Kako je Dudek bio u pravu

Kako je Dudek bio u pravu

U hrvatskom okruženju vrijede samo argumenti koji dolaze od položaja, ali ne i argumenti struke

Kada uz razne poticaje i sulude projekte koje su nam »uvalili« mudraci iz EU vidim i koncept koji predviđa uvoz bezbrojnih šarenih kanti i čipiranih plastičnih vrećica (nadam se onih »najekološkijih«, koje se možda čak još niti ne proizvode!), ne mogu se odreći zlokobne misli da se možda radi o indirektnom lobiranju u korist uvoznika i »ne daj Bože« – nečijim provizijama. Sada kada sam to i napisao, mirniji sam. Sve je OK, ili ipak nije?

(Naslovna fotografija: S prosvjeda Zelene akcije / Snimila: Tamara Šandor)

 dr. sc. Viktor Simončič

“Dugotrajno robovanje i rđava uprava mogu toliko zbuniti i unakaziti shvaćanje jednog naroda da zdrav razum i prav sud njemu otančaju i oslabe, da se potpuno izvitopere. Takav poremećen narod ne može više da razlikuje ne samo dobro od zla, nego i svoju vlastitu korist od očigledne štete.”
(Ivo Andrić)

Već sam poodavno trebao završiti drugi dio knjige Društvo umanjene vrijednosti. Pišem, ali mi svakodnevnica odvlači pažnju. Sada vidim da je možda i bolje da sam bio malo sporiji. Možda drugi dio knjige dobije podnaslov Ka društvu bez vrijednosti. Treći dio, vjerujem, neću ni pisati jer nisam siguran koliko to sve skupa ima smisla.

Zelena akcija svojom »revolucionarnom« idejom sigurno žanje uspjehe među svojim »zelenim kolegama« iz EU. Oni su za razliku od naših itekako svjesni brige za nacionalne ekonomije i s veseljem će nuditi pomoć, njihovih stručnjaka i tvornica, za naše novce, nama. Onako usput: gospodin Müller je neki dan slavodobitno izjavio kako će poticati i električne bicikle. Logično. Ni njih ne proizvodimo, ili možda ipak?

Društvo umanjene vrijednosti, na putu ka društvu bez vrijednosti, počiva na udovoljavanju pojedincima i odabranim, privilegiranim skupinama, podanicima i ljudima koji ne smiju iznijeti stavove. Vrijedi od vrha politike do zadnjeg službenika na nekom šalteru na kojem piše »dođite sutra« ili »pauza«. Vrijedi od akademije znanosti do redovnih profesora, pa do onih sa sumnjivim diplomama. S jedne strane imamo desetine tisuća mladih ljudi, u naponu snage, uglavnom bez radnog, ali s ratničkim iskustvom, a s druge strane armiju nezaposlenih, bez mogućnosti da ikada rade. Ona prva skupina ima novca i vremena za »šatorovanje«, ona druga skupina, bez primanja, vrijeme troši ili s glavom u kontejnerima ili s pisanjem molbi za rad negdje gdje se normalno živi. Oni odabrani, žive od manipulacije s obje skupine, koje su svaka na svoj način zakinute i na dulje vrijeme gubitničke.

Ima li upozoravanje bilo kakav smisao? Postavivši sam sebi pitanje, spremio sam odgovor kako pisanje u ovakvom okruženju nema smisla. Nema rasprava temeljnih na argumentima. Vrijede samo argumenti koji dolaze od položaja, ali ne i argumenti struke.

Dudek i Štef

Dudek i Regica, likovi popularne domaće serije "Gruntovčani"

Dudek i Regica, likovi popularne domaće serije “Gruntovčani”

Rasprave oko projekata se kod nas svode na one na rangu klišeja »domaćica«. Ili onako kako je odgovorio Dudek Štefu na pitanje: »Je li Zemlja okrugla ili ravna kak’ plošča?«. Dudek je nakon dugog razmišljanja odgovorio: »Mislim da da«. Štef je potvrdio: »Dudek, imaš prav!«. Na razini ovakvih argumenta svi imaju mjesta u medijima, koje usput rečeno vode jednako »školovani kadrovi« s ugrađenim podaničkim mentalitetom i često manjkom kompetencija. U jednom društvu su svi od Vlade do poduzetnika i nevladinih organizacija, uz časne iznimke, uvijek nekako na istoj razini. Mi smo tu gdje jesmo. Negdje na zadnja 2-3 mjesta u Europskoj uniji.

I onda veliki prilog o protestu Zelene akcije pred Ministarstvom zaštite okoliša i prirode u Zagrebu. Pune tiskovine. Zelena akcija traži uvođenje odvojenog prikupljanja otpada po principu »od vrata do vrata«. Traže posude, ako sam dobro razumio, svakom stanu njih 5-6, i uz to u svakoj kući i čipirane vrećice.

Što reći o 5-6 kanti i čipiranim vrećicama? Po njima to itekako ima smisla. Kako navode, sve to postoji u više gradova poput Ljubljane, Milana, San Francisca, Canberre itd. Ono »itd« se najvjerojatnije odnosi na barem još na dva grada u svijetu i nekoliko desetaka sela i stotinjak zaseoka. Šteta da Zelene akcija kreće baš s kopiranjem najnaprednijih s kantama za otpad. Naime, postoji u svijetu mnogo toga naprednoga u zdravstvu, školstvu, kulturi, gospodarstvu i demokraciji. Kako to da nisu došli na ideju preslikavanja tih iskustava? Logično im je da naša sveučilišta baš ne mogu postati Princeton ili Oxford, onako preko noći. A ispada normalno da u mom Sisku, gdje se zatvorila sve industrija napravimo sistem kao u San Francisku, u Čabru bi mogli kopirati Canberru, u Ličkom Osiku Milano, a u Zagrebu Ljubljanu. Kako to platiti? Koga to još zanima?

odvajanje_kante_sl1

Trendovi u modernom postupanju s komunalnim otpadom su jasni, barem poznavaocima problematike. Ono što je bilo primjereno u mnogim državama prije desetke godina i što je tamo učinkovito i danas, ne mora biti primjereno u sredinama koje su na početku učinkovitog postupanja s komunalnim otpadom. Osim toga, nekritičko prenošenje iskustava iz drugih sredina na način »kopirajte naše sadašnje stanje« u najmanju je ruku nezbiljno, jer se sugerira da mi možemo takoreći preko noći uvesti sisteme za koje su drugi trebali desetljeća. Sisteme treba prilagoditi cijelom nizu parametara, pri čemu upravo društveni odnosi i stanje u društvu (kultura, navike, tradicija) također igra ulogu.

Puno puta i u raznim prilikama sam upozoravao kako u načinu postupanja s komunalnim otpadom ne trebamo kopirati ono za što su drugima trebalo 50 godina. To ne ide preko noći, pa čak niti preko dvije noći. Za sve treba puno vremena, znanja, novca, strpljivosti, kompetentne lokalne i državne uprave, struke, nevladinih organizacija… Pametno je pogledati što ima novoga i može li se sistem kakav primjenjuju najrazvijeniji unaprijediti na osnovi novih tehnologija i spoznaja (između ostaloga i na ovom portalu: http://zg-magazin.com.hr/aktualni-prijedlozi-za-gospodarenje-otpadom-nisu-dugorocno-odrzivi/).

Izdvajanje korisnog otpada u jednu posudu

Izdvajanje pojedinih vrijednih komponenti u razne posude prije odlaganja uvedeno je kada nije postojala druga tehnička mogućnost, već samo ona da se na izvoru prikupe što čišći pojedini tokovi. Takve posude se moraju odvojeno prazniti i odvojeno odvoziti na mjesto prerade ili korištenja. No kakogod se stanovnici trudili da razvrstavaju otpad na mjestu nastanka i već iz svojih domaćinstava u posude/kante odvojeno donose razne materijale, u kantama često završava i ono što ne bi trebalo. Zato je i nakon odvojenog prikupljanja na izvoru uvijek potrebno obaviti sortiranje. Onda se netko dosjetio i rekao – kada se već mora sortirati, zašto sav korisni dio otpada ne bi prikupili u jednu posudu i onda iz smjese korisnih materijala izdvajali svakog posebno? Na taj način se smanjuje trošak odvojenog sakupljanja, a posebno transporta.

Takav način se počeo intenzivno primjenjivati, ali prvenstveno tamo gdje prvotni sistem izdvajanja na izvoru još nije sasvim zaživio. Tamo gdje se uspješno desetljećima primjenjuje izdvajanje u različite posude, razvijen je niz malih gospodarskih inicijativa i teško je da bi, osim uštede u transportu, način sakupljanja u jednu vreću ili posudu imao koristi. Dapače, možda i veću štetu za mnoge male prerađivače sakupljenih sekundarnih sirovina.

I kako sve napreduje, tako je nedavno razvijena tehnologija koja omogućuje razdvajanje sirovina, uključujući i bio otpad iz jedne posude. Otpad se skuplja kao i do sada, ne povećava se broj različitih posuda niti broj kamiona na ulicama. Koliko je to spretnije i građanima komotnije ne treba posebno napominjati!

Nažalost i na nesreću nas običnih građana, oni manje mudri, kojima je znanje stalo na ranim 70-ima, ili oni koji nikada nisu imali znanja i dalje misle kako treba razdvajati u što više posuda. Ministar Zmajlović se hvali kako će kupovinom kanti riješiti sve probleme. Zelena akcija mu je dala vjetar u leđa. Umjesto da kante budu na udaljenosti od 300 metara, sada trebaju biti jedna do druge. Pred svakom kućom.

Ne treba baš neka velika mudrost da se procijeni, je li to moguće ili nije. Zelenoj akciji i Ministarstvu okoliša predlažem primjenu znanstvenih metoda procjene izvodljivosti »à la dobra domaćica«. Znam da bi za to radije zatražili međunarodnu tehničku pomoć, koju bi sigurno dobili, jer EU je »maher« za podršku takvim projektima. Svjedoci smo što smo sve »popušili« preko »mudraca« izvana. Usput, nisu krivi strani stručnjaci, već mi koji dozvoljavamo da na položajima sjede pojedinci koji nemaju kompetencija.

Logika »dobre domaćice«

Ako je predložena metodologija komplicirana za Ministarstvo i Zelenu akaciju, pokušajte vi, koji ćete ovo slučajno pročitati, doći do stava, logikom »dobre domaćice«. Prošećite Ilicom i razmislite gdje smjestiti mnogobrojne kante! Kako će tih 5-6 kanti stajati na Jelačić placu, Ilici ili na Zrinjevcu? Kako na Riječkoj rivi, Prokurativama ili na Stradunu? Kako u Špišićbukovici, Biskupiji kod Knina ili Fažani pokraj Pule? Odgovor znaju svi moji susjedi!

Koliki je trošak prijevoza na primjer stakla koje se prikupi na Korčuli, pa se trajektom odveze do Dubrovnika, pa onda kamionima do Huma na Sutli? Može li taj trošak prijevoza na dobrih 1 000 kilometara pokriti onih 100 – 200 kuna po toni koji se dobije za staklo? Kako je Zelena akcija aktivna i u borbi za smanjenje emisija CO2, vjerujem da bi znali izračunati koliko je to »klimatski povoljno«. Od Ministarstva ili Fonda ne očekujem da bi to znali. Odgovor znaju svi moji susjedi.

Kamo bi odvezli druge sekundarne sirovine? Da bi iskorištavali sekundarne sirovine morate imati, uz vrhunsku logistiku, s izraženom brigom za vlastitu ekonomiju i vrlo razvijeno gospodarstvo. Što i kako najbolje ilustrira ova anegdota. Na jednom skupu o »nula otpada« i »cirkularnom gospodarenju s otpadom« u Rijeci, predstavnik iz Italije, hvaleći njihov sistem postupanja s otpadom, izjavio je kako im je jednom skoro stala proizvodnja automobila jer je ponestalo otpadne plastike. Predstavnik Čakoma, tvrtke koja je glede reciklaže, uz Krk i još ponegdje, broj jedan u Hrvatskoj, izjavio je da imaju problema s plasmanom otpadne plastike. Predložio sam mu neka primjene koncept »bez otpada« (eng. zero waste) i izgrade tvornicu automobila i riješe problem (http://plasticno-je-fantasticno.blog.hr/2014/10/1631809076/zagreb-izmedu-spalionice-i-san-franciska.html). Mojim susjedima je to jasno.

Poticanje uvoza

4978EUflagMislim da je sve jasno i Zelenoj akciji. Postigli su pun pogodak. Ministar Mihael Zmajlović i direktor Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, gospodin Sven Müller neće moći odoljeti iskušenju davanja financijske pomoći za uvoz još većeg broja kanti, jer kako je znano, danas nismo u stanju proizvesti niti to. A znali smo! Neka je uvozno, pa koliko god koštalo. I čipiranje je dobra ideja, jer se temelji na uvozu. Pa netko će morati proizvesti i nekakvu opremu za čitanje čipova. Sva sreća da to sve već »tamo negdje« postoji i da se lako uveze.

Pomaganjem industrije iz drugih država sigurno nailaze na tapšanje po ramenu kolega ministara iz tih država. Vjerujem da ih vole i ministri izvan EU. Podmazuju debeloj guski vrat, kako bi rekao naš narod. Na primjer iz Japana i Koreje, jer potiču uvoz i njihovih hibridnih i električnih automobila. Tko kupuje takve automobile? Sigurno ne niti oni iz šatora, niti oni iz kontejnera. Posebno moraju biti sretni i ministar gospodarstva gospodin Vrdoljak i ministar malog gospodarstva gospodin Maras. Pa kamo bi oni s tim sredstvima ako se ne bi poklanjala strancima?

Zelena akcija ovom revolucionarnom idejom sigurno žanje uspjehe među svojim »zelenim kolegama« iz EU. Oni su za razliku od naših itekako svjesni brige za nacionalne ekonomije i s veseljem će nuditi pomoć, njihovih stručnjaka i tvornica, za naše novce, nama.

Znam da je način kojim pišem grub. Pri tome mi nije žao niti ministra Zamjlovića niti direktora Fonda gospodin Müllera. Pokušao sam im na lijep način ukazati na moguće propuste ne inzistirajući da sam u pravu. Želio sam da raspravimo stvari. Umišljam si da nešto razumijem od iznesenog. Oni postupaju argumentom položaja. Iz svojih sinekura ne odgovaraju. Oni su u velebnim kancelarijama s kupaonicama i nizom privilegija iznad nas koji pokušavamo zastupati sustav po načelu »dobro i pravedno za sve«. Vjerujem u pravnu državu i da će odgovarati za učinjeno ali i za »neučinjeno«.

Žao mi je da sam se okomio na Zelenu akciju. Cijenim njihove doprinose. Ali kako ih drugačije probuditi? Mi trebamo zelenu scenu kao alternativu često autističnim političkim rješenjima. Ali sigurno ne trebamo još autističnija rješenja. Posebno mi je žao mladih aktivista, jer u njihovim očima vidim žar. Vjeruju da čine dobro. Zamjerka ide njihovom predsjedniku B. Ivčiću i prethodnicima. Vidio sam ga na nekoliko skupova. I on je odgovoran ako mladi krenu krivim putem.

Načelo »što skuplje – to bolje« više ne vrijedi

Vjerujem da mi Zelena akcija neće zamjeriti. Potrebno je uspostaviti konstruktivan dijalog svih sa svima, jer se ne radi o pitanjima koja se odgovaraju s »da i ne«, »za ili protiv«, već onima »ili-ili«. Dijalog bi trebalo temeljiti na znanju i provjerenim činjenicama i ne početi tamo gdje su drugi bili prije 50 godina.

Ako bi se respektirala nova moguća rješenja, ne srameći se jer podržavam »hrvatsko«, provediv sistem bi se mogao početi uspostavljati, uz dužno uvažavanje najstrožih zahtjeva iz EU, unutar par mjeseci. Preduvjet je da se »dite da materi« i da se umjesto ili barem nakon posjete »Ljubljani, Milanu, San Franciscu, Canberri, Hannoverima, Bečevima i Larnacama«, a svako prije konačnih odluka, ode do Donjeg Kraljevca. Zašto Donji Kraljevac? Neka vas znatiželja odvede u lijepo Međimurje. I sve dok »se dite ne da materi« i ne ode do Donjeg Kraljevca, sretni su i ministar M. Zmajlović, i direktor Fonda S. Müller, i gradonačelnik M. Bandić, i Zelena akcija i mnogi drugi. Sve strane imaju na neprovediv projekt onog drugog dovoljno protivničkih argumenata.

yugo45

Yugo 45

Kada sam 1980. godine, kao mladi docent, držao prvo predavanje iz »zaštite okoline«, i kako su i tada predlagana rješenja »à la Švicarska«, u prvih 5 minuta predavanja sam budućim inženjerima na jednostavnom primjeru pojasnio što znači analiza provodljivosti. Što je to realno? Ispričao sam kako smo kod kuće dogovarali kupnju automobila. Svi argumenti su bili za »mercedes – dizelaš«. Onda je prevladala »tehnička sitnica«. Nismo imali novca pa smo kupili »yugo 45«. Da samo znate kako smo se ponosno vozili u njemu!

Pada mi na pamet da to »što skuplje to bolje« načelo više ne vrijedi. Najme, danas u postupanju s otpadom za peterostruko manje novca možete dobiti bolje rješenje od najskupljega iz neke od prijestolnica. Samo treba otići do Donjeg Kraljevca. Onako usput: gospodin Müller je neki dan slavodobitno izjavio kako će poticati i električne bicikle. Logično. Ni njih ne proizvodimo, ili možda ipak? Kako nisam zainteresiran za električni automobil, sve dok postoje samo dva »štekera« na koji se mogu puniti, a niti za električni bicikl, odlučio sam od Fonda zatražiti subvenciju za električni romobil. Niti to ne proizvodimo, ili možda ipak?

Ne želim spominjati, i siguran sam da nije tako, ali kada uz razne poticaje i sulude projekte koje su nam »uvalili«, vidim i koncept koji predviđa uvoz bezbrojnih šarenih kanti i čipiranih plastičnih vrećica (nadam se onih »najekološkijih«, koje se možda čak još niti ne proizvode!), neću se moći odreći zlokobne misli ako ne napišem da se možda radi o indirektnom lobiranju u korist uvoznika i »ne daj Bože« – provizijama. Sada kada sam napisao, mirniji sam. Sve je OK, ili ipak nije?

Poveznice na prijašnje tekstove autora objavljene na portalu ZG-magazin:

Moderno postupanje s otpadom čini nedjeljivu cjelinu s gospodarstvom

Aktualni prijedlozi za gospodarenje otpadom (ni)su dugoročno održivi?

Suludi projekt zagrebačke spalionice

Hrvatski “banana” sindrom

Trebamo veeeeliki šator!

Komentari su zatvoreni