Kad nadriliječnici nadvladaju liječnike

Kad nadriliječnici nadvladaju liječnike

(Opća bolnica Dubrovnik)

Epidemija ospica u Dubrovniku, a 1377. godine Veliko vijeće Dubrovačke Republike donijelo je odluku o otvaranju karantene za izolaciju putnika koji dolaze iz područja zaraženih bolestima. Navodno je to prva karantena u Europi. Simboličan je i izvor zaraze – bolnica, i to u državi koja je imala Andriju Štampara, koji se smatra osnivačem javnog zdravstva

dr. sc. Viktor Simončič

Aerodinamički, bumbar nije sposoban letjeti, ali bumbar to ne zna pa leti i dalje. (Mary Kay Ash)

Viktor Simončič

Epidemija ospica, iako kažu da je mala, još je jedan znak da smo postali društvo umanjene vrijednosti (Društvo umanjene vrijednosti 1. dio .pdf). Ospice, koju smo koncem prošlog stoljeća cijepljenjem potpuno eliminirali, vraćaju se. Puno je simbolike u povratku ospica upravo u Dubrovniku, a još simboličnije je da je centar širenja tamošnja bolnica. Epidemija ospica u Dubrovniku, a 1377. godine Veliko vijeće Dubrovačke Republike donijelo je odluku o otvaranju karantene za izolaciju putnika koji dolaze iz područja zaraženih bolestima. Navodno je to prvi poznati slučaj otvaranja karantene u Europi. Gospari su prvi uveli karantenu, a današnja gospoda doprinijela da se Dubrovkinje i Dubrovčani sve manje cijepe, pa je eto dostignut prag koji omogućava epidemiju.

Simboličan je i izvor zaraze. Bolnica kao izvor zaraze, među oboljelima i djelatnici bolnice, u državi koja je imala doktora Andriju Štampara, koji se smatra osnivačem javnog zdravstva. Izradio je ustav Svjetske zdravstvene organizacije, a 1948. predsjedao Prvoj svjetskog zdravstvenoj skupštini u Ženevi. Bio je prvi potpredsjednik Ekonomskog i socijalnog vijeća OUN-a.

Relativizacija svega

U našem duhu relativizacije svega, istini za volju, mi nismo ospična iznimka. Spadamo u dobru trećinu država Europe gdje se još uvijek, ili ponovno javlja ovo oboljenje. A i sam broj od (za sada) samo desetak ni nije nešto veliko. No kolikogod možemo smatrati kako je to nebitno, daj Bože da tako i ostane, lako bi nebitno moglo postati bitno. Poveća li se broj gostiju iz država u kojima su nadriliječnici, potpomognuti senzacionalističkim medijima nadvladali liječnike i gdje je također pao broj cijepljenih ispod praga koji omogućuje epidemiju, počnu li i oni obolijevati, odnesu li epidemiju kući, poveže li se to s Dubrovnikom, onda bi 2018. godina u analima mogla ostati zapisana po Dubrovniku, prvom (jedinom?) gradu razvijenog dijele svijeta iz kojeg je krenula epidemija. A što ako netko prenese epidemiju među goste kruzera?

Zamislite, samo zamislite, ne postanemo li ponovno država s „nula ospica“, a vjerojatno i s „nula“ nekih drugih zaraznih boleština protiv kojih se može uspješno cijepiti, u buduće bi netko mogao izmisliti da je za posjetu Hrvatskoj potrebno imati „žuti karton“ s dokazom cijepljenosti protiv nečega, kako je to (bio?) slučaj kod posjete nekim afričkim (i inim?) državama? Mislim da nas stanje u Dubrovniku polako osvješćuje i da bi mogli (p)ostati zdravstveno higijenski napredna nacija. Jer ako su znali gospari prije 5 – 6 stoljeća i Andrija Štampar prije 100 godina, sramota je da to mi ne bi znali danas.

Ospice i zbog rasprava o manjinama

Uz ospice pratim rasprave oko nacionalnih manjina. Rođen sam kao Slovenac. Od najmanjih nogu živio sam u mnogim sredinama. Svaka od sredina me obogatila. Uvjerio sam se da manjine u pravim demokratskim društvima imaju neku vrstu dodane kvalitete jer se uzajamno mogu crpsti vrline i vrijednosti jedni od drugih u prožimanju i obogaćivanju kultura, navika, običaja. Što se mene tiče, gdje god sam bio, gdje god dođem, osjećam se kao većina. Kao (i) Slovencu na svakim izborima ponudi mi se hoću li glasati za nacionalnu listu ili listu manjina. Manjinska prava Slovenaca u Saboru zastupaju se zajedno s pravima albanske, bošnjačke, crnogorske i makedonske manjine.

U zadnja dva saziva bi me trebala zastupati zastupnica Ermina Lekaj Prljaskaj. Nisam čuo da je ikada nešto rekla u Saboru. Osim toga kao da ona zastupnički mandat ne smatra manjinskim, jer je članica je Kluba zastupnika Stranke rada i solidarnosti, Stranke međugeneracijske solidarnosti Hrvatske, Reformista i nezavisnih zastupnika. Zar se manjinska prava albanske, bošnjačke, crnogorske, makedonske i slovenske manjine lakše ostvaruje u takvom klubu ili zajedno s zastupnicima manjina? Radi li se o osobnom interesu ili interesu samo jedne od manjina koje zastupa? Mislim da oni koji su glasali za gospođu Prljaskaj nisu glasali za stranke Kluba u koji se odmah svrstala. Je li pitala predstavnike albanske, bošnjačke, crnogorske, makedonske i slovenske manjine da li da se svrsta u taj klub ili da bude po logici stvari u klubu manjina?

Jedan zastupa 12 manjina!

Veljko Kajtazi

S moje točke gledišta još apsurdnije je zastupanje nekih drugih manjina. Zastupnik austrijske, bugarske, njemačke, poljske, romske, rumunjske, rusinske, ruske, turske, ukrajinske, vlaške i židovske nacionalne manjine je trenutno Veljko Kajtazi. Kako jedna osoba može zastupati interese tako šarolike zajednice? Do sada nisam čuo da je ikada spomenuta neka od manjina osim romske! Za razliku od zastupnice (i) slovenskih interesa, zastupnik Kajtazi je član Kluba zastupnika manjina, što čini mi se jedino i ima smisla kada se radi o zastupanju manjina.

Koga bi trebale podržavati predstavnici nacionalnih manjina? Mislim da manjinci uvijek trebaju podržati one koji čine većinu. Nažalost, kada predstavljaju jezičac na vagi, (često) ispada kao da to rade po principu tko da više. Posebno je problematično kada si uzmu ulogu većine, svjesni da njihovi par glasova znači opstanak koalicije ili nove izbore, pa (neki) dijele lekcije oporbi. Predstavnici manjina se moraju othrvati želji da govore s položaja (trenutne) moći. Sutra će doći na vlast oni kojima danas dijele lekcije i morati će biti s njima. Zbog toga se predstavnici manjina ne smiju trajno odrediti za jednu političku opciju. Učine li tako, onda će iznevjeriti (neke) osnove za postojanje manjinskih prava, jer i manjinci koje predstavljaju imaju različite političke preferencije. A poneki predstavnici većine bi se morali, nakon skoro 30 godina demokracije, prestati tutorski i često omalovažavajuće odnositi prema manjinama. Način kao kod nas de facto izgleda zaštita manjinskih prava izravno je povezano s mogućnošću zaštite prava hrvatske manjine u drugim državama. U de jure smo i tako prvaci svijeta i tu nema potrebe za daljnje šminkanje.

Ostavi komentar

*

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.