K. Warwick: “U budućnosti ćemo komunicirati mislima što će mnogim ljudima biti komercijalno isplativo”

K. Warwick: “U budućnosti ćemo komunicirati mislima što će mnogim ljudima biti komercijalno isplativo”

»Danas ima puno poslova u kojima bi roboti trebali zamijeniti radnike. Jedan od takvih poslova je razminiravanje. To je jako opasan posao u kojem ljudi često stradavaju. Roboti bi se mogli koristiti i za rad u nuklearkama. Pitanje je jesu li nam neki poslovu uopće potrebni. Možda bismo si mogli omogućiti da radimo samo četiri sata na tjedan. Tako bismo imali više vremena za sebe«

Razgovarala: Valentina Vukoje

Kevin Warwick je zamjenik prorektora za istraživanje na Sveučilištu Coventry. Ipak javnosti i medijima puno je poznatiji kao prvi informacijski kiborg na svijetu zbog eksperimenata koje je izvodio na samome sebi. Prvi implantat u svoju ruku ugradio je 1998. godine. Bio je to RFID (radiofrekvencijsko-identifikacijski) čip, koji je Warwicka identificirao s njegovim kompjutorom. Tako je uz pomoć jedinstvenog signala mogao otvarati vrata, paliti svjetla, kompjutore i grijanje na Sveučilištu Reading na kojem je sve do nedavno radio. Četiri godine kasnije, točnije 2002. godine ugradio je čip, koji je povezao njegov živčani sustav s internetom. To mu je omogućilo da mislima pokreće robotovu ruku, koja je bila udaljena 5 000 kilometara dalje od mjesta gdje je boravio. Njegova glavna područja istraživanja su umjetna inteligencija, biomedicinski sustav, robotika i kiborzi.

Ovaj kontroverzni 62-godišnji znanstvenik bio je gost na Drugoj međunarodnoj znanstveno-stručnoj konferenciji iz područja marketinga i komunikacija pod nazivom „Život u digitalnom dobu: društveni aspekti“, koju je organizirala Visoka poslovna škola Zagreb. Medijski pokrovitelj Konferencije bio je i portal ZG-magazin, tako da smo imali priliku porazgovarati s profesorom Warwikom o njegovom radu.

Jeste li kroz dosadašnje eksperimente postigli ono čemu ste težili?

Daljinsko upravljanje robotskom rukom

Daljinsko upravljanje robotskom rukom

Mislim da smo postigli ciljeve na mnogo načina. Definitivno kroz komunikaciju, zatim slanjem signala putem interneta do robota koji je pomicao ruku, a bio je na velikoj udaljenosti od mene. Kroz direktnu elektronsku komunikaciju između mene i moje supruge što mi je omogućilo da imam osjete poput šišmiša. No, opet gledamo kako prenijeti emocionalne signale. Mislim da preko živčanog sustava to nećemo moći učiniti, mislim da će prijenos emocionalnih signala zahtjevati direktnu moždanu komunikaciju. Vidljivo je da moramo još puno toga učiniti.

Možemo vidjeti kako tehnologija brzo zastarijeva. Jeste li zabrinuti za neke svoje implantate?

Ha, ha, ha… Mislim da se uvijek može koristiti neka nova verzija koja je bolja. Ne vidim to kao problem. Nadogradnja i stavljanje novih implantanata je poželjno. I danas ljudi koji imaju umjetni kuk, zamjenjuju ga nakon nekoliko godina novim. Osobe koje imaju Parkinsonovu bolest također mogu zamijeniti svoj elektrostimulator. Imam prijateljicu koja ima umjetnu pužnicu i nedavno ju je zamijenila novom, poboljšanom verzijom koja je puno bolja od stare.

U jednom intervjuu vaša je supruga rekla da kod kuće nemate kompjutor. Kako to?

Imamo kompjutor, no nemamo puno kućanskih aparata. Na svom poslu svakodnevno sam vezan za tehnologiju, a doma je drukčije. Na primjer – nemamo perilicu posuđa, mikrovalnu pećnicu i još neke aparate. Živimo potpuno drukčiji životni stil s kojim smo zadovoljni i sretni.

Govorili ste na Konferenciji o novoj mogućnosti komunikacije, komunikaciji mislima. Je li ta vrst komunikacije namijenjena svima?

Možda postoje neki ljudi koji ne bi htjeli komunicirati mislima. Mislim da je baš uzbudljiva budućnost koja nas čeka. Otužno je ako pogledamo način na koji sada komuniciramo. Naša sadašnja komunikacija uopće ne prati razvoj tehnologije. Mi komuniciramo kroz govor i zbog toga smo ograničeni. Govor je mehanički signal. Smatram da se može komunicirati moždanim signalima, tako bismo mogli puno bolje razumjeti jedni druge. Htio bih znati kada je moja supruga tužna ili ljutita. Kad mi ona kaže da je ljutita, pitam se osjeća li se zaista tako ili mi je samo to tako rekla? Postoji mnogo načina za poboljšanje komunikacije.

Čini se kako će to biti tehnologija koju će si moći priuštiti samo bogati ljudi.

U početku će ta tehnologija biti za one koji će si to moći priuštiti. No s vremenom, kako će se takve tehnologije sve više koristiti, cijene će padati pa će biti više ljudi koji će si to moći omogućiti. Naravno, uvijek ostaju ljudi u siromašnim dijelovima svijeta, koji si to neće moći omogućiti. No to je život i to se događa.

Jedan od vaših eksperimenata je i povezivanje vašeg živčanog sustava sa živčanim sustavom vaše supruge. Kako ste psihički podnijeli to povezivanje?

Iz eksperimenta je vidljivo kako je ljudski mozak u stanju podnijeti različite signale, poput ultrazvučnih, infracrvenih signala. Mozak je iznimno jak, prilagodljiv i može podnijeti signale koje do tada nije nikada primio. U tom eksperimentu naši mozgovi su to mogli podnijeti. Bio sam prvi znanstvenik na svijetu koji je postigao direktnu elektronsku komunikaciju između sebe i svoje supruge Irene, koja je također za potrebe tog eksperimenta ugradila čip. Bio sam sretan i uzbuđen zbog toga. To je bilo telegrafsko komunicaranje, koje je moj mozak mogao razumijeti. Budućnost je uzbudljiva posebno jer ćemo moći komunicirati na puno bolji način i kroz puno više signala.

U svom predavanju govorili ste i korištenju kibernetike u liječenju nekih bolesti, poput Parkinsonove bolesti, epilepsije, depresije. Mogu li neke bolesti nestati u budućnosti zahvaljujući napretku kibernetike?

Mislim da će na mnogo načina razvoj kibernetike utjecati na kontrolu određenih bolesti. Vidljivo je da mi možemo manipulirati mozgom, možemo vidjeti što se događa s mozgom kod određene neurodegenerativne bolesti, poput Parkinsonove bolesti ili pak kod moždanog udara, šizofrenije. Možda ćemo moći ugraditi nove moždane stanice. Moguće je da će nastati i novi lijekovi koji će biti rezultat ovakvih istraživanja.

Novinarka ZG-magazina u razgovoru s britanskim znanstvenikom

Novinarka ZG-magazina u razgovoru s britanskim znanstvenikom

Ne znamo točno kakve bi mogle biti posljedice zamjene moždanih stanica. Jesmo li ograničeni s obzirom da postoji mogućnost da bi takva zamjena mogla izazvati negativne učinke ili pak nove bolesti?

Ne znamo momže li to dovesti do negativnih efekata. Čak i kod osoba koje imaju Parkinsonovu bolest, elektrostimulator može izazvati neke neželjene efekte. Mislim da će prve godine primjene metode pokazati njezine dobre i loše strane. No ista je stvar i kod lijekova. Ponekad kod ljudi lijekovi izliječe jednu bolest, no uzrokuju neke nove.

Spomenuli ste da ste u eksperimentu s uzgojem moždanih stanica u svrhu ugradnje biološkog mozga robotu koristili moždane stanice štakora, ali i ljudske. Gdje ste nabavili ljudske moždane stanice?

Imamo uzgajalište štakora i tako da od živih štakora uzimamo moždane stanice. Što se tiče ljudskih moždanih stanica, njih kupujemo od jedne američke tvrtke. Koliko smo shvatili to su stanice pobačene djece, no ta tvrtka ima moždane stanice i to je posao. Mi imamo etičko odobrenje da to radimo. Mislim da je bolje da ih mi koristimo, nego da se bace. Ovako možemo više učiti o mozgu, o povezivanju moždanih stanica, o bolestima.

Kako gledate na ljudsku dušu i savjest? Nisu li su te dvije dimenzije nešto što nikada nećemo moći ugraditi u robota?

Ne znam što bi to trebala biti ljudska duša. Savijest, svjesnost često spominju filozofi. Kroz eksperimentiranje mogli bismo saznati puno više o svjesnosti, no nju je jako teško mjeriti. Pitanje je možemo li mjeriti dušu? Ipak to je nešto što fizički ne postoji.

Smatrate li da će »prirodni čovjek« nestati u budućnosti?

Definitivno da. Znam da bi neki ljudi htjeli ostati ovakvi kakvi su sada, no ne znam što će se dogoditi s njima u budućnosti. Vjerojatno će zaostati. Tehnologija nam omogućava ubrzanu evoluciju.

Kako će izgledati naša budućnost ako roboti zamjene radnike u svemu?

Danas ima puno poslova u kojima bi roboti trebali zamijeniti radnike. Jedan od takvih poslova je razminiravanje. To je jako opasan posao u kojem ljudi često stradavaju. Roboti bi se mogli koristiti i za rad u nuklearkama. Pitanje je jesu li nam potrebni neki poslovi, poput fizičkih poslova? Možda bismo si mogli omogućiti da radimo samo četiri sata na tjedan. Tako bismo imali više vremena za sebe.

Koji su vaši planovi za budućnost? Što mislite kako će se razvijati kibernetika?

Volim razmišljati o bližoj budućnosti. Mislim da ćemo imati automatska vozila na cestama i da za 15-ak godina neće puno ljudi voziti automobile. Tada nećemo imati semafore, označene trake na cestama, prometne znakove. Mislim da ćemo komunicirati mislima i da će to biti komercijalno isplativo za mnogo ljudi. Što se tiče mojih planova nastavit ću raditi na istraživanjima poboljšanja života osoba koje boluju od Parkinsonove bolesti.

——

*Objava intervjua je sufinacirana sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija

Komentari su zatvoreni