Kako je nastalo kino u Kustošiji

Kako je nastalo kino u Kustošiji

(Slika 1. Kuća obitelji Volf i dvorane za održavanje društvenih aktivnosti iz 1932.)

(Prvi dio)

Prikazivanje filmova se nastavilo u Kinu i nakon početka 2. svjetskog rata i stvaranja tzv. NDH. Kino je bilo u funkciji do sredine 1942. godine. Tijekom 1942. godine aktualna ustaška vlast je demontirala kino projektor i odvezla ga na nepoznato odredište, navodno negdje u Bosnu

Želimir Volf

Franjo Volf se sa svojom obitelji doselio u Kustošiju kod Zagreba 1921. godine. Nastanili se u prizemnoj kući s mansardom, koju su kupili od građevinskog poduzetnika Josipa Polundaka na adresi: Potok 60 (danas Ilica 314) u Kustošiji kraj Zagreba, kako je tada glasila adresa.

Kustošija je u doba 20-tih godina prošlog stoljeća bila tek u nastajanju. Zapadna granica grada Zagreba bila je, sve do kraja 2. svjetskog rata, potok Črnomerec. Točnije, od potoka Črnomerca (nekadašnje ‘Mitnice’) do kuće koju je kupio moj djeda Franjo te 1921. godine, postojala je još samo jedna zgrada u vlasništvu Lončara koja se danas u izmijenjenom obliku nalazi na uglu Ilice i Kustošijanske ulice, koju stariji ljudi pamte da se u doba vladavine proletarijata zvala: XIII proleterska ulica.

Između 1921. godine i početka 2. svjetskog rata (1941.) nema mnogo podataka niti sjećanja o događanjima iz tog razdoblja. U tom vremenskom razdoblju, Franjo Volf sa svojom obitelji ostvario je najveći dio svojeg imetka. Posao, reputacija i popularnost su krenuli i prvo proširenje poslovne baze ostvareno je 1929. godine dogradnjom dvorane za društvene zabave (kako se to nekada zvalo), kao produžetak stambenog objekta u Ilici 314 prema sjeveru, a u produžetku Vatrogasne ulice, kako se to vidi na slici 1.

Slika 2. Nacrt nove kuće obitelji Volf i kino dvorana s operaternicom iz 1937

Sredinom treće dekade prošlog 20. stoljeća (1936. godine) u požaru je izgorio 1. kat je stare kuće kao posljedica neadekvatne električne instalacije. Na temeljima stare kuće izgrađeno je novo zdanje, koje je dovršeno 1938./1939. godine. Inicijalno je ta nova kuća bila je projektirana kao jednokatnica, a onda je naknadno dograđen i drugi kat. Time je stambena zgrada obitelji Volf u Kustošiji dobila konačan izgled, koji i danas ima (slike 2 i 3).

Nažalost, datum prve projekcije filma u ‘dvorani za društvene zabave’ nije zabilježen. Pretpostavlja se da su u to doba to bile povremene projekcije filmova koje je organizirao Luigi Fantoni, član poznate Kustošijanske obitelji uz suglasnost i suradnju Franje Volfa. Taj novi medij – film, rastao je u svojoj popularnosti i Franjo Volf je s pravom ustanovio da prikazivanje filmova može biti vrlo unosan posao. U skladu s tom spoznajom, izvršio je nužne građevinske zahvate na ‘dvorani za zabave’ kako bi se mogla koristiti i u svrhu projiciranja filmova. Ti građevinski zahvati sastojali su se iz dogradnje operaternice (crveno uokviren dio na slici 2) i dviju prostorija: blagajne i čekaonice na zapadnoj strani zgrade za društvene zabave. Te su dogradnje također načinjene 1939. godine. U operaternici se nalazio i jedan filmski projektor.

Kao jedan od materijalnih dokaza o postojanju kina u Kustošiji pod imenom ‘Kino Zvonimir’, odnosno održavanju kino predstava je i razglednica (slika 3), za koju se pretpostavlja, da je poslana početkom 1940. godine, a nalazi se u posjedu obitelji Volf.

Slika 3. Kino Zvonimir, razglednica MGM-a iz 1939.

Prikazivanje filmova se nastavilo u Kinu i nakon početka 2. svjetskog rata i stvaranja tzv. NDH. Kino je bilo u funkciji do sredine 1942. godine. Tijekom 1942. godine aktualna ustaška vlast je demontirala kino projektor i odvezla ga na nepoznato odredište, navodno negdje u Bosnu. Taj se kino projektor nikada nije vratio. Tijekom 2. svjetskog rata, namjena lokala u Ilici 314 i kina Kustošija mijenjana je shodno okolnostima.

U zadnjim godinama rata prostorija kina je pretvorena u veliku stolarsku radionicu. Bila je puna stolarskih naprava, blanjalica, tračnih pila (banzeka), preša i druge opreme. Vlasnik cijelog stolarskog poduhvata bio je izvjestan Stjepan Kolarić. Njegova stolarska djelatnost potrajala je do 1948. godine, kada je iznenadno napustio svoje poslovanje i nestao iz ovih krajeva.

Po završetku 2. svjetskog rata, nakon dolaska nove vlasti, zbog djelatnosti prikazivanja filmova tijekom NDH, u Kinu Kustošija (ili Kinu Zvonimir) Luigi Fantoni je bio osuđen na zatvorsku kaznu.

Ideja o ponovnom stavljanju Kina u Kustošiji u funkciju rodila se onodobnoj Narodnoj vlasti tijekom 1948. godine. Zašto tada? Nakon izgradnje ratom porušene zemlje, trebalo je ljudima pružiti mogućnost kontrolirane razonode. Postojala su tri temeljna razloga za to: ideološki, propagandni i ekonomski.

U Marksističkoj filozofiji, sredstva za proizvodnju nisu smjela biti u privatnim rukama. Posjedovanje sredstava za proizvodnju, značilo bi posjedovanje i generiranje kapitala, a tamo gdje je kapital, tamo je i moć, a moć je smjela biti samo u rukama ‘pravovjernih’ tj. Komunističke partije.

Diktature, koje su nastale nakon 2. svjetskog rata, mnogo su naučile o tome kako vladati ‘širokim narodnim masama’, ne samo od vodeće komunističke zemlje SSSR-a nego i od Josepha Goebbelsa osobno. Indoktrinacija i političko ‘pravovjerje’ temeljilo se na vlasništvu i apsolutnim upravljanjem svim javnim medijima. Osim tiska, radija i kino predstave predstavljale su jedno od učinkovitih načina plasiranja vlastitih ‘istina’ narodu s kojim se vlada.

Ljudi, koji spadaju u autorovu dobnu skupinu, sjetit će se da se prije svake projekcije filma davala ‘predigra’ u vidu Filmskih novosti. Te Filmske novosti nisu bile ništa drugo do političko propagandne poruke vladajuće klase.

Osim političkih konotacija i razloga, postojali su i ekonomski razlozi posjedovanja kino dvorana. U ono poratno doba, kino predstave su predstavljale jeftinu i dostupnu razbibrigu građana svih staleža i dobnih skupina ljudi. Mislim da bi i loš ekonomist lagano mogao dokazati kako je u tadašnje vrijeme posjedovanje kino dvorane bilo ravno posjedovanju ‘koke koja nosi zlatna jaja’.

Samo dan nakon smrti Franje Volfa (15. 11. 1948.), temeljem ugovora o najmu, Kino je uzeo u uporabu Rajonski odbor NR VI. rajona grada Zagreba. Taj Ugovor je predviđao državnu upravu kina i vraćanje kina vlasnicima nakon 10 godina. Taj “Domu kulture 1. Maj” (kako se tada to kino nazivalo), je država uredila kako bi se u njemu mogle odvijati kino predstave. Izvana je zgrada tog „Doma kulture 1. Maj“ je zadržala predratni oblik. Prve promjene su se sastojale u slijedećem: prostorija je bila ispražnjena od stolarskog alata, koji je koristio S. Kolarić. Prozori su dobili tamne neprozirne zavjese, a u glavnu salu stavljene su stolice i projekcijsko platno. Te prve stolice u kino dvorani su bile standardne drvene nepovezana stolice, koje su samo bile poredane u redove i obilježene brojevima.

– Nastavak slijedi –


* Izvorni tekst je objavljen u zborniku Povijest i filozofija tehnike, Kiklos – Krug knjige d.o.o. (2018.)

Ostavi komentar

*