Kad umjetnost zamijeni struka, obično nastaje bruka

Kad umjetnost zamijeni struka, obično nastaje bruka

(Foto: Hanibal Salvaro)

(Ne)primijenjivost primijenjene umjetnosti (1)

tematski je okvir 52. Zagrebačkog salona, koji je otvoren 5. studenog u Muzeju Mimara, te u galerijama Isidor Kršnjavi i ULUPUH, sa zatvaranjem 28. studenog 2017., kada će se objaviti nagrade 52. zagrebačkog salon i katalog. Obzirom da je salon koncipiran i s nekim događanjima, a i u svjetlu činjenice da prisutni javni mediji uglavnom vrlo površno i skoro ofrlje, bez vizualnog senzibiliteta, prate ovakve umjetničke priredbe, to je zamisao da se katalog, koji će vjerojatno dijelom imati i reportažni karakter, objavi tek na kraju salona potpuno opravdana i mudra.

O ovom salonu se može, a možda i treba, mnogo toga kazati. Recimo za početak kako je tema (Ne)primijenjivost primijenjene umjetnosti pun pogodak u pravom trenutku. To ni u kom slučaju nije samo zgodno zvučeća verbalna dosjetka, nego izvrsno ishodište za jednu široku raspravu.

O tome se u slijedećih dvadeset dana, a i dalje može mnogo toga kazati i napisati, ali duboko sumnjam kako bi se to moglo dogoditi posredstvom javnih medija koji nas okružuju.

No kako je na ovakvoj priredbi najvažnije što i tko izlaže, a tko ne i zašto ne, to sam se za prvi trenutak upustio samo u osobnu i nestručnu prosudbu izloženih djela. Jer kada umjetnost, stvaralaštvo i umjetnički senzibilitet zamijeni struka, tada obično nastaje bruka (čak se i rimuje).

U zadnjih 40 godina to sam napravio u više navrata na zagrebačkim salonima, trijenalima hrvatskog kiparstva i  nekim drugim prigodama. Kao što je primjerice bila 50 godišnjica ULUPUH-a. Takvu osobnu tj. privatnu prosudbu radova svojih kolegica i kolega nazvao sam kolegijalnim ushitom.  Smatram je opravdanijom i iskrenijom od verbalno izrečene čestitke.

Prvi dobitnici kolegijalnog ushita, prije četrdesetak godina, bili su arh. Bernardo Bernardi i kostmografkinja Ruta Knežević.

Nakon višesatnog i višekratnog razgledanja dostupnog izloženog materijala izjavljujem da iskazujem:

Zlatni kolegijalni ushit:

Hamo Čavrk

Boris Ljubičić

Srebrni kolegijalni ushit:

Ajla Hebib Špoljarec

Paulina Jazvić

Paola Lugarić

Alida Mezić

Renata Svetić

Anton Vrlić

Kolegijalni ushit:

Marina Badurina

Matea Banoža Blažević

Eugen Borkovsky

Ivana Butković,

Vanda Čižmek

Damir Fabijanić

Igor Galaš

Ivana Mrčela

Ivan Kan Mujezinović

Mario Periša

Julijana Rodić Ozimec

Milena Rogulj

Danijel Srdarev

Mario Tomiša

Anselmo Tumpić

Snježana Vego

No kako je izložba postavljena malo zbrčkano, pitanje je jesam li vidio sva djela, a osim toga treba vidjeti i što se događa na trgu Petra Preradovića (Cvjetni), ispred ŠPU i u Akademiji dramskih umjetnosti. To znači kako je teoretski moguće i povećanje broja umjetnika čiji me rad ushićuje.

Ovi kolegijalni ushiti bit će uručeni kolegama do kraja ove godine u obliku personaliziranih keramičkih skulptura.

Dil. art. Hanibal Salvaro

Ostavi komentar

*