Kad se i najmanje kiše pretvaraju u bujice

Kad se i najmanje kiše pretvaraju u bujice

Voda je vrlo hirovita i često rado naplati naše pogreške. Stalni pritisak na prostor preko urbanizacije, izgradnja prometnica, smanjenja šumskih područja i kod manjih oborina dovodi do prebrzog dolaska vode u korita rijeka, i eto poplava. Doprinos poplavama daju i vlasnici nekretnina koji svaki četvorni centimetar okućnice ograde betonskim zidom

dr. sc. Viktor Simončič

Planinu će pomaknuti samo onaj tko je na početku pomicao kamenčiće. (Kineska poslovica)

Viktor Simončič

Poplave nisu ništa nova, one su prirodna pojava. Tko se ne sjeća pojašnjenja kako dolina Nila plodnost zahvaljuje redovnim poplavama i nanošenju mulja. A i slavonski hrast ne bi mogao opstati da nema poplava. Voda koja dolazi oborinama nije dovoljna hrastu. On traži puno više vode, koja se može osigurati samo prihranjivanjem podzemnih voda plavljenjem. Obrana od poplava stara je koliko i izgradnja naselja. Ljudi se trude kontrolirati poplave na način da se ne nanosi šteta u dijelovima gdje se živi i gdje postoje određene aktivnosti, posebno poljoprivredne. Obrana je skupa jer zahtijeva cijeli niz mjera, od mudrog planiranja u prostoru, održavanja vodotoka, podizanja nasipa, do izgradnje kanala i retencija. Planira se na osnovi oborina (kiša i snijeg) koje se dogode jednom u toliko i toliko godina, jednom u na primjer sto godina, kada se mogu dogoditi ekstremne oborine.

Za oborine koje mogu biti još ekstremnije, i za koje je procijenjeno da bi mjere obrane bile preskupe u odnosu na štete koje mogu izazvati, nastale štete ocjenjuju se kao društveno prihvatljive. Uvijek je problem samo tko bi trebao snositi posljedice. Samo oni koji su pogođeni, ili bi se trebala pokazati društvena solidarnost. Tko bi na primjer trebao snositi posljedice poplava, ako je kuća izgrađena sukladno urbanističkim uvjetima? Poznat mi je primjer gdje je najviši vodotok (vjerojatno stogodišnji) Kupe, negdje oko Letovanića bio na primjer 30 centimetara iznad nečega. Urbanistički uvjeti su propisali da se kuća može izgraditi povišeno kao da će voda narasti na 100 centimetara. Kuća, iako izgrađena prema uvjetima je poplavila. Voda je narasla na 130. Je li porasla samo voda ili i dno zbog nanesenog šljunka i pijeska? Je li kriv graditelj? Svakako ne. Je li kriv onaj tko je izdao uvjete? Svakako ne. Pa tko je krivac? Dijelom sigurno Hrvatske vode, koje upravljaju vodotocima. Jesu li poduzeli sve mjere održavanja vodotoka? Vodi li se briga o osiguranju protoka, jesu li očišćeni svi kanali, …

Tko je odgovoran?

Dijelom su (su)odgovorni svi oni koji su koristili prostor i gradili ne uvažavajući mogući širi – globalniji utjecaj. Gotovo ogledni primjer su prošlogodišnje poplave u Zadru. Prije 7 godina, zbog izgradnje najvećeg zadarskog trgovačkog centra, izmješten je vodotok Ričina. Vjerojatno je to i istina, ali se zaboravlja reći da je nakon izmještena korita, koji sada navodno liči na potočić, protok trebalo povećati za tri puta. Da li se je smjelo izmjestiti korito na način »lako ćemo« i uz vjerovanje kako neće pasti kiša ili je izmještanje trebalo biti istovremeno s proširenjem maksimalnog očekivanog protoka? A u Hrvatskim vodama ističu zahvat je provedeno po pravilima struke. Moš’ mislit.

Život pokazuje kako je voda vrlo hirovita i često rado naplati naše pogreške. Stalni pritisak na prostor preko urbanizacije, betonizacije i popločavanja, izgradnja prometnica i kanala, smanjenja šumskih područja i područja pod vegetacijom, zna i kod manjih oborina dovesti do prebrzog dolaska vode u korita rijeka, i eto poplava. Doprinos poplavama, posebno uz obalu daju i vlasnici nekretnina koji žele zauzeti svaki četvorni centimetar prostora svoje okućnice, i uglavnom ga izbetoniraju i ograde betonskim zidom. Onda ne čudi kada se i najmanje kiše pretvaraju u bujice…

I logično je da su, uz iznenađenje koja možemo očekivati zbog klimatskih promjene, poplave sklone velikim iznenađenjima. Neke stvari su predvidive, a neke ne. Primjer (ne)vađenja šljunka, radi uređenja korita jedan je od predvidljivijih mogućih utjecaja na poplave. Logično da je na rijekama na kojima postoje hidrocentrale došlo do poremećaja u transportu šljunka. Vjerojatno je zabrana vađenja šljunka na tim rijekama (u najvećoj mjeri) opravdana. Kako i u tim rijekama dolazi do kretanja šljunka nizvodno, moguće je da na taj način nastanu barijere koje utječu na slobodni protok, pa se ljudska intervencija ne treba isključiti. Kako rijeke šljunak neminovno vode prema ušću, a želi li se zadržati postojeći vodni sistem, posebno sa stajališta biotopa, također su (možda) potrebne intervencije. Imao sam priliku raditi na jednom projektu na ukrajinsko – rumunjskom dijelu Delte Dunava. Nanosi pijeska i šljunka su tako silni da se praktički ušće Dunava u Crno more produžuje gotovo na očigled.

Vađenje šljunka i pijeska je potrebno (u granicama održivosti)

Kod rijeka na kojima donos šljunka i pijeska nije spriječen branama, bez vađenja šljunka korito rijeke se polako popunjava od izvora prema ušću. To je više nego očit primjer s rijekom Kupom. U velikom dijelu postaje sve plića. Rastu i neke dosta čudne biljke. Kažu da ima i sve manje školjaka. Kada se spomene porast vodostaja kod Karlovca i Letovanića, pitam se da možda nije narastao vodostaj samo na račun nataloženog šljunka, a da je dubina rijeke, i na neki način količina (protok) vode ostala nepromijenjena. Na Kupi i sličnim rijekama eksploataciju šljunka i pijeska treba provoditi u granicama održivosti. Tamo gdje nema interesa za ekonomsko iskorištavanje, vađenje, kao mjeru zaštite od poplava bi morala organizirati država. Uz izgradnju odvodnih kanala (kanal Kupa – Kupa, Kanal Sava – Odra – Sava, …) i retencija (Lonjsko polje, ….) potrebno je intervenirati i u korito rijeke. Ne budemo li (i) to radili, onda ćemo stalno morati povećavati visinu nasipa i dodavati sve više privremene obrambene sustave.

Lonjsko polje

Zabrinula me je izjava direktora Hrvatskih voda, gospodina Zorana Đurokovića, koji je u vezi zaštite Karlovca od poplava istaknuo potrebu pojačane koordinacije s HEP-om u vezi s režimom rada HE Lešća kako bi se koliko je god moguće smanjio dotok vode iz Dobre u Kupu. Ako nema koordinacije unutar Hrvatske, kako onda uspostaviti koordinaciju u zaštiti od poplava u slivu Save, u kome je uključeno pet država: Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Srbija? Izgleda da što ne može na Dobri može u većini sliva. Međunarodna komisija za sliv rijeke Save koordinira izradu programa predviđanja poplava za cijeli sliv – Flood Forecasting and Warning System in the Sava River Basin (Sava FFWS) https://www.savacommission.org/index.php?idmenu=1&l=bhbo&page=organ.

Poplava u Gunji 2014.

Danima unaprijed će se preciznije znati kada i kakav vodni val će se moći očekivati na pojedinim lokacijama. Savska komisija koordinira i izradu zajedničkog plana zaštite od poplava. Kažu da je bilo više koordinacije i zajedničkih akcija da bi i posljedice poplava 2014. i u Gunji i u Obrenovcu bile vjerojatno manje. Na isti način kako se režimom rada HE Lešće može u određenim granicama utjecati na smanjenje dotoka vode iz Dobre u Kupu, preko režima rada protočnih hidroelektrana na Savi u Sloveniji, hidroelektrana na Vrbasu i Drini (na primjer, prije najave velikih padavina akumulacije se isprazne koliko god je moguće), ….. ispuštanjem vode u retencije na primjer u Lonjsko polje, …… može se utjecati na vodostaj Save. Naravno, u određenim granicama. Živim na obali Kupe. Kada naglo poraste vodostaj Save, onda Kupa kod Siska zna teći i uzvodno. Voda ima veliku snagu. Ona daje život, može razarati, ali i spajati.

Komentari su zatvoreni