Kako država pomaže blokiranima

Kako država pomaže blokiranima

Dolazi paket zakona, a ako je vjerovati bivšem ministru financija B. Lalovcu, banke su dugove koji su teško naplativi normalnim putem prodale za 10 – 20 % vrijednosti nekima koji valjda znaju druge puteve. Možda puteve zavrtanja ruku? A državni vrh nije se sjetio da građani omogući otkup duga za desetinu njegove vrijednosti

dr. sc. Viktor Simončič

Politika nema nikakav odnos sa moralnim principima….. Prinčevi i vlade su daleko najopasniji dijelovi društva…… Princu nikada ne nedostaje legitimnih razloga da prekrši svoje obećanje…… Onaj tko obmanjuje će uvijek naći one koji dozvoljavaju da budu obmanuti. (Niccolò Machiavelli)

Viktor Simončič

Zašto se obilježava Dan Europe, 9. svibnja? Pobjeda nad fašizmom je jedan, a drugi povod je da je na taj dan 1950. godine tadašnji ministar vanjskih polova Francuske, Robert Schuman predložio formiranje Europske zajednice za ugljen i čelik između Belgije, Francuske, SR Njemačke, Italije, Luksemburga i Nizozemske. Samo pet godina nakon završetka najstrašnijeg rata u povijesti čovječanstva, u kojem su pojedini vladari poprimili obilježja najstrašnijih čudovišta, oni drugi vladari, oni koji istinski predstavljaju vrijednosti ljudskog roda, su pokazali veličinu i sjeli za isti stol.

Siguran sam da nitko od tadašnje SR Njemačke nije kao preduvjet tražio velike isprike i priznavanje krivnje, pa niti od Italije za sva njihova zlodjela, prije nego li su shvatili kamo vodi fašizam. Siguran sam da nikom nije niti padalo na pamet braniti fašističke rasne zakone i dovoditi u pitanje na tim zakonima postojanje monstrumnih stratišta – raznih auschwitza. Nitko nije spominjao niti počinjene zločine, ubojstva po kratkom postupku u prvim danima pobjede, a kamo li da bi na taj način želio umanjiti vlastite zločine. Mogli su stavljati na vagu sve što je tko kome učinio od nekog davnog stoljeća. Spominjati 100 godišnje, 30 godišnje, X-godišnje ratove i patnje. Stavljati na vagu povijesti krivnje. I što bi postigli? Pametni oduvijek znaju da svaki ubijeni ima majku i oca, i da je smrt i samo jednoga previše. Da nije bilo ideje Roberta Schumana možda bi te i takve rasprave bile žive još i danas, a nisam siguran da se ne bi dogodio još i pokoji rat u dokazivanju koliko je netko lošiji od drugoga. Shvatili pametni kako treba zajedno naprijed, ne zaboravljajući lakoću s kojom ljudi uzimaju u ruke pravdu po mjeri jednog naroda, na štetu drugoga.

Logor Auschwitz

Imao sam priliku početkom sedamdesetih biti na studiju, u tada još uvijek SR Njemačkoj. To je bilo skoro pa ista vremenska distanca kao od ovih naših ratova do danas. Obavezan dio predavanja bilo je i o strahotama koje su radili. Domaćini nisu tražili ispriku. Dapače, preuzimali su krivnju zbog čina svojih vođa, (i) s porukom da se to događa kada se narod dovede u stanje apatije, kada narod ne prepoznaje da političari znaju da mogu na vlasti ostati samo potpirivanjem netrpeljivosti prema drugima, po bilo čemu različitima. Shvatio sam lakoću s kojom se neki režim može pretvoriti u monstruma.

Isprazna nadmudrivanja političara u okruženju

Pratim nadmudrivanja političara u okruženju. I naši i njihovi grade na mitovima. Busamo se u prsa nasljeđem, kao da smo ga mi stvarali. A u prirodi i prostoru koji nas okružuje, a u kojem živimo nema naših zasluga. To je zasluga onih prije nas. Naše vrijeme se mjeri i mjeriti će se po onome što smo mi napravili i ostavili onima koji dolaze. A što je to? Da nije možda prazan prostor?

Aleksandar Vučić

Za otrežnjenje može poslužiti izjava srpskog premijera Vučića: »… mi nemamo tih 7,3 miliona (mislim na broj stanovnika) koliko govorimo, ni 7,06 koliko danas govorimo, Hrvatska može da sanja o 4,4 miliona stanovnika, BiH ne može ni da sanja o 3,5 miliona stanovnika, koliko piše u nekom popisu, ni oni koji govore o Albaniji da ih ima 2,9 miliona… zato što nam svi ljudi odoše za nekim boljim životom… Mislim da je vreme da se to zaustavi i prekinemo s tim …«.

Državnička izjava, ali da nema onoga ali. A veliko ali je da ljudi odoše za boljim životom (i) zbog načina kako se sada vlada u Srbiji, kod nas i u Bosni i Hercegovini, i … Kako je lijepo rekao Ivo Andrić: »Sve je to jedno, sve je to svejedno«, samo su nazivi stranaka različiti. Stupanj demokracije među nama koji smo u EU-u i onih koji pobožno čekaju da tamo uđu, kako bi rekao moj zet, razlikuju se »u pet deka«. Svi vlastodršci ovih prostora su do perfekcije doveli sistem, kako je jedini kriterij za dobivanje radnog mjesta sa sigurnom i dobrom plaćom stranačka pripadnost.

Pa tko normalan želi živjeti u državama u kojima ne može krojiti svoju sudbinu? Tko želi živjeti u državama u kojoj nije dovoljno obrazovanje, zalaganje i poštenje za osiguranje minimuma sigurnosti za egzistenciju? Pa tko želi živjeti u prostoru gdje se ponovno žele prebrojavati žrtve ubijene po rasnim zakonima iz rata prije 75 godina? Tko želi da njegova djeca (p)ostanu robovi uskogrudnih i pohlepnih nesposobnih političara, koji opstaju otvaranjem rana, veličanjem svoga i optuživanjem nekoga za »trn u oku«, a da ne vide vlastita brvna (Evanđelje po Mateju). Pa tko normalan želi živjeti u sredini u kojoj cvjetovi ne smiju imati pet latica jer nekoga podsjeća na zvijezdu petokraku, pa s kamionom pogazi na zelenoj površini nedavno posađeno cvijeće u obliku cvijeta – logotipa Turističke zajednice Vodice? Gdje to, kao u susjedstvu postoje dvije različite škole pod istim krovom, dvije škole, dvije različite svjedodžbe, a djeca iz istog susjedstva, iz iste mahale!

Kamatari će naplaćivati potraživanja banaka

Treba imati »želudac« kada zastupnik u dva parlamenta, gospodin Ljubić u Bosni i Hercegovini glasa za Istanbulsko konvenciju, a u Saboru protiv. A kakav tek treba imati »želudac« kada se vidi najnovija briga premijera Plenkovića za blokirane? Dolazi paket zakona, a ako je vjerovati bivšem ministru financija Borisu Lalovcu, banke su dugove svojih klijenata prodale »kamatarima« za 10 – 20 % vrijednosti duga. Banke prodale dug koji je teško naplativ normalnim putem, nekima koji valjda znaju druge puteve. Možda puteve zavrtanja ruku? Državni vrh, navodim ga kao simbol onih koji bi trebali brinuti o građanima, nije se sjetio da se od banaka zahtijevalo, namjerno kažem zahtijevalo, jer država ima itekako veliku snagu čak i kod vladavine slobodnog tržišta, da građani mogu otkupiti svoj dug za desetinu, a ne da se doživotno podvrgnu maltretiranju i prijetnjama? Da brigu za građane nisu iskazali jer su dug možda otkupili neki njihovi?

Poruka političarima koji se svjesno, da zamagle probleme koje nisu sposobni riješiti, igraju ja tebi jednu personu non grata, a onda ti meni drugu personu, pazite da ne ostanete još samo sa svojim partijskim podanicima. Jer su odlasci, kao rezultat vašeg vladavine, poprimili razmjer pošasti! Ljudi ne odlaze (samo) zbog ekonomskog interesa. Odlaze (prije svega i) oni koji novostečene države ne osjećaju domovinom. Domovinu, kao izvorno pravo svakog pojedinca, a ne pravo na stranačkoj pripadnosti, kako je pravo do domovine jako lijepo izrazio američki pjesnik Robert Frost u ideologijskoj pjesmi Dninareva smrt: »Dom, to je tamo, gdje znaš, da kada dođeš/ da te zasigurno uzmu pod krov// Prije je to nešto što nam pripada bez zasluga«. U novinskom članku, u kojem sam pročitao stih, novinar koji se kritički odnosio prema tadašnjoj slovenskoj vladinoj politici, napisao je nešto što vrijedi planetarno: »Vlada, koja misli, da si čovjek mora – bilo s poslušnim kimanjem bilo s tihim trpljenjem – pravo na domovinu tek zaraditi, djeluje suprotno od životnih interesa zajednice, a time (misli na Vladu) gubi svoje opravdanje«.

I kakve sve to ima veze s okolišem? Ima itekako. Nastavi li se trend odlaska tamo gdje je bolje, kapacitet uređaja za pročišćavanje otpadnih voda treba smanjiti za 2 – 3 puta u svim sredinama, osim naravno centara moći, a u mnogim naseljima treba odustati od gradnje, jer ljudi neće biti.

I kakve sve to ima veze s kurikularnom reformom? Ima itekako. Nastavi li se trend odlaska tamo gdje je bolje, možda sve i završi na 72 škole u kojima se planira provesti eksperimentalna faza, jer djece neće biti. Mudro bi bilo promisliti i o strukovnom dualnom obrazovanju za proizvodna zanimanja. U Sisku, simbolu provedene rodijačke nacionalne deindustrijalizacije, sredini s nekada možda najjačom tehničkom školom za metalce, danas je provedba dualnog obrazovanja za metalce moguća samo za pola razreda. Nema tvornica ni radionica. Možda su preostala dva – tri tokarska stroja na kojima bi učenici trebali raditi učeći. A i kada bi završili najbliže radno mjesto za metalce je preko Sutle. Nekako mi se čini da je pametnije i jeftinije provesti strukovno obrazovanje samo u ugostiteljstvu. Pribor za jelo, pokoji lonac, čašu i stolnjak učenici mogu donijeti od kuće.