor Simončič

Narodne mase oduševljene jer mogu kupiti perilice i hladnjake, uglavnom neprimjerene njihovoj kupovnoj moći. Država će im dati 800 kuna za kupnju električnih kućanskih aparata A+++. To su aparati koje inače kupuju bogati. Iako su energetski učinkovitiji, uglavnom su za one s dubokim džepom. Kao i električni automobili. Pa ako na primjer kupite aparat A+++, a ne A+ uštedjet ćete godišnje 35 kuna (slovima trideset i pet kuna). Razlika u cijeni, unatoč subvenciji od 800 kuna isplatit će se kupcu tek za desetak godina. Uz to, svaki kupac je dao značajan doprinos uvoznom lobiju, što je vjerojatno i bila intencija ministra Mihajla Zmajlovića i direktora Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost Svena Müllera. Nije poznato imaju li oni dionice u nekoj stranoj tvrtci perilica ili možda proviziju u trgovačkim lancima.

obliti._privator

– OBLITI PRIVATORUM PUBLICA CURATE –

 Zaboravite privatno i brinite se za javno

(Natpis na Kneževom dvoru u Dubrovniku)

a+++

Razredi energetske učinkovitosti

Naime, aparate A+++ ne proizvodi jedini domaći proizvođač kućanskih aparata – »Končar«. Ako je vjerovati internetu »Končar« proizvodi samo aparate A+. One aparate koji godišnje potroše za 35 kuna više energije od onih puno skupljih, uvoznih. A onih 800 kuna koje Ministarstvo okoliša i Fond dijele, nije palo s neba. Uprihodili su ih svi koji plaćaju porez i proizvode u Hrvatskoj. Znači i radnici »Končara«. Svi oni su »zaradili« 800 kuna da bi se kupovali uređaji iz drugih država. Za tih 10 000 nepotrebno kupljenih aparata stranih proizvođača manje se kupuju oni od hrvatskog »Končara«. Bit će manje poreza, manje uplata u socijalno i mirovinsko, manje radnih mjesta… Bit će i manje »Končara«. Ali tko te pita?

Normalno da se HDZ ne buni. Ta to oni rade od kada je Hrvatske. Sve je izgleda u skladu s najnovijom ekonomskom politikom HDZ-a. Profesor Sinn je to super osmislio. Zamagljuje nam oči s brojem 5. Sve će rasti za 5, ako treba i padati za 5. Sve za 5! Eto podržavaju i subvenciju, istini za volju ne samo njemačkih proizvoda, ali pretežno njihovih. Nešto ranije subvencija i njihovih električnih automobila. Sa 70 000 kuna po autu, inače dva i pol puta skupljem od istog konvencionalnog. Sada 800 kuna za njihove električne aparate. Prodaju oni nama za naše novce i njihovu komunalnu opremu. Neke njihove firme, ako sam dobro vidio, čak se uče graditi uređaje za pročišćavanje otpadnih kod nas. Bez referenci, za naše novce, skupljaju reference i vesele se dok ima nas.

Na put s pohanim piletom

Ku-ku-ri-ku(nama) koalicija nije ništa od toga napisala u svom programu »21«, ali je u djelo provela pogodovanje uvoznicima. I ovih 800 kuna je njihovih intelektualnih napora djelo. Opet se pokazuje da naše politike djeluju na principu »gdje ja stadoh – ti produži«.

Niotkuda glas protiv. Ako moja računica vrijedi barem u tragovima, pitam se zašto nigdje naših »mikro-makro-bijelosvjetkih« ekonomista. Ne bojim se navesti njihova imena, ali imam na raspolaganju samo tri kartice, a ne bi bilo pravedno da ispustim nekog od silnih analitičara i profesora s bezbroj »management sve i sva učilištima«. Spomenut ću samo ekonomskog stratega HDZ-a, docenta na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu Tomislava Ćorića. Gledam mu sliku u novinama. Nonšalantno naslonjen na ogradu. Pogled govori o znanju. Meni nekako naginje na »tko vas šiša«, iako on zna tko nas je šišao i još bi da nas opet šišaju. U izboru stratega je HDZ puno ispred SDP-a. Oni uzeše za stratega docenta, a ministar Zmajlović asistenta.

Kako nacija slavi preko noći prodanih 10 000 uvoznih aparata, za koje smo dali naše novce strancima, prihvaćam da sam samo ja »malo onako«. Što mogu, tužan sam jer cijenimo samo tuđe. Prokleti »mrak«, kada se valjda nije dobro vidjelo pa sam krivo pročitao kako cijeniti svoje znači i kupovati svoje, ako je i približno kao tuđe. Tko mi je kriv kada sada živim u društvu gdje samo to nije vrlina.

I sada oni svi o reindustrijalizaciji. Ma čega? Valjda prvo treba uništiti zadnje preostale žilave »končare« pa da se onda late posla? Vjerujte mi, sram me koliko je neuk moj narod, koji se veseli kupnji nepotrebnog, subvencioniranog novcem od rijetko preostalih proizvođača, s ciljem da se njima onemogući opstanak na tržištu.

Sve to sam rekao za HTV jer su i mene pitali da dam izjavu. Ostavili su rečenicu kako ne treba nasjesti na 800 kuna i kupiti neki aparat ako nije potreban. Barem to.

Na dan kada je Papa Franjo primio ministre EU-a za okoliš da ih upozori na probleme klimatskih promjena, ekipa HTV-a je došla do mene. Pitali su me što mislim o našoj politici borbe protiv klimatskih promjena. Mislim da su očekivali hvalospjev, kako mi eto brinemo o klimi subvencioniranjem električnih automobila, a ja sam rekao da se to radi samo u interesu bogatih i da to nema veze s borbom protiv klimatskih promjena u društvu na stupnju (ne)razvoja slično našem. Mi smo sav promet prebacili na ceste. Vlakovi na malo dužim relacijama voze 2-3 puta na dan i za prevaliti 100 – 200 kilometara im treba vječnost. Morate sa sobom ponijeti pohano pile, kao u stara dobra vremena, jer ćete sigurno ogladnjeti, a niste ni sigurni hoće li vas gdje prebaciti na autobus. Kod nas Savom također više skoro da nema prometa.

Hrvatska kao eksperimantalni pogon

Gradimo luke u Slavonskom Brodu i Sisku, a godišnje dođe brodova za čije nabrajanje vam ne trebaju čak ni svi prsti jedne ruke. Gradimo uređaje za pročišćavanje, kao onaj paradni primjer u Sisku, za 60 000 stanovnika, a ima nas manje od 30 000 koji će u skoroj budućnosti moći koristiti uređaj. Po cijeni, da zaboli glava. Najskupljoj u EU! I to je bolje od uređaja u Brcokovljanima. Lani otvoren, pa odmah zatvoren i konzerviran. Izgradili ga, a nema se tko priključiti. To je slično kao i onaj most HDZ-ovog ministra obrane Berislava Rončevića usred »nedođije«, u polju kraj Karlovca. I za sve to treba energije. I sve to utječe na klimatske promjene. Da spomenem da su tehnologije tuđe, da studije rade tuđi, da neki i vodu sa sobom ponesu?

Mislim da sam već spomenuo kako sam nedavno u Bosni razgovarao s jednim poduzetnikom oko postrojenja za industrijsku preradu komunalnog otpada u Konjicu. Tvornica po MBO-T tehnologiji tvrtke Tehnix iz Donjeg Kraljevca. Ja ponosan da eto ima tamo nešto naše. A on zabrinut. Kaže da je u MBO-T instalirana snaga od 100 kW i da to može biti problem ako neće biti dovoljno otpada. Specifična energetska potrošnja će biti veća. Njega brine tih 100 kW, a na Marišćini u Rijeci, u (naravno) uvoznom postrojenju, nigdje viđenom, jer je eto izrađen za eksperimentalne kuniće, instalirana snaga je preko 3 MW. To je 30 puta (slovima: trideset puta) veća instalirana snaga od one u Konjicu i nikoga ne smeta. To postrojenje će slijedećih 40 godina nepotrebno trošiti energije kao 1000 automobila. Ne smeta i nije smetalo ni ministra Zmajlovića, ni direktora Fonda Müllera, ni direktora Ekoplus-a koji gradi postrojenje, gospodina Dušana Šćulca.

Mediji hvale uspjeh slogana »kupujmo tuđe perilice« da će s subvencijama biti ušteđeno nekih 235 tona CO2 ili energije koju troši nekih 75 kućanstava. Postrojenje u Rijeci će nepotrebno trošiti 10 puta više energije, kao 750 kućanstava. I sisački uređaj će trošiti više energije za par stotina automobila. A planiramo izgraditi 13 regionalnih centara i nekih 300 uređaja. Naravno da će svaki biti predimenzioniran, kao da si netko kupi autobus umjesto osobnog automobila, ali ne električnog. Naravno da ćemo već preko tih uređaja prebaciti sve dozvoljene granice emisija koje izazivaju klimatske promjene. Pomnožio sam onu nepotrebnu energiju koju će od sada pa na dovijeka trošiti 750 kućanstava na Marišćini s 13 planiranih regionalnih centara, pa sam dodao nepotrebnu energiju koju trošimo za sakupljanje otpada iz polupraznih kontejnera zbog čega veliki kamion vozi tek nekih 500 kilograma plastičnih boca, pa sam dodao koliko energije se potroši da se staklene boce prevezu sa Visa i Dubrovnika do Huma na Sutli, pa sam dodao energiju koja se nepotrebno troši u predimenzioniranim uređajima za pročišćavanje otpadnih voda i došao sam do nepotrebno potrošene energije koju inače troši debelo preko 250 000 kućanstava – četvrtina populacije. A ovdje je samo okoliš u pitanju!

Lažne uštede

Navečer sam čekao dnevnik. Prošao prijem kod Papa Franje. Ministri ozbiljno slušali Papu. Čekao sam prilog o klimatskim promjenama. Ide prilog o zagađenju zraka u Parizu. Dobrih 5 minuta u Dnevniku 1. Nema priloga o klimi. Supruga kaže pa vidiš da je glavna vijest ona s migrantima. Ja vidim zagađenje zraka u Parizu. Kao da je Dnevnik 1 Iličkovićeva Ekozona. Pretjerao sam. Novinar koji me intervjuirao kaže da je prilog izbačen zbog koncepta. Moš’ mislit! A mogao sam biti i ja na HTV, samo da razmišljam kao naši mikro-makro sve i sva ekonomski analitičari. Ili barem kao profesor Sinn ili docent Ćorić. Nažalost, »mrak« mi ne da da ne vidim kraj još uvijek zdravih očiju. Valjda sam ih sačuvao u mraku.

I uz ovakve medije, mikro-makro sve i sva ekonomski analitičare i »naše nedozrele zelene« prolazi filozofija kako kada curi u mlazovima treba štedjeti na kapima. Za uštedu energije od 35 kuna godišnje, država će dati 800 kuna, građani za skuplji uređaj još 1 000 – 2 000 na opće veselje stranaca. Ne čuju se ni »Končarevci«. Možda i njima ovo odgovara? Žele li i oni na (prisilni) odmor?

perilicePravi inženjeri su rijetkost. Novinari s »istraživačkim instinktom i zdravim razumom« još rjeđi. Akademska zajednica, ima li je još? Ta činjenica me je vodila da ne napišem ništa što bi imalo neke brojke i najjednostavnije usporedbe. Onda sam se sjetio da se ipak isplati napisati, jer postoje još ponegdje prave domaćice, koje s skromnim budžetom balansiraju iz mjeseca u mjesec i koje znaju da to ne mogu posuđivanjem bez vraćanja. One su iznad Marine Dropulić Matulović, Nikole Ružinskog i Vinka Mladinea, koji su osmislili kako financirati nepotrebno u okolišu, kako financirati privatno na štetu javnog i njihovih klonova Zmajlovića i Müllera, koji to uspješno provode. Domaćice su iznad razine Kurta & Murta, koji iz mandata u mandat idu principom »gdje ja stadoh – ti produži, dužni smo – još zaduži«.

Izbori pred vratima. Tko je spreman zaboraviti privatno i misliti na javno? Klonovi ne!

Bezbroj nijansi sive

U uljuđenim državama, tamo gdje je javno iznad privatnoga, ministar (franc.: sluga, iz lat.), znači biti – sluga. Naši dužnosnici riječ ministar tumače kao »Mini Star« – mala zvijezda. Svaki od njih misli da je najsjajnija zvijezda, kao Sirius, pa im je dovoljno da samo sjaje, bez rada. Neki utisak pojačavaju brijanjem glave i glačanjem.

… i ružičaste

Možda nam ne dođu baš samo klonovi!

Ovo je 19. poučak, a 18. sam napisao za drugi dio knjige Društvo umanjene vrijednosti (u pripremi) te je bio manje prikladan da se objavi kao poučak. Tko želi, može ga dobiti na zahtjev: viktor.simoncic@gmail.com.

Komentari su zatvoreni