Kako je osnovana Televizija Radio Zagreb

Kako je osnovana Televizija Radio Zagreb

Naš sugovornik je ugledni novinar, urednik i diplomat Zlatko Sinobad, prvi direktor Televizije Radio Zagreba (TRZ) i Televizije Zagreb te nekadašnji predsjednik Društva novinara Hrvatske. Povod – njegov 90. rođendan i podsjećanje na sada već tako daleke dane kada se krenulo u osnivanje televizije, o čemu se danas malo zna

 „Borba“ od 16. svibnja 1956. prenosi: „Dok se sinoć u Domu JNA odvijala svečana akademija povodom 30. godišnjice Radio Zagreba, mnogobrojni Zagrepčani su se skupili na Trgu Republike, Trgu Maršala Tita, Britanskom trgu i ostalim dijelovima Zagreba gdje su bili postavljeni televizori.”

Točno u 8 sati počela je prva televizijska emisija u Zagrebu. Prenošen je program televizijske stanice iz Graza. Treperenje na ekranu. Nekoliko desetaka sekundi nestrpljivog iščekivanja i u točno određeno vrijeme pojavila se posve jasna slika..

Razgovarali: Nataša Kalinić Ahačić i Jozo Petričević

Sinobad_danasNajzaslužniji čovjek za osnivanje Televizije Radio Zagreb – odnosno danas Hrvatske televizije, nesumnjivo je Zlatko Sinobad.

To je izjavio pomoćnik glavnog urednika za političko-informativni program TV Zagreb Marko Vojković 60-ih godina prošlog stoljeća. Podsjetili smo na to kolegu Sinobada. Uslijedio je odgovor:

– Nisam samo ja za to zaslužan – odgovara skromni, danas 90-godišnji Zlatko Sinobad dok s njime razgovaramo u Domu Zaklade „Lavoslav Švarc” u Zagrebu, posebno se osvrćući na osnivanje i početak rada danas najmoćnijeg medija u nas – Hrvatske televizije.

– Marko je vjerojatno u pravu, premda se meni nelagodno o tome izjašnjavati. Za osnivanje Televizije Radio Zagreba – odnosno televizije Zagreb, najzaslužniji su generalni direktor Radio Zagreba Ivan Šibl, tehnički direktor Vojko Trs, glavni inženjer Roman Galić i moja malenkost. Televiziju se osnovao Radio Zagreb, osiguravao je plaće za sve zaposlene, kupovao tehničku opremu i ostalo neophodno.

Što vas je odredilo kao novinara, gdje ste učili zanat?

– Na dužnost direktora Radio Zagreba postavljen sam 1. svibnja 1950. godine odlukom hrvatske Vlade. Međutim, za direktora me odredio CK KPH, odnosno tadašnji organizacioni sekretar Centralnog komiteta KPH, drug Zvonko Brkić. Inače, AGITPROP je utemeljen u NOB-u s dvije zadaće: u Komunističkoj partiji ideološkom, a u narodnooslobodilačkoj vojsci i na teritoriju pod kontrolom Titove vojske kulturno-prosvjetnom.

Ideju za osnivanje televizije Radio Zagreb zapravo vam je dao član Politbiroa CK KPJ i potpredsjednik savezne Vlade Edvard Kardelj. Zar ne?

 – Točno tako. Bio sam predsjednik Upravnog odbora Jugoslavenske radiodifuzije – dva mandata – u kojem su se nalazili direktori svih vodećih republičkih i pokrajinskih radiostanica. Zbog vrlo teškog materijalnog položaja u kojem su tada bile radiostanice (1955), zatražio sam sastanak naših predstavnika kod Edvarda Kardelja, člana Politbiroa CK KPJ i potpredsjednika savezne vlade, nadležnog za zakonodavstvo. Neposredan povod za taj sastanak bio je Zakon o autorskim pravima i jedna uredba što ju je potpisao Milovan Đilas, član Politbiroa CK KPJ i nadležni ministar za kulturu i prosvjetu, a odnosila se na izjednačavanje malih, tzv. mehaničkih prava s osnovnim autorskim pravima. A ona su podlijegala istim principima u provođenju. To je bio težak udar na radiostanice koje su raznim agencijama morale uplaćivati velika sredstva za korištenje njihovih usluga. Upravni odbor JRD-e smatrao je da to treba ispraviti. Kad sam izložio svoje mišljenje o tom zakonu, dr. Geršković uzeo je riječ i rekao da je to sve isto – mislio je pritom na autorska i izvođačka prava. Mene je to iznenadilo jer sam dr. Gerškovića cijenio kao iskusnog pravnika. Zanijemio sam nekoliko sekundi i mislio što da mu kažem, a onda sam rekao: „Druže Gerškoviću, mislim da niste u toku s razvojem pravne nauke danas u svijetu, ta se prava – mala autorska prava, na engleskom nazivaju ‘miberingh rights’, a na francuskom ‘droit voisens’, što znači susjedna slova.” Dr. Geršković na to nije rekao ni riječ. Zahvaljujući tome što je JRED-a još 1945. bila članica zapadnoeuropske unije za radiodifuziju, koja je imala stručna tijela, komisije i odbore za različita područja u čijem radu smo i mi sudjelovali, bilo nam je omogućeno da i o nekim pravnim pitanjima vezano uz radiodifuziju iznosimo meritorna mišljenja i stavove. Kao i na sastanku o kojemu je bila riječ. Na kraju tog sastanka, kad smo se pripremali otići, potpredsjednik Edvard Kardelj je zapitao: „A da li vi, drugovi, mislite što o televiziji?”, na što sam mu ja odgovorio: „Mislimo ozbiljno, ali se ne usudimo o tome javno govoriti.” Tom prigodom Kardelj je još dodao: „Znam da ste u teškoj materijalnoj situaciji. Ali mislim da bi se trebalo ozbiljno pripremiti za televiziju, jer ćemo zaostati za susjednim zemljama koje su manje razvijene od nas.”

O tome susretu u Beogradu morali ste izvijestiti generalnog direktora Ivana Šibla?

– Normalno da sam o tome odmah po povratku obavijestio generalnog direktora Radio Zagreba Ivana Šibla. On je bio vrlo precizan i jasan: „Zlatko, radi i ubuduće sve što si dosad radio. Nemoj mene opterećivati time, da ne kažem gnjaviti.” Budući da Šibl nije bio formalist, sastanke smo u pravilu održavali u predsoblju njegova kabineta u Jurišićevoj ulici broj 4, na „kafici”, gdje je sjedila i tajnica Renata, između 9 i 9.30 kad je obično dolazio. Ondje smo ga informirali o mom susretu s Kardeljem, pitali za mišljenje i upoznali s idejom da započne s televizijom. On je isprva prema toj ideji bio skeptičan i držao kako ćemo imati problema, ponajviše financijske naravi.

Sastanak Uprave RTZ (1956); slijeva: Vojko Trs, Roman Galić, Marija Ritz, Pajo Pavelić i Ivan Šibl

Sastanak Uprave RTZ (1956); slijeva: Vojko Trs, Roman Galić, Marija Ritz, Pajo Pavelić i Ivan Šibl

Osim Zagreba za pokretanje TV-a bili su zainteresirani i Beograd i Ljubljana?

– Naravno. Poslije sastanka kod Edvarda Kardelja sastao se Upravni odbor JRD-a i počeli su razgovori o uvođenju televizije. Osim Zagreba, zainteresirani su bili Beograd i Ljubljana. Osnovno pitanje bilo je kako se pripremiti i kada početi. Beograd je smatrao da prije početka stvarnog emitiranja televizije valja obaviti potpune i obilne pripreme u tri osnovna područja: prvo, obučiti kadar za televiziju (tehničko i programsko osoblje slati u inozemstvo u velike TV centre); drugo, nabaviti cjelokupnu televizijsku tehniku; i treće, sagraditi adekvatan TV dom. Sve je to zahtijevalo golema sredstva kojih tada u Jugoslaviji, a i za tu svrhu, nije bilo. Zagreb je imao suprotno stajalište. Mi smo držali da s televizijom treba započeti što prije i što skromnije, sa sredstvima koja imamo i kojima možemo raspolagati, znanjem koje imamo uz pomoć prijatelja koje imamo u inozemstvu, što je osobito smatrao inženjer Galić, te da moramo učiti kroz rad.

Ing. Galić je odigrao najveću ulogu kada je riječ o tehnici, nabavci opreme?

– Prijateljske i poslovne veze s francuskom tvrtkom „Compagnie Francaise Thompson – Houston (C.F.T.H.)”, koje su počele već 1948. godine, kada je od te tvrtke kupljen naš 135 kW odašiljač za Deanovac, te kasnije poslovne veze s nekim talijanskim i njemačkim tvrtkama omogućile su inženjeru Galiću da se upozna s osnovnim tehničkim i programskim dostignućima novog medija. Zahvaljujući našim prijateljskim vezama s tvrtkom CFTH i njenim komercijalnim direktorom J. M. Crostom, Galiću je uspjelo da sve uređaje dobije na posudbu od francuskih tvrtki CSF i CFTH bez ikakve naknade za troškove prijenosa i kasniju eksploataciju uređaja. Te dvije strane tvrtke poslale su o svom trošku i po dva svoja inženjera koji su uređaje montirali te su podučili naše tehničare kako se njima rukuje. Nakon amaterskog rada naših inženjera i tehničara počelo smo se ozbiljno i sustavno pripremati za televiziju. Došli smo do zaključka da se malim odašiljačem na Sljemenu može hvatati i emitirati TV program. Da se u Istri i Primorju može gledati RAI. Imali smo radioodašiljač na Učki koji smo za prijem tog programa mogli povezati Učka – Plješivica -Sljeme.

Uspjeli ste konačno zainteresirati direktora Šibla za televiziju?

– Vojko Trs, inženjer Galić i ja smo se dogovorili da zainteresiramo Šibla za televiziju. On je jako volio nogomet. Išao je redovito na Dinamove utakmice. Imajući to na umu, odlučili smo iskoristiti međunarodnu utakmicu Jugoslavija – Italija koja se trebala igrati u Torinu. U Hrvatskoj je tada postojao samo jedan televizor i to u Rijeci. U dogovoru s nama njihovi su tehničari odnijeli taj televizor u Dom kulture na Trsat i javili nam da su uhvatili signal i da mogu gledati RAI te da će se utakmica sigurno prenositi. Tada smo Trs, Galić i ja nagovorili Šibla, malo je dulje potrajalo, da odemo u Rijeku i gledamo utakmicu. Znali smo, ako prijenos uspije, da će i on pozitivno gledati na uvođenje televizije. Konačno je pristao. Mi se ujutro skupljamo kod Blažeka (portir Blaž) na porti, a Šibla nema. Javlja da neće ići. Kad nedugo zatim zove njegova supruga Neva i javlja da on ipak dolazi. Imali smo plan. Najprije na dobru ribu u Rijeci pa na gledanje utakmice. Ribe nije bilo, a i ručak je bio očajan. Što ako tako bude i s utakmicom?

 

tv-zagreb_prvi_test_signal

Prvi test signal Televizije Zagreb

Šibl je uživao – bio je oduševljen?

– Utakmica je počela. Signal je bio odličan. Šibl je uživao. Bilo mu je to prvo gledanje televizije. S puta smo direktno svratili u Klub književnika na Trgu Republike, tadašnje okupljalište svih ljudi od kulture kamo smo i inače odlazili nakon programa. I tu je večer Klub bio pun. Svi su pričali o utakmici, a Šibl kaže: „Nije bilo tako, već tako i tako…” „Kako znaš, zar si bio tamo?” A Šibl veli: „Nisam. Gledao sam utakmicu na televiziju u Rijeci.” Oni u Klubu nisu mogli vjerovati… Od tog se vremena i Šibl zainteresirao, pomagao i pratio rad televizije. S ponosom je na proslavi 30-godišnjice Radio Zagreba, na svečanosti u Domu JNA, 15. svibnja 1956. u 20 sati objavio: „Od ovog momenta prenosi se prvi televizijski signal u Jugoslaviji.”

O tome je Borba, glasilo CK KPJ, opširno pisala?

– Kako je Zagreb dočekao taj prvi televizijski program, može se saznati iz Borbe od srijede 16. svibnja 1956., u kojoj piše: „Dok se sinoć u Domu JNA odvijala svečana akademija povodom 30. godišnjice Radio Zagreba, mnogobrojni Zagrepčani su se skupili na Trgu Republike, Trgu Maršala Tita, Britanskom trgu i ostalim dijelovima Zagreba gdje su bili postavljeni televizori.” Točno u 8 sati počela je prva televizijska emisija u Zagrebu. Prenošen je program televizijske stanice iz Graza. Treperenje na ekranu. Nekoliko desetaka sekundi nestrpljivog iščekivanja i u točno određeno vrijeme pojavila se posve jasna slika. Nadalje, Borba piše o pripremama prostorija za televizijski studio za koji bi uskoro jedna francuska tvrtka „poslala” uređaje, te o tornju koji bi se gradio na Sljemenu. To će biti dovoljno da se na televizijskim ekranima u Zagrebu pojavi i prvi domaći program. Bit će to, kako predviđaju u radiostanici, pod kraj srpnja, a za kraj godine priprema se stalan domaći program.

Nastavljene su opsežne pripreme – posla je bilo napretek?

 – Nakon našeg prvog signala tehnički dio ekipe nastavio je opsežne pripreme. Tako smo se dogovorili da se u ime Radio Zagreba na jesenji Zagrebački velesajam pozovu proizvođači televizijske opreme. Znali smo da postoje velike proizvođačke kuće koje drže monopol, ali i oni su znali da je to prodor na buduće tržište. Tako je Schaub Lorenz iz Stuttgarta poklonio 30-ak TV aparata. Taj je sajam bio prilika za još neke akcije. U sklopu Velesajma postojale su redovite mogućnosti da se bez administrativno vrlo složene dodjele deviza nabavi „devizna” oprema. Galić je imao izvrsne veze i sa Siemensom, a počelo se i pomalo putovati u inozemstvo.

Počelo se s kadrovskim ekipiranjem?

 – Morali smo i o tome razmišljati. Tako je delegacija JRD stigla i u Kopar. Tadašnji direktor Radija Kopra Lado Pohar pozvao nas je da posjetimo radiostanicu. Dok smo razgovarali, otvorila su se vrata jedne sobe i ja sam ugledao televizor i dva momka kako gledaju RAI i diskutiraju. Bili su to Mario Fanelli i Anton Marti. Vratio sam se u Zagreb, nastavili smo pripreme za televiziju. Sjetio sam se mladića iz Kopra. Nazvao sam Ladu Pohara i pitao ga ima li što protiv da ih pozovem u Zagreb. „Naprotiv”, rekao je. Oni su i tako honorarci. Nazvao sam ih i dobio Fanellija. Kažem mu kako pripremamo svoju televiziju i bi li on i prijatelj htjeli doći u Zagreb. „J bih vas rado imao ovdje. Ne brinite, dobit ćete i putne naloge.” Došli su i počeli raditi. Dali su ideju da se naprave drvene kamera na kojima su vježbali. Radijski novinari su se smijali i smišljali viceve na njihov račun. I Šibl je reagirao:”Ona dva tvoja pripremaju se za cirkus.” Televizija je, pored svega, i cirkus. Ai rijetki su tad shvatili kako je to moćno sredstvo. Radio je moćan, ali televizija…

Napokon, krenula je prva emisija iz „studija”?

Sinobad_50

Sinobad krajem 1950-ih

 – U studenome 1956. pripremali smo se za prvi TV program i emisiju u „studiju”, u Jurišićevoj 4, ovalno predvorje na prvom katu. Sjedio sam u režiji s Vojkom Trsom i gledao kako se tehničari muče podešavajući instrumente za snimanje grupe Dalmatinaca i Anice Zubović. Kako god okrenu – jeka i nemoguć ton. I tad sam se sjetio nečega: kad je za direktora Radio Zagreba došao Ivo Sarajčić kojem sam bio zamjenik i direktor programa, javio sam se na natječaj za stipendiju UNESCO-a. I dobio sam je. Bio sam dva mjeseca na BBC-ju gdje su me uključili u svoj interni tečaj uz napomenu da sam prvi i jedini „iza željezne zavjese” koji je na njega primljen. Vodio sam bilješke. Došao i do literature. Zatim sam bio mjesec dana u Norveškoj i mjesec dana u Švedskoj. Na povratku sam svratio i u Dansku. Ondje sam prisustvovao pripremama za televiziju kakvu smo mi planirali i mi u Zagrebu. Na granici su carinici bili razočarani sadržajem mog kofera. Naime, imao sam samo knjige. Moj boravak na BBC-ju i literatura pomogli si mi da shvatim što se u to vrijeme događalo u našem studiju. Objasnio sam im da tako ne mogu snimati i uputio ih kako da riješe problem i naprave prvi „play back”. Pokusi su u toku, a 29. studenoga od 8.00 do 13.25 i od 14.15. do 16.30 ugađala se definitivno veza, jer se navečer od 20.00 do 22.30 emitirao prvi put iz vlastitog studija vlastiti program. Program se dalje kombinirao kao domaći – strani, ali prijenosi su išli uz najavu Televizije Zagreb. Na programu prvog dana bile su TV novosti, pjesme naših krajeva, a kao film prikazivao se „Dokument jednog vremena”.

Uzgred, mi smo prvi u ovom dijelu Europe organizirali tečaj pisanja za radio. Nabavio sam literaturu i obradio desetak tema.

Radiostanica Zagreb postala je u stvari – kulturni centar grada?

 – Naša Jurišićeva 4 bila je sredinom 50-ih godina prošlog stoljeća kulturni centar Zagreba. Dolazili su nam umjetnici i znanstvenici. S Rankom Marinkovićem, na primjer, konzultirao sam se o metodama predavanja za tečaj pisanja za radio. S prof. B. Klaić o pravopisu, a s prof. Guberinom kakav treba biti govor na radiju i kako ga treba pisati. I koliko zapamti prosječan čovjek od onoga što čuje na radiju.

Uslijedila je prijetnja iz Beograda: smjesta prekinite program?

 – Malo poslije prve televizijske emisije u prosincu 1956. ostao sam raditi premda je prošlo radno vrijeme. Pokraj Šiblove sobe, u sobi pravnika dr. Ive Belana, radila je također prekovremeno i njegova tajnica. Odjednom je dojurila u moju sobu: zove savezna vlada. Traže hitno direktora. javio sam se na telefon. Glas s druge strane žice iz Beograda: „Dobio sam nalog da vam prenesem naredbu da smjesta prekinete s televizijom.” Kad sam upitao tko je to naredio, glas mi je rekao: „Ovo je kabinet potpredsjednika savezne vlade Rodoljuba Čolakovića. Ostavili su pismeno da vam to prenesem. Ja sam inače dežurni…” Tada sam se predstavio: „Moje ime je Zlatko Sinobad. Recite da sam vam rekao da nećemo prekinuti s televizijom.”

Tu večer nisam nikom ništa govorio. Sutradan sam pozvao Vojka Trsa, Romana Galića, glavnog urednika Ivu Vuljevića na kolegij u uredu direktora Šibla i obavijestio ih što se dogodilo. Nastao je muk. Šibl me pitao: „Što ti misliš, što će biti?” Kazao sam: „7, 8 dana ništa. Onda će sazvati sastanak u Beogradu.” Osjetio sam da je zabrinut. Rekao sam mu: „Ako se stvar zapetlja na višem nivou, recite točno što se dogodilo. Da sam to učinio u svoje ime i da nisam nikoga pitao niti sam mogao pitati.” Zaključak kolegija bio je da s tim treba upoznati i dr. Vladimira Bakarića. Naravno, Šibl je to i obavio. Što je točno bilo kod Bakarića, ne znam jer nisam bio nazočan.

Prigovor je bio – nedopušteno trošite devize?

 – Moja pretpostavka o sastanku u Beogradu je bila točna. Šibl je onamo poslao Vojka Trsa i mene. Kad smo došli u Savezno izvršno vijeće, k Rodoljubu Čolakoviću, bilo je pozvano puno ljudi: predstavnici Radio Beograda i Ljubljane, ministar saobraćaja i veze, predstavnici industrije itd. Prvi je govorio Rdoljub Čolaković. Do njega su došle neke ružne priče. Kao da smo nedopušteno trošili devize, kupovali opremu itd. Mislim da je nekima bilo krivo što s televizijom počinjemo prvi. Javili su se i predstavnici industrije da njima treba dati sredstva za proizvodnju televizijske opreme. Tada im je neki mladi inženjer iz Beograda rekao da najprije nauče proizvoditi gramofonske ploče jer da i toga nema na tržištu. Napokon je došao red i na mene. Iznio sam činjenice i spomenuo sastanak kod Kardelja. Tada je sve završilo, a mi nismo imali nikakvih posljedica. Nastavili smo s televizijom. Beograd je i dalje tjerao megalomaniju pa su krenuli tek 1958. učeći na našim iskustvima.

Tijekom rada na televiziji i kasnije upoznali ste brojne najviđenije osobe društveno-političkog života zemlje?

– Predsjednika Tita, Edvarda Kardelja, Milovana Đilasa, Rodoljuba Čolakovića, Miloša Minića, dr. Vladimira Bakarića i druge.

Danas se svakojake primjedbe upućuju na adresu predsjednika Tita. Po čemu ga vi pamtite?

– On je neosporno bio velik državnik, vojskovođa, vizionar, po svojoj ideologiji građanin svijeta. Poveo je narod u borbu i u toj borbi trijumfirao. Obnovio je zemlju, vratio sve što nam je oteto. Zahvaljujući njemu naša zemlja uživala je golem ugled u svijetu.

S drugom Titom sam se susreo u više navrata. Kad sam odlazio na dužnost ambasadora u Finsku, poželio mi je puno uspjeha u radu. „Proučavaj dobro njihova iskustva, koristi svaku priliku da ih pozivaš na ljetovanje na Jadran. Vodi računa o ugledu svoje zemlje i predstavljaj je najbolje što možeš”, rekao mi je predsjednik Tito.

Sudjelovali ste i na dvije sjednice gdje je razmatran prijedlog i dodjeli Nobelove nagrade za mir drugu Titu?

 – Istina je. Na sastanku kolegija Saveznog sekretarijata za vanjske poslove SFRJ, održanog 30. svibnja 1972., na tajnoj sjednici dakako, razmatrali smo taj prijedlog. Ja sam obavijestio prisutne da je prijedlog da se predsjedniku Titu dodijeli Nobelova nagrada za mir podnio Pjer Gregoar, luksemburški političar, tada predsjednik Komiteta za proučavanje posljedica Drugog svjetskog rata. To je prvi službeni prijedlog takve vrste. Mi smo – razumije se -pozitivno ocijenili taj prijedlog i donijeli odgovarajuće zaključke.

sljeme_toranjKoga od ljudi što su stvarali televiziju ne bismo smjeli zaboraviti?

 – Na prvome mjestu generala i narodnog heroja, generalnog direktora Ivana Šibla, tehničkog direktora Vojka Trsa, glavnog inženjera Romana Galića, direktora privredno-financijskog sektora Pavla Pavelića, zatim Veseljka Velčića, Ivu Vuljevića, Marija Fanellija, Antona Martija, Mladena Bjažića, Božu Milačića, Todora Dedića, Josipa Bracu Miškovića, Josipa Grubišića Ćabu, Krešu Novosela, Ivu Rugerrija, Jovu Ugrčića, Mladena Delića, Antu Viculina, Mihaela Ostrovidova, Viktora Faragu, Vladu Jurkovića, Maria Saletta, Đuru Salka, Hrvoja Macanovića, Cina Handla, Stanka Edear, Ivana Hetricha, Franu Aduma, Šimu Mihovilovića, Jozu Vukelića, Ljubu Jelčića, Netu Slamnig, Marka Vojkovića, Gordanu Bonetti, Miloša Radivojevića, Dušana Štrbca, Milku Babović, Sašu Bjelousova i još mnoge novinare, snimatelje, režisere itd. Ako sam nekoga zaboravio, nisam to namjerno učinio.

Preskočili smo Ivu Bojanića?

– Ne možemo ga preskočiti nikako. Njegova je uloga i zasluga neosporna, od kraja 50-ih godina nadalje. On je, kako je već rečeno i zapisano, jedan od najvažnijih, ako ne i najvažnijih utemeljitelja TV Zagreb, otac da tako velim, suvremene radiotelevizije.

I dokle se ostali u Jurišićevoj ulici, na broju 4?

– Sve do 1957. kada sam otišao na novu dužnost: postavljen sam za direktora Centra za informiranje FNRJ u New Yorku gdje sam ostao pune četiri godine. Potom sam se vratio u Beograd u želji da ću se vratiti u Zagreb. Međutim, na temelju dobro obavljenog posla u SAD-u, raspoređen sam za rad u Ministarstvu vanjskih poslova. Imenovan sam za ambasadora FNRJ u Finskoj gdje sam proveo četiri godine. Po isteku mandata postavljen sam za savjetnika Saveznog sekretara za vanjske poslove Miloša Minića, a radni vijek okončao sam također u Beogradu na mjestu izvršnog sekretara Jugoslavenske radiodifuzije. Na tu me dužnost predložio generalni direktor RTZ-a Franko Vinter i taj posao obavljao sam sve do 1985. kada sam otišao u mirovinu.

Tko su vam uzori u novinarstvu?

 – Prije svega – slavni novinar, pubicist, povijesničar i poliglot Josip Horvat, Frane brbieri, Hrvoje Macanović, Nikica Smočić. To su super klase u novinarstvu.

 Nekad su novinari bili itekeko odgovorni i cijenjeni. A danas?

– Vi to znate najbolje. Danas se trči za senzacijama.

Naš uvaženi kolega Ante Gavranović svojevremeno je podsjetio da je uloga medija nekada bila da informiraju, educiraju i zabave, a danas dominiraju tri „s”.

– Što znače ta tri es?

To su skandali, senzacije i seks.

– Točno. Svaka mu čast. Svijet se mijenja, pa i pisanje medija.

Mnogi novinarski giganti u nas su se ugasili – je li do toga, primjerice do gašenja Vjesnika, trebalo doći?

– Nipošto. Velika je šteta što je nestalo kuće Vjesnik, lista Vjesnik i što je tako prošla Vjesnikova dokumentacija. To je ogroman kapital koji je morao biti pohranjen u HND. Ondje je toj dokumentaciji mjesto. Šteta.

Što kažete na to da je u zadnje dvije godine oko 750 kolegica i kolega ostalo bez posla?

– Užas jedan, to je žalosno.

Bili ste 1953. i 1954. godine predsjednik Društva novinara Hrvatske. Za što ste se tad zalagali?

– Pune dvije godine obavljao sam tu dužnost. Prije mene predsjednici DNH bili su od 1945. Nikola Rubčić, Franjo Hartl, Martin Furlan, Stjepan Šeparović Branko Priselac, Frane Barbijeri i Berto Črnja. Kao predsjednik DNH zalagao sam se, sa svojim najbližim suradnicima, za povratak povjerenja u cehovsku organizaciju – pravilnu raspodjelu roto papira kojeg je u to vrijeme bila nestašica. Ukazivao sam da životne prilike i visina mirovina starijih kolega nisu zadovoljavajuće. Borili smo se i za beneficirani radni staž. Jedna od vrlo važnijih zadaća bila je redovito izlaženje našeg cehovskog glasila – biltena DNH, odnosno lista Novinar.

 (Intervju je izvorno i u cjelosti objavljen u “Novinaru” (br. 1-3/2013) – glasilu Hrvatskog novinarskog društva i Sindikata novinara Hrvatske)