Kada je dosta?

Kada je dosta?

Podržavam ideju gospodina Mišetića. Svakako treba kazniti i obeštetiti »sve za sve«, ali i obilježiti trajno svaku žrtvu. Čak mislim da treba postaviti više spomenika kao strašnu opomenu nama samima s kakvom se lakoćom pretvaramo u monstrume. Svaka strana bi trebala časno obilježiti sjećanje na vlastite žrtve, ali i pokazati veličinu i obilježiti sjećanja na žrtve za koje je odgovorna

Nikad se mržnja ne uklanja mržnjom. Samo blagost briše svaku mržnju. To je zakon vječan i nepromjenjiv (Buda)

dr. sc. Viktor Simončič

Na ovim prostorima malo se nauči iz poslanstava Biblije i Kurana. Uz to, čini se da mnogi ili nisu imali ili nisu bili na satu kada se u gimnaziji (nekada, da li i sada?) učila etika, moral, filozofija, pa i osnove religija. Isti zločini, a različite boje. Svoji se ili zaborave ili kao da se čak i slave, a samo tuđi optužuju. A kod zločina i žrtava nema vage. Nema kantara. Tu se ne važe na deke i kile. Tu se ne zbraja i oduzima, da bi na kraju bio »pravednik« samo onaj koji ima bolju bilancu. Kod zločina su krivnja, osjećaj odgovornosti i sram nevezani za broj. Žrtava je uvijek žrtva bez obzira čija.

Luka Mišetić, odvjetnik generala Gotovine je predložio da se sjećanje na srpske žrtve obilježi na dan zločina u Varivodama 28. kolovoza 1995. Javio povjesničar Hrvoje Klasić, koji je rekao da treba kazniti zločince i dati odštetu žrtvama i nije potreban poseban dan. Političke elite šute. Ne usude se kazati protiv, jer to baš nije »europski«, a ne usude se kazati ni za, jer što bi rekao dio biračkog tijela, koji svršava na skandiranju protiv drugih. A izbori su blizu.

Podržavam ideju gospodina Mišetića. Svakako treba kazniti i obeštetiti »sve za sve«, ali i obilježiti trajno svaku žrtvu. Čak mislim da treba postaviti više spomenika kao strašnu opomenu nama samima s kakvom se lakoćom pretvaramo u monstrume. Svaka strana bi trebala časno obilježiti sjećanje na vlastite žrtve, ali i pokazati veličinu i obilježiti sjećanja na žrtve za koje je odgovorna. Bilo bi dobro da na spomenike sjećanja na žrtve »kao Ovčara & Ahmići & Srebrenica & …« uz imena žrtava stoji i ime onoga koji je naredio zločine.

U društvu nalik našem, djecu ne mogu imati jedni jer nemaju posao, a drugi jer ga imaju. Oni koji nemaju posao ne mogu imati djecu jer ih ne mogu hraniti, a oni koji imaju posao ne mogu imati djecu jer će ostati bez posla, odu li na bolovanje, izuzev ako nisu dio političkih struktura i ne rade u nekoj od sinekura

Premijer Srbije Aleksandar Vučić najavio je da će na Bečkom forumu predložiti da se ustanovi zajednički dan sjećanja na sve žrtve stradale u sukobima u bivšoj Jugoslaviji. Ideja da ne može biti bolja. Svjetska. Planetarna. Protiv, iz prve, bez promišljanja političke elite Hrvata, Bošnjaka i Kosovara.

Zajednički dan sjećanja na sve žrtve trebao bi biti poseban događaj kada bi se svi poklonili svima. Bez isticanja krivnje. Na taj dan bi u tišini suočeni s optužujućom šutnjom tisuća i stotina tisuća žrtava svih uzrasta, vjera i krvnih zrnaca, povezani u međusobnoj šutnji i našim sličnostima i neraskidivim vezama tkanim od stoljeća sedmog, pokušali dokučiti kakvo nam se svemirsko prokletstvo dogodilo i kakve li smo samo budale bile da smo na kraju 20. stoljeća dozvolili međusobna ubijanja, spaljivanja, silovanja, …

Planetarno gledano nijedan spomenik, nijedan dan sjećanja i nijedna izjava pomirenja do sada nije pomogla da mi koji sebe smatramo vrhom piramide razvijenih bića nećemo sve ponoviti. Čak poučeni ranijim iskustvima kao da uvijek strahote ponavljamo na perfidniji i strašniji način. Uvijek kada se otpuste kočnice, nažalost sve smo bliže krvoločnim životinjama. S jednom isprikom životinjama. Naime, životinje ubijaju samo da bi jele i preživjele. Gotovo nikada svoju vrstu. Samo ljudi, onako, skoro iz »ćefa«, kako valjda doliči vrhu evolucijske ljestvice.

Do kada se mrzi poslije rata?

Na ovim prostorima nemamo iskustva oko pomirbe i uspostave suživota. Prvi puta smo se međusobno potukli za svoj račun, svaki sa svakim pa sada ne znamo kako dalje. Druge nacije imaju bogatije iskustvo ratovanja. Tukli su se bezbroj puta pa imaju iskustva kada je dosta s mržnjom. Znaju kada treba polijepiti polupane lončiće i onda početi ispočetka. Do novog lupanja.

Do kada se mrzi poslije rata? Ima li to veze s brojem mrtvih ili načinom kako su učinjeni zločini? Čini se nema pravila. Možda bi premijer Zoran Milanović i/ili Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović mogli pitati u EU ili u UN do kada da nema pomirbe? Isto bi mogli pitati i drugi predstavnici političkih elita u regiji. Ne navodim njihova imena, jer eto u Bosni i Hercegovini sam čuo samo jednog člana tročlanog Predsjedništva da je protiv inicijative oko zajedničkog obilježavanja svih stradanja, pa ne znam da li se to odnosi i na druga dva člana. Predsjedništva. Možda mi je nešto promaklo u mom površnom praćenju medija pa da ne izazovem »kakav politički gaf«. Možda bi Vesna Pusić, samopredlažuća kandidatkinja za glavnog tajnika UN, mogla predložiti izradu Priručnika za pomirenje nakon ratova i ratnih zločina. Priručnik bi usvojila Generalna skupština UN i vrijedio bi za sve, izuzev ako neki ne bi, kada bi se ticalo njih, rekli »puj pike, za nas ne važi«, kao što za mnoge silnike nikada nije vrijedilo.

Počeo sam razvijati matematičku formulu kako postići pomirenje. Kombinirao sam bezbroj parametara, od broja žrtava, tona mina, krvnih zrnaca, silovanja, korištenja kama i maljeva, razorenih kuća, posjećenih stabala, razrušenih grobova i bogomolja… Kako god računao, rezultat je bio zastrašujuće kompliciran. Rezultat: Pomirenja i suživot su mogući kada se pojave zreli političari, državnici. A oni se mogu pojaviti kada se postigne kritična masa školovane i slobodoumne »neuvlakačke« i »nepodilažeće« inteligencije, vjerskih vođa koji uče na nauku Papa Franje… Na Balkanu za sada nemoguća misija. Kao da su u Srbiji (za)ostali na Balkanu ispred nas koji smo u Europi. Demagogija ili ne, po meni naše odbijanje, onako od prve, s ljudskog stajališta ispada kako je »Vučićeva balkanska Srbija« dobila (dobar) »zicer« protiv »Milanovićeve europske Hrvatske«.

Podilaženjem najnižim osjećajima političke i intelektualne elite djeluju kao najgori karcinom. Oni su ti koji otvaranjem Pandorine kutije najnižih strasti iskoriste u pravilu dobroćudan narod. Memorandumima i sličnim pisanijama najodgovorniji su za žrtve.

U društvenoj eroziji sladunjava je demagogija kao najljepše cvijeće. Ono, kako sam vidio na TV, kojim curica na rivi dočekuje Predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović. A ona uživa u dočecima i pljesku masa. Masa koje plješću svakome tko je gore. Predsjednica, koja je i sama zajedno s nekom masom pljeskala nekima gore, nekada kao pionirka, a kasnije kao ugledna članica HDZ-a Sanaderu uživa u pjesmi, povicima i uzdasima oduševljenja. Zna kako je pljeskati, ali i kako je kada ti plješću. Zna li da masa uvijek plješće i Kurti i Murti? Kralj je mrtav, živio kralj.

»Instant« rješenja Kolinde Grabar Kitarović

kolinda mimohodKako bi samo volio da sam sklon pljeskanju. Onda bi lakše povjerovao Predsjednici kako će (samo što nije) dovesti vodu gdje je nema, pa kako će riješiti opožareno, riješit će i ulov inćuna, pa položaj žena u društvu, pa sve i sva… Čim netko spomene problem, ona odmah ima »instant« rješenja. Ništa lakše. Za neke malo složenije probleme osniva povjerenstva. Kao da vrijedi, ne mogu naći rimu na riječ »dan«, pa neka bude »svaki tjedan jednog novog povjerenstva vrijedan«. Ono što su do sada uradila povjerenstva je tajna. Sigurno je da su uradili puno toga, »ali se ne smije kazati«. A možda ne zna niti Predsjednica, koja vjerojatno nema vremena slušati sva povjerenstva. Možda netko od njenih ovo pročita i neka joj predloži da osnuje »Povjerenstvo za provjeru i praćenje rada povjerenstava«.

Posebno veseli da će natalitet također riješiti samo onako. Povjerenstvom. Jedino, kao malo dulje pamteći nisam baš uvjeren u to. Podsjeća me na jedan poznati vic iz skupine »radio Erevana«. Na pitanje može li se u komunizmu kontrolirati natalitet, odgovor je glasio: »U principu da, ali u praksi ne, jer su sredstva za proizvodnju u privatnim rukama«.

Kako smo u kapitalizmu, to s povjerenstvom za natalitet me zabrinulo. Zar Predsjednica stvarno tako malo zna? Zar ona ne zna da se veliki broj djece rađa samo u društveno odgovornim društvima, kao što je primjer skandinavskih država ili u siromašnim i neprosvijećenim sredinama. U društvu nalik našem, djecu ne mogu imati jedni jer nemaju posao, a drugi jer ga imaju. Oni koji nemaju posao ne mogu imati djecu jer ih ne mogu hraniti, a oni koji imaju posao ne mogu imati djecu jer će ostati bez posla, odu li na bolovanje, izuzev ako nisu dio političkih struktura i ne rade u nekoj od sinekura.

Kako je krenulo, možda će djeca (spontano) pisati sastave o Predsjednici. Predsjednica se sigurno sjeća sastava koje je pisala o partizanima i drugu Titu. Možda bi mogli krenuti i sa štafetom. Samo treba požuriti. Ako povjerenstvo za natalitet ne uspije, uskoro neće biti mladih da trče štafetu. Iako može i bez mladih. Trajektom do otoka, pa hidroavionom dalje, gorskom službom vrletima, kanuom po Savi, pa onda… preko Sutle osigurati egzistenciju, ako povjerenstvo za gospodarstvo već nema rješenja, »ali ih ne smiju kazati«.

Bezbroj nijansi sive

Ako danas u Vukovaru riješe najvažniji problem – ćirilicu, odmah nakon odluke počinje teći »med i mlijeko«. Predlažem da se članovi HDZ-a & ostali, isti oni koji su prije par godina uveli ćirilicu kada je to trebalo zbog nekih izbora, sada kada su (i) na obećanju da će zabraniti ćirilicu dobili izbore, u nabrajanju argumenata protiv, iako meni ne pada na pamet nijedan civilizacijsko-racionalan argument, pozovu na Austro-Ugarsku monarhiju koja je u toku rata 1915. godine donijela naredbu o zabrani upotrebe ćirilice. Mislim da bi to mogao biti presudni argument za »dolje ćirilica«, razuman i u EU i u UN.

Na TV prilog o ambroziji. Širi se 6 – 20 kilometara godišnje. Lako je izračunati do kada ćemo svi biti podbuhli od kihanja – »ambrozirani« . Rješenje se očekuje od EU. Trebaju valjda poslati kosce. Kako je lijepo biti u EU, više ne moramo ni kositi.

Bogati donose odluke samo kada ih nešto pogodi »jer sit gladnom ne vjeruje«. Nikada ne bi bilo Montrealskog sporazuma o zaštiti ozonskog sloja da rupa nije bila i iznad Sjeverne Amerike. Predsjednik Obama najavio je ambiciozan plan za borbu protiv klimatskih promjena. Ne bi vjerojatno bilo ni najave da strašnih požara nema baš u Kaliforniji koja se suočava i sa sve manje vode. Možda bi za najavu mjera predsjedniku Obami trebalo dati još jednu Nobelovu nagradu, isto kako ju je dobio gospodin Al Gore za knjižicu o klimatskim promjenama kada je odlazio s mjesta potpredsjednika. A rezultat? Ništa.

A da je »dogorilo« najbolje ilustrira potrošnja sirovina i energije u odnosu na raspoložive resurse – tako zvani ekološki otisak pojedinih država. Kao Svijet ovih dana smo potrošili sirovine i energente koji su nam bili na raspolaganju za ovu godinu. Opet smo egoistično, u svojoj proždrljivosti za par dana ranije nego prošle godine potrošili dio budućnosti naše djece. Troše »siti, koji gladnima ne vjeruju«, dok i njima »malo ne prigori«. A miris dima kao signal mogućeg zapaljenja cijele planete kao da se osjeća u zraku. Razumiju li »siti« signale? Valjda, kada im već gori u kući!

Ekološki otisak država

Ekološki otisak država

(Ovo je 12. u nizu »Viktorovih poučaka«, a prethodni se može pročitati na ovoj poveznici.)

Dosadašnji »Viktorovi poučci« objavljeni na portalu Zrnca mudrosti uz šalicu kave mogu se preuzeti ovdje (pdf), a prvi dio knjige Vikora Simončiča Društvo umanjene vrijednosti može se preuzeti ovdje (pdf).

Komentari su zatvoreni