Kako je splitski ljudocid postao – ljudocidić?

Kako je splitski ljudocid postao – ljudocidić?

(Foto: Jakov Teklić / Solin Live)

Pritisak javnosti je u Split doveo ministra Ćorića i dr. Capaka, direktora HZJZ-a . Provezli su se Karepovcem, vjerujem s ventilacijom ograničenom na unutarnji zrak limuzinem, izjavili da je sve u redu i dali podršku splitskoj političkoj eliti. No Capak je ipak potvrdio da odlagališni plinovi mogu izazvati simptome koje spominje doktorica Ninčević, ali je izjava je ostala na marginama. Sluganski mediji taj dio prešućuju…

dr. sc. Viktor Simončič

Šutnja je vrlina budala. (Francis Bacon)

Viktor Simončič

Kako god je teško i nezahvalno ne biti Don Quijote, ni Sancho Panza, već vjerojatno (u odnosu na naše sofisticirane vjetrenjače) stari konj Rocinante, ipak se isplati. Govorim u prvom licu jednine. Da nisam pisao, da nije bilo ZG-magazina, a onda i hrabrosti da Slobodna Dalmacija prenese tekst: https://slobodnadalmacija.hr/dalmacija/split/clanak/id/529263/napokon-se-pojavio-strucnjak-koji-se-ne-boji-reci-istinu-o-karepovcu-splitu-se-dogaa-katastrofa-splicani-pazite-se-ovo-je-ljudocid-posljedice-na-graane-mogle-bi-biti-vrlo-ozbiljne, pa portala Solin Live (http://www.solin-live.com/?s=viktor+simon%C4%8Di%C4%8D) , i konačno priloga na 24sata (https://de-de.facebook.com/24sata/videos/1944718995562635/), splitski ljudocid ne bi doživio transformaciju u ljudocidić.

Poseban doprinos dala je i dr. Jasna Ninčević, ravnateljica Nastavnog zavoda za javno zdravstvo u Splitu: https://www.slobodnadalmacija.hr/dalmacija/split/clanak/id/529924/novo-upozorenje-dr-nincevic-zbog-karepovca-meu-splicanima-ima-sve-vise-mucnine-konjuktivitisa-nagona-na-povracanje-nadrazaja-disnih-puteva. Jedina osoba, u pustoj regimenti titulama visoko dekoriranih splitskih intelektualaca, koja je progovorila! I nije njen i moj doprinos ništa posebno. Njoj je njena liječnička zakletva, a meni stručna odgovornost naložili da djelujemo. Na njeno upozorenje da je u zadnje vrijeme porastao broj mučnina, nagona na povraćanje i konjuktivitisa, prozvali su je nestručnom medicinski i okolišno neuki političari, imputirajući joj da to govori u političke svrhe. Zašto nisu progovorile drugi kolege liječnici, a posebno nastavnici Medicinskog fakulteta i stali u obranu stručnosti doktorice Ninčević? Da možda do njih još nije došla spoznaja kako na ljude može negativno djelovati H2S, amonijak i nepoznata smjesa ugljikovodika (merkaptani?)? Zašto šuti nastavna elita splitskog sveučilišta? Zašto šuti Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti?

Pritisak javnosti je u Split doveo ministra Tomislava Ćorića i doktora Krunoslava Capaka, direktora Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo. Provezli su se Karepovcem, vjerujem s ventilacijom ograničenom na unutarnji zrak limuzine. Izjavili su da je sve u redu, dali podršku splitskoj političkoj eliti i umirili građane Splita kako grizenje za oči nema veze s Karepovcem. U jednoj izjavi doktor Capak je ipak potvrdio da odlagališni plinovi mogu izazvati simptome koje spominje doktorica Ninčević. Izjava je ostala na marginama. Sluganski mediji taj dio prešućuju. Drago mi je da je i direktor Čistoće, gospodin Delić, nakon izjave gospodina Capaka, saznao kakvi sve plinovi nastaju na smetlištima.

Štednja na račun (zdravlja) Splićana

Hoće li plinske maske postati dio standardne turističke opreme u Splitu i okolici?

Pozdravljam naredbu ministra Ćorića za dnevno prekrivanje i upotrebu kemijskih sredstava. Veseli me da je konačno pobijeđena samovolja zamjenika gradonačelnika Splita gospodina Nine Vele, koji je odbijao da se otvoreni dio odlagališta dnevno prekriva i da se koriste (i) kemijska sredstva. On je s takvom lakoćom štedio škude (izvođaču?) na račun pluća građana, da je to za nekoga na razini dobre domaćice (isprika svim vrijednim i pametnim domaćicama) upravo zapanjujuće.

Zlo je manje zlo, ali je i dalje zlo. Meni dodatni poticaj da nastavim Rocinanteovim putem. Ministar je izjavio kako vjeruje dozvolama njegovih prethodnika. Pitam se kako može vjerovati nečemu što je dovelo do zasmrđivanja cijelog Splita? Predlažem ministru da detaljno provjeri nalaze studije utjecaja na okoliš iz 2000. godine, u vrijeme kada je na odlagalištu bilo 1 – 2 milijuna kubika otpada manje. Posebno treba provjeriti što piše u obaveznim mjerama zaštite okoliša, uključujući i nadopunu iz 2015. godine, te iste učini javno dostupnim.

Kako je sanacija dijelom financirana i iz Fonda, mora provjeriti kako je izgledao natječaj za izvođača radova i da li su u natječaju bile predviđene mjere zaštite građana. Siguran sam, da se čak niti kod nas nitko ne bi usudio odobriti radove s ovako alarmirajućim učinkom na stanovništvo, iako je kod nas sve moguće, bez odgovarajućih mjera zaštite. Da nije bilo nikakvih uvjeta u natječaju ne želim i ne mogu vjerovati. Kako dugo pamtim, znam da to nije bilo moguće niti prije 50 godina.

Ako je sve rađeno po propisima, treba mijenjati propise

Nakon toga neka provjeri je li inspekcija pratila ispunjenje uvjeta iz natječaja odnosno uvjeta koje je propisalo Ministarstvo. Obzirom da smrdi i »grize za oči« propisane mjere zaštite treba provjeriti preko zapisnika o izvođenju radova. Je li se izvođač pridržavao uvjeta ili je smradilo unatoč uvjetima? Ako je smrdilo unatoč propisanim mjerama zaštite, moraju se mijenjati uvjeti. Obaveza je ministra, kada vidi katastrofičan utjecaja nekog zahvata na okoliš da provjeri zašto je tome tako. Ne opravdava činjenica da su to dozvolili neki ranije. Mjere zaštite okoliša su stalan predmet provjera. To je jedno od elementarnih načela politike okoliša. Tome služi monitoring, a ne kao mjere do koje se smije zagađivati građane, kako (ne)odgovorni pokušavaju tumačiti rezultate monitoringa.

Na osnovi dostupnih informacija sumnjam u stručnost onih koji su izradili Studiju utjecaja na okoliš, i/ili u najmanju ruku onih koji su u Ministarstvu izdali rješenje. Posebno kada sam vidio da se ne prate čestice manje od 2,5 mikrona (PM2.5). PM2.5 iz pluća mogu izravno doći u krv i nazivaju se, u svjetskoj stručnoj okolišnoj i medicinskoj javnosti »nevidljivim ubojicama« (engl. “the invisible killer”). Trenutno predstavljaju najveći zdravstveno-okolišni problem unutar EU-a, ali ne kao posljedica neodgovornog prebacivanja smeća, toga u EU-u poodavno nema, već prvenstveno iz prometa i kućnih ložišta.

Ako sam barem djelomično u pravu, onda je pokrenuti postupak zabrane radova dok se ne provedu potrebne mjere zaštite, više nego opravdan. Nadam se da će građani dobiti satisfakciju i na drugi način, a ovakav primjer sanacije postati upozorenje nalik na »Černobil«. Ne ponovilo se.

Akademska zajednica nije prepoznala okoliš kao važan resurs

A akademska zajednica? Ne mogu razumjeti da Sveučilište u Splitu okoliš nije prepoznalo kao razvojni resurs. Okoliš ne u funkciji zabrana i zaštita, već kao resurs i potencijal. Takav odnos do okoliša nudi bezbroj mogućnosti za istraživanja i iznalaženje nečeg novog, u svim strukama. Istraživanje u funkciji društvene dobrobiti. Oni rijetki »Đikići i Radmani« imaju pravo na više, a mi ostali moramo se baviti, ništa manje značajnim, ali prizemnijim stvarima. Sanacija Karepovca vrijedi barem 10 diplomskih i toliko doktorskih radova. Da je napravljen barem jedan pravi diplomski, Karepovac se ne bi mogao dogoditi, a praktična rješenja bi mogla naći primjenu kod dobrih stotinjak odlagališta u Hrvatskoj koja se moraju sanirati, toliko u susjedstvu, pa čak i nekoliko u Sloveniji, koja nam je na ovom području dobro koplje ispred. A EU fondovi upravo vape za projektima gdje se okolišu prilazi na moderan način, kao nerazdvojni dio opstanka, u igri dinamičke ravnoteže između korištenja, obnove i zaštite.

Ozbiljnost problema je, za razliku od usnule splitske akademske zajednice, prepoznao Klub mladih Splita. Shvatili su da im baš ne mora smrdjeti. A prepoznali su i da kod sanacije možda ipak nešto smrdi, a da to nisu (samo) odlagališni plinovi. Sanacija da, ali ne ovako. Postupanje s otpadom da, ali ne ovako. Pravo na dostupnost pitke vode, ali ne da se svako malo zamuti… Kada su zbog mutne vode splitski HDZ-ovci prije par dana potjerali SDP-ovca s mjesta direktora Vodovoda i kanalizacije najavio sam da će voda garant biti dobra za piće do slijedećeg zamućenja. I opet se zamutila ovih dana. Zaključak je jednostavan. Smjenom direktora se ne može utjecati na nemar oko neprimjerene zaštite izvora, uvjetima neprilagođenu tehnologiju pripreme vode i zastarjelu vodovodnu mrežu. Interesantno, u ona ranija vremena voda se nije mutila. A da se pokuša s onom dalmatinskom »daj dite materi«? Možda se voda prestane mutiti, a i prestane »gristi za oči«.

Kluba mladih Splita 16. veljače u 19 sati organizira tribinu oko Karepovca. Odaziv je navodno velik. Još se traži odgovarajući prostor. Prema najavama, skoro da ni Poljud ne bi bio dovoljno velik. Predlažem odmah i slijedeću tribinu na temu: Tko to muti vodu?. Možda mladi znaju što ne znaju stari, ili se samo »ne smije kasti«, kako to biva, ne samo u Velom mistu, kada radna mjesta i egzistencija ovise o samovolji vlastodržaca.

Komentari su zatvoreni