Kad se ne zna engleski, a (nepotrebno) izbjegava hrvatski

Kad se ne zna engleski, a (nepotrebno) izbjegava hrvatski

Izbjegavanje hrvatskog jezika i nazivlja gdje god je to moguće poprimilo je oblik svojevrsne epidemije. Zar zaista bolje zvuči ako se ugostiteljskom objektu ili nekakvoj radnji dade strani, točnije engleski naziv, koji počesto i nezgrapno zvuči? Ili se pak insistira na stranoj terminologiji naziva/opisa neke usluge? Kao da smo u nekoj britanskoj koloniji, a ne u glavnom gradu jedne suverene i samostalne republike s vlastitim jezikom.

Pogotovo to nema smisla kad u tome ustraju osobe očito »nisu doma« ni s jednim ni drugim jezikom, pa samo podsjećaju na Femu iz Pokondirene tikve.

Zadnji primjer koji bode oči su reklame za kavu za van. Onu za ponijeti iz kafića ili negdje usput pijuckati ili coffee to go, za one koji ne razumiju drukčije. No ne ujedno i »coffe to go«, kako su već istakli na nekim kafićima u samom centru Zagreba (engleski izraz ima jedno ‘e’ više od francuskog pojma café ili njemačkog cafe).

Inače dobar kafić, s dobrom kavom i uslužnim osobljem također resi strano ime, ali i pogrešan natpis.

Probamo li pak izgovoriti te dvije konstrukcije naglas, coffee to go u Zagrebu ipak zvuči »nategnuto« i prilično »neprirodno« nametnuta (što tek reći na primjere poput »Haircode«, »Laundry room – so fresh & so clean«, »complete solution« na koje smo naišli tek nešto dalje od jednog od spomenutih kafića).

U slučaju da se ovakvim rješenjima želi izaći turistima usuret, a da nije posrijedi obični snobizam (u što čisto sumnjamo jer je toga bilo i prije zagrebačkog turističkog procvata), nekakvo je pravilo i red da se onda stavljaju dvojezični natpisi. U protivnom ponuditelj usluge šalje lošu poruku kojom diskriminira domaće i strane mušterije ili drugim riječima umjetno stvara dvije kategorije gostiju.

B. Jagačić

Komentiraj

*