Kada ragbijaši podupiru zabranu plastike

Kada ragbijaši podupiru zabranu plastike

(Mogući doprinos PET plastenke Toma Bradyja onečišćenju mora i oceana / foto: https://www.si.com)

Zahvaljujući Uredniku ovog portala, u regiji se pojavio jedan vrlo vrijedan Plastičarski kutak. Gdje se može neobveznije raspravljati o namjerno izazvanoj histeriji o plastici u morima. U tome im pomažu i veliki doprinositelji plastike u oceanima, ragbijaši. Koji nisu svjesni da bez plastike i gume ne bi bilo mnogih sportova, pa ni ragbija

Prve priloge za Plastičarski kutak napisali su priznati stručnjaci. Jedan od njih je napisao svoj prvi rad o plastičnoj ambalaži i što s njom, još 1967. Dvije autorice su se osvrnule na EU Strategiju o plastici i Direktivu. Nedavna emisija HRT-a o plastici, koju je vodio jedan od najboljih voditelja na hrvatskoj televiziji i radiju, Mislav Togonal, izazvala je jednog stručnjaka iz prakse, koji je magistrirao na području proizvodnje plastične ambalaže, na vrlo duhovitu reakciju.

Plastičarskom kutku želimo ne samo dugi život, već i proširenje. Jedini preostali časopis s područja plastike i gume u široj regiji, Svet polimera sa četiri broja godišnje, ne može zadovoljiti sve zahtjeve digitalnog doba u novinarstvu, za potrebe pojedinih područja. Zato je skupina stručnjaka pod nazivom Magičari (od magija) ili učestalije Mađioničari, odlučila povremeno komentirati suvremena kretanja. Naime, poslije nedorečene Strategije o plastici Europske komisije pojavilo se još nesuvisliji Izvještaj Ujedinjenih naroda. Koje je, među ostalim, podupro i slavnik ili selebriti Tom Brady (Plastics News, 7. lipnja 2018.), a pomaže u tome i supruga Giselle.

Možda i slavnik Tom Brady onečišćuje oceane

Ragbijaš Tom Brady je protiv plastike, a sav je u plastici (Facebook)

Vjerojatno je za najveći broj čitatelja ime Tom Brady nepoznato. No taj celebrtity je iznimno važna i slavna osoba u SAD-u, trenutno vjerojatno najbolji igrač američkog nogometa. Ne znamo u potpunosti od čega je načinjena cjelokupna oprema jednog igrača, ne samo u SAD popularnog sporta, ragbija. Pretpostavljamo od puno sintetskih vlakana, koja su načinjena od proizvoda prirode: nafte, prirodnog plina, ugljena. Kako nam to uporno tumači istaknuti stručnjak za područje plastike i gume, prof. emeritus Igor Čatić. Ako je u opremi nešto od kože domaćih, dakle uzgojenih, životinja, opet se radi o organskim polimerima. Međutim, supruga Toma Bradyja, Giselle, koristila je za poljepšavanje proširene anorganske polimere, silikone.

To nas je potaklo na ponovno propitivanje položaja plastike, ali i gume u suvremenom životu. Sve strategije navode da u plastične mikročestice (do 5 mm veličine) pripadaju i gumene čestice koje nastaju abrazijskim trošenjem, habanjem, gumenih pneumatika. Pretpostavljamo da se supruzi Brady voze u automobilima, možda čak i bez vozača. Nisu svjesni činjenice da gumene mikročestice i one nastale pranjem njihove opreme čini pretežni udio plastike u oceanima. Tom Brady se obrušio prvenstveno na plastične slamčice iako i sam obilno koristi plastične i gumene proizvode. Čime možda i sam pridonosi tom otpadu u morima i oceanima.

A silikonsko poljepšavanje njegove supruge, jer plastika je najprošireniji materijal u suvremenoj medicini, nije uzeto u obzir. U navedenim dokumentima o tome ne piše ništa.

Čemu služe deklaracije i strategije o plastici (uključivo gumu)?

U emisiji Otvoreno sudjelovalo je više sudionika. Izdvojit ćemo samo mišljenje već citiranog prof. emeritusa I. Čatića. Kao dugogodišnji pratitelj područja, prisjetio se slične akcije tadašnjeg komesara za zaštitu okoliša, Slovenca Jože Pogačara. Koji je za Hrvatski radio izjavio 2013. da su plastične vrećice debljine do 15 mikrometara dobre. A one od 15 do 50 mikrometara su loše jer ih Zapadna Europa ne može proizvoditi po konkurentnim cijenama???

Stoga je u navedenoj emisiji jasno rečeno. Aktualizacija pitanja plastičnog otpada je u funkciji privlačenja „Zelenih“ za potrebe predstojećih izbora za Europski parlament.

Zabrana plastičnih slamčica, koju propagiraju celebrityji neće riješiti problem onečišćenja, stav je njemačkog udruženja za plastičnu ambalažu i filmove (IK Industrievereinigung Kunststoffverpackungen e. V.; eng. German Association for Plastics Packaging and Films / foto: www.plasticsnews.com)

Da su u pitanju politički dokumenti potvrda je i summit čelnika sedam industrijski najrazvijenijih zemalja svijeta (G7) koji je održan u Kanadi 9. lipnja 2018. Pet zemalja potpisale su Povelju o oceanskoj plastici u vezi sa onečišćenjem oceana (Kanada, Francuska, Njemačka, Italija i Velika Britanija), dok su SAD i Japan to odbili. U Povelji se navodi da je plastika jedan od najrevolucionarnijih izuma prošlog stoljeća i igra važnu ulogu u našem gospodarstvu i svakodnevnom životu. Međutim, predstavlja, među ostalim, i veliku prijetnju okolišu. Povelja uključuje obvezu recikliranja i ponovne uporabe najmanje 55 posto ambalaže od plastike do 2030. i obnavljanje sve plastike do 2040. Istodobno se očekuje i poziva na „bitno smanjenje” nepotrebne upotrebe jednokratne plastike. Također, predviđa se povećanje recikliranog sadržaja do najmanje 50 posto u plastičnim proizvodima do 2030. Treba vidjeti je li i ova Povelja, poput Strategije EU, politički proglas, ili domišljeno rješenje za gospodarenje s plastičnim otpadom.

Bioplastika nije bolje rješenje od konvencionalne plastike

Bioplastika je plastika dobivena djelomično ili u potpunosti iz biološke osnove. Može biti biorazgradljiva kompostiranjem (PLA, škrobne smjese), ali mnogo češće nije (bio-PE, bio-PET, bio-PA, bio-PVC). Prema najnovijim podatcima European Bioplastics, oko 60 % bioplastike proizvedene širom svijeta nije biorazgradljiva plastika. Istodobno udio ove nerazgradljive plastike iz bioosnove do 2021. porast će do skoro 80 %. Ukupni svjetski kapaciteti za bioplastiku iznosili su 2017. 2,05 milijuna tona /1/. To je manje od 1 % ukupnih kapaciteta za svekoliku godišnju proizvodnju plastike.

Stručnjaci smatraju kako je daleko prikladniji termin „plastika iz biološke osnove“ (e. bio-based), jer prefiks bio može se protumačiti kao „biorazgradljivo“, što najčešće nije slučaj. Kao glavne prednosti bioplastike navode se smanjenje zavisnosti od fosilnih goriva, mada se samo 4 % nafte troši za proizvodnju konvencionalne plastike, i manji je ugljikov trag. Međutim, poljoprivredna proizvodnja često uključuje uporabu vode za navodnjavanje i može uključivati intenzivnu primjenu umjetnih gnojiva i biocida. To može rezultirati nepoželjnim utjecajem na okoliš i društvo. Ti elementi moraju biti uključeni u procjenu cijelog životnog ciklusa (LCA) /2/.

Također, plastika načinjena na bioosnovi skuplja je 3 do 4 puta od konvencionalne plastike.

Kada je riječ o očuvanju kvalitete i sigurnosti hrane, kvaliteta plastične ambalaže je od najveće važnosti. Bioplastika ima slabija barijerna svojstva od konvencionalne plastike. U slučaju korištenja manje kvalitetne ambalaže, potrebno bi bilo povećati sigurnost hrane konzervansima i dodatcima. A nitko to ne želi. PET boce mogu se reciklirati 100 %. Na primjer, nema smisla zamijeniti ih s kompostabilnim PLA bocama, jer se kompostiranjem trajno gubi materijal. I ne uklapa se u Strategiju EU o plastici u kružnom gospodarstvu.

Bioplastična boca dobivena od šećerne trske ima ista svojstva kao i ona iz fosilne plastike, ali se reklamira kao “zelena” (http://cargocollective.com)

Europska komisija (EK) je početkom ove godine uz Strategiju o plastici pripremila i izvješće o oksorazgradljivoj plastici gdje se navodi negativno mišljenje o upotrebi ove plastike. Neosporno je da se oksorazgradljiva plastika, uključujući plastične vrećice za nošenje, u otvorenom okolišu može razgraditi brže od konvencionalne plastike. Međutim, EK smatra kako ne postoje dokazi o tome da će se oksorazgradljiva plastika kasnije potpuno biološki razgraditi u razumnom roku u otvorenom okolišu, odlagalištima otpada ili morskom okolišu /3/.

Mnogi od argumenata koje je navela EK za oksorazgradljivu plastiku mogu se primijeniti i na bioplastiku, bilo da je nerazgradljiva ili kompostabilna.

Tri su razloga tome: utjecaj onečišćenja smećem na okoliš, biorazgradljivost bioplastike u različitim okolišima i problemi povezani s recikliranjem kompostabilne bioplastike.

Utjecaj onečišćenja smećem na okoliš

Glavni su razlozi zbog kojih plastični proizvodi završavaju u oceanu: neodgovarajuće gospodarenje otpadom; nezakonite prakse; slučajni unos iz kopnenih aktivnosti i pomorskog sektora; nedostatak svijesti potrošača, na primjer gubitak vlakana od odjeće kada se opere /4/.

Primjena bioplastike neće smanjiti onečišćenje okoliša. Plastični otpad je otpad bez obzira od koje je vrste načinjen, što se odnosi i na staklo, limenke itd. To što je plastika dobivena iz bioosnove ne znači da neće završiti na odlagalištima ili u okolišu kao plastični otpad. Prikazivanjem bioplastike kao „biorazgradljive“, npr. ako je vrećica označena kao biorazgradljiva, to je veća vjerojatnost neprimjerenog zbrinjavanja /4/, što je rezultat obmanjivanja potrošača.

Na temelju raspoloživih dokaza, „biorazgradljiva“ plastika nema značajnu ulogu u rješavanju onečišćenja u morskom okolišu, a korištenje plastičnih proizvoda označenih kao „biorazgradljivi” neće značajno smanjiti količine plastike koja ulazi u oceane niti će smanjiti rizik od fizičkih i kemijskih utjecaja na morski okoliš /4/.

Malta: Plastični otpad na plaži / Foto: Alain Bachellier

Biorazgradljivost bioplastike u različitim okolišima

Treba voditi računa o razumijevanju pojma biorazgradljivosti, što ovisi o sastavu materijala, uvjetima i vremenskom okviru za razgradnju. I drvo je biorazgradljivo, ali će drvena kuća trajati desetljećima.

Biološka razgradnja ne ovisi o sirovini iz koje je dobiven materijal /1/. Mnogi će se plastični proizvodi vremenom fragmentirati pod utjecajem UV-zračenja, topline i kisika. Plastike označene kao „biorazgradljive” zahtijevaju za biološku razgradnju uvjete koji su u industrijskim postrojenjima za kompostiranje, pri temperaturi iznad 50 °C. Takvi uvjeti rijetko se susreću u morskom okolišu /4/ ili u prirodnom okolišu, te stoga i dalje uzrokuju štetu ekosustava /5/.

Materijal može biti označen „biorazgradljivim” ako je to u skladu s određenim normama koje se primjenjuju na industrijske kompostane, a ne na domaće kompostiranje, odlagališta ili ocean.

Bioplastika se, kao ni konvencionalna, neće biološki razgraditi u otvorenom okolišu, odlagalištima otpada ili morskom okolišu, te ne predstavlja rješenje za zamjenu fosilne plastike u pogledu onečišćenja okoliša.

Problemi povezani s recikliranjem

Kompostabilna plastika ne može se mehanički reciklirati jer nije tome ni namijenjena. Ali EU Strategija nalaže da sva plastična ambalaža do 2030. mora biti prikladna za recikliranje /5/.

U odsutnosti jasnog označavanja plastike s „biorazgradljivim“ svojstvima za informiranje potrošača i bez odgovarajućeg prikupljanja i odvajanja od nebiorazgradljivih tokova otpada za recikliranje plastike, kako bi se izbjeglo ugrožavanje kvalitete reciklata, mogao bi se pogoršati postojeći problem ulaska plastike u okoliš i stvoriti problem mehaničkom recikliranju /5, 2/. Poznavatelje problema začuđuje u navedenim dokumentima potpuna izočnost kemijske i energijske oporabe, te uputa što načiniti s preostatkom.

Zaključak

Navedeni dokumenti prije su političkog nego stručnog karaktera. Pritom se svjesno vara neupućene s bioplastikom, o čemu će biti riječi u jednom od narednih tekstova.

(Magičari)


*Literatura:

  1. European Bioplastics, nova-Institute, 2017.
  2. UNEP, Exploring the potential for adopting alternative materials to reduce marine plastic litter, svibanj 2018.
  3. Izvješće Komisije Europskom parlamentu i vijeću o utjecaju upotrebe oksorazgradive plastike, uključujući oksorazgradive plastične vrećice za nošenje, na okoliš, 2018.
  4. UNEP: Biodegradable Plastics and Marine Litter: Misconceptions, concerns, and impacts on marine environments, 2015.
  5. EK, A European Strategy for Plastics in a Circular Economy, 2018.

Ostavi komentar

*

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.