Kako je propala medijska kuća “Vjesnik”

Kako je propala medijska kuća “Vjesnik”

U vrtlogu tog posvemašnjeg nestajanja – neki to nazivaju i tranzicijom ili pretvorbom – nestao je i čitav jedan izdavački gigant, kojime se hrvatska privredna i medijska kultura nekoć mogla ponositi i u tzv. međunarodnim razmjerima

U velikoj dvorani Hrvatskoga novinarskog doma u utorak je predstavljena kmnjiga Pad kuće Vjesnik Miroslava Edvina Habeka. Autor opisuje kako je to »saga o državi kao ogromnom bankomatu i sitnim stjenicama na njegovu darežljivom procjepu«. Knjigu je izdala izdavačka kuća Edicije Božičević, a u njoj autor temi pristupa kronološki. O knjizi su govorili publicicst Dražen Rajković i urednik Boris Perić čija razmišljanja niže prenosimo.

A „pad kuće Vjesnik“ može se sasvim nedvosmisleno čitati i kao „slučaj Vjesnik“, mutan, crn i kriminalan. Papir trpi, ali ne prašta, a još manje praštaju arhivi – o svemu što se ima reći zorno svjedoči puzzle brižljivo prikupljenih dokumenata i citata aktera jedne tipično hrvatske tranzicijske priče, čiji bi se registar bar dijelom mogao čitati i kao telefonski imenik nekog nebeskog Remetinca

Pad-kuce-Vjesnik-naslovnica-RGB

Naslovnica knjige M. E. Habeka

Radilo se pritom o ljudskim sudbinama ili zlu udesu čitavih civilizacija, životinjskim vrstama ili ekosustavima, misteriozno iščezlim brodovima ili zrakoplovima, „kronologija nestanka“ zgodna je fraza koja, posebice u medijskom žargonu, dugo neće izgubiti na izazovnosti. Štoviše, svojom prilično nedvosmislenom semantikom uvijek će upućivati na to da je „nestanak“, ma čiji bio, činjenica neusporedivo veća, šira, pa i dublja od jednodnevne novinske vijesti. I u publicistici ćemo je, naravno, često pronalaziti, primjerice, u memoarskom štivu, čiji se protagonisti tako rado doživljavaju akterima i gubitnicima nekih bivših, prašinom prekrivenih vremena, koja su i sama, igri riječi za volju, kronološki nestala kao sretnija i bolja.

S nestankom ili bez njega, srodna joj je kronika, kao bilježenje vremenskog slijeda događaja ili novinska rubrika, svejedno. Potonja, znamo, u nas voli biti crna, pa kao takva bilježiti i nestanke i njihove kronologije. Onda dolaze i pridjevi kao što su sinkrono, dijakrono ili anakrono, a na kraju niza, u koji svakako spada i kronometar, stoji, pak, Kron, antički bog vremena, nerijetko poistovjećivan s jednim drugim Kronom, znanim i kao Saturn, što ga mitologija rado ističe kao vladara „zlatnog vijeka“. A zlatni vijek, ne zaboravimo, ne bi bio ni izdaleka tako zlatan da nije – nestao!

Kronika nestanka jednih novina

Sve to nekako vrijedi i za knjigu koja je pred nama, kroniku nestanka jednih novina, koje smo, ma što mislili o njima, nekoć doživljavali toliko čvrstom sastavnicom političke, pa i svake druge svakodnevice, da na njihov nestanak ne bismo ni pomišljali. I ne samo to: u vrtlogu tog posvemašnjeg nestajanja – neki to nazivaju i tranzicijom ili pretvorbom – nestao je i čitav jedan izdavački gigant, kojime se hrvatska privredna i medijska kultura nekoć mogla ponositi i u tzv. međunarodnim razmjerima. Kronologija, dakako, započinje s prijelomnim krajem osamdesetih godina (zlatni vijek?), a preko silnih pretvorbenih bespuća, stranputica i onih tobožnjih putova, što ih Nijemci nazivaju drvenima, ne završava ni u apsolutnoj sinkronosti, jer podosta prljavštine na tu temu još ostaje da se ispovraća, kao što je, sjetimo se, jedan od svima nam milih i srcu priraslih Smogovaca (zlatni vijek?) bio tako živopisno ispovraćao strašnog svemirca Krona.

I sve to pod naslovom „Pad kuće Vjesnik“, koji ni sam nije bez vrageca, jer iako „pad“ u hrvatskom i engleskom nedvosmisleno znači to što znači (i naravno podrazumijeva nestanak), u njemačkoj inačici naslova Poeove pripovijetke (Der Fall des Hauses Usher), koja se ovdje pokazuje referentnijom nego što bismo isprva pomislili, može značiti i „slučaj“. A „pad kuće Vjesnik“ može se sasvim nedvosmisleno čitati i kao „slučaj Vjesnik“, mutan, crn i kriminalan, što i opet neodoljivo draška nepce medijskih žargonauta. Dakle, „slučaj Vjesnik“ kao „kronologija jednog nestajanja“. Pretvorbeno-političkog, dakako. A osvrnemo li se načas još i na srodnost zavladalu među imenicama „pretvorba“ i „prijetvornost“, kao zajednički nazivnik ove bljutave hrvatske stvarnosne jednadžbe ostat će samo politika.

Grabežljivi medijski smutljivci

vjesnikZa takav kronološko-krvoločni pristup odlučio se autor knjige Miroslav Edvin Habek, po vokaciji novinar i dugogodišnji svjedok hrvatske medijske tragedije, koji, po vlastitu autingu, nikada nije pisao za Vjesnik, što mu u memljivim koordinatama domaće publicistike svakako ne oduzima na vjerodostojnosti. Jer Vjesnik (u koji nisu spadale samo istoimene novine, nego i čitava bombonijera ekonomski relevantnih slatkiša, od njuz-magazina i revijskih izdanja, preko tiskare i distribucije sve do nadasve vrijedna arhiva) godinama se nemilice, češće i nesuvislo financijski injektirao, animirao, reanimirao i održavao na životu gotovo očajničkim, medicinskim metodama, ali ujedno i gušio, gasio, eutanazirao, komadao, sjeckao i secirao, a da svemu tome nije kumovala samo tamo neka mafija grabežljivih medijskih smutljivaca (koja u knjizi ipak pronalazi zasluženo priznanje), nego i država, štono Nietzsche reče, „najhladnija od svih nemani“. A gdje Nietzsche niče, tu trava ne raste, odnosno, da malo zagrabimo i u domaću poetsku riznicu, tu se ne puši hašiš, tu se puši krv. I sasvim kolokvijalno: tu se popuši.

„Pad kuće Vjesnik“ saga je o državi kao ogromnom bankomatu i sitnim stjenicama na njegovu darežljivom procjepu, svijetlim trenucima i kloakama hrvatskog novinarstva, te prije svega Sfinginu pitanju zašto su kompetentnost i moć u nas nužno obrnuto proporcionalne veličine. Saga što je ne oblikuje autorska samovolja, jer – papir trpi, ali ne prašta, a još manje praštaju arhivi – o svemu što se ima reći zorno svjedoči puzzle brižljivo prikupljenih dokumenata i citata aktera jedne tipično hrvatske tranzicijske priče, čiji bi se registar bar dijelom mogao čitati i kao telefonski imenik nekog nebeskog Remetinca. Saga o obijesnom isisavanju usahlih sisa, koja, ako ćemo pravo, „slučaj pada kuće Vjesnik“ čini tek otužnom sinegdohom jedne daleko veće ekonomsko-političke žabokrečine, kojoj će čitatelj, izmrcvaren i isisan trpkom domaćom svakodnevicom, po lektiri ove intrigantne knjige ime lako odgonetnuti sam.

A ako je nekome nakon svega svejedno još do rock and rolla, onda jedino ovako: „I tako odrezah kosu i odjahah ravno u divlju, neznanu zemlju u kojoj ne mogoh omanuti.“ (Bob Dylan: „Isis“). Sve ostalo su kronike i kronologije, nestanci i padovi, koji u znanoj divljoj zemlji redom još čekaju svoje uknjižbe i oknjiženja. Pa onda, budi Kron z nami«.

(Boris Perić)

Komentari su zatvoreni